Jesen je razdoblje čestih izmjena vedrih i kišnih dana. Takve vremenske prilike podsjetit će nas na potrebu češćega čišćenja i uređivanja okućnice: prašina, opalo lišće, otpaci od šišanja živice ili košnje – sve to treba ukloniti i urediti okoliš. Mnoštvo uređaja koji olakšavaju spomenute poslove čekaju vas kod vašeg ovlaštenog STIHL trgovca…
Jesenski je vrt sve samo ne “hibernacija”. Sve biljke, osim onih koje su jako osjetljive na mraz, mogu se saditi u ovo doba godine jer će posljedice ljetnih vrućina i jesenskih kiša potaknuti rast. Korisni trik prije sadnje novih biljnih vrsta u vrtu je promatranje vegetacije kako se ne bi trebalo dodatno ulagati u zaštitu od mraza. Prvo je pravilo, osim izuzetaka koji se tiču posebno robusnih biljaka, sadnja na pravoj dubini, vodeći računa da „vrat“ biljke ostane iznad tla. Što se tiče zimskih lukovica (koje se sade baš u jesen), ako tlo nije smrznuto, vrijeme da to učinite je do studenog. To je idealno doba za lukovice crocusa,narcisa i tulipana – kako biste već prvih dana proljeća imali prekrasan šareni vrt. Međutim, lukovice je uvijek poželjno saditi u isto tlo u koje su pale, odabirući samo one sorte koje se prirodno prilagođavaju tipu mikro klime, bez potrebe za zaštitom od mraza.
Obrezivanje bolesnih ili korovskih biljaka izbor je koji treba pažljivo razmotriti. Lijepi crveni i žuti listovi koji ukrašavaju travnjak ne bi trebali ostati predugo na travi. Često uklanjajte lišće s travnjaka jer travi treba svjetlost kako bi rasla i zgusnula se. Upotrijebite stoga puhač za lišće koje sprječava stagniranje vlage, koja olakšava razvoj bolesti travnjaka. Nastavite kositi travnjak dva puta na tjedan, kao ljeti, i ne zaboravite gnojiti prije zime. Čak i ako je hladno i klima je suha, pa ne pada kiša, ne zaboravite redovito zalijevati biljke, a zatim to nastavite i zimi. Ne slijedite kalendar, već proučavajte znakove dehidracije izravno iz samih biljaka: uvenuli, uvijeni ili smeđi listovi znače da biljkama može nedostajati vode. Naprotiv, kad je klima osobito vlažna i padaju obilne kiše, cvijeće i biljke mogu se oštetiti te ih stoga treba učiniti sigurnima i dobro zaštićenima. Ako to zahtijeva klima, razmislite o korištenju staklenika, jednom od najboljih načina da ih zaštitite od prvih „zimskih prehlada“.
Olakšajte rad u vrtu pomoću STIHL uređaja
Jesen, novo godišnje doba, prirodno, dakle, donosi više posla u vrtu i okućnici. Motorni, električni i akumulatorski puhači, pile te trimeri uvelike će vam pomoći pri poslovima uređivanja, a visokotlačni perači lako će i brzo osloboditi vaše popločane plohe, vozila i alate svake nečistoće.
Motorne pile nisu samo alat profesionalnih šumskih radnika. Cijeli spektar modela za sitne radove na oblikovanju stabla i za rad u drvu, za izradu ogrjevnog drveta te obaranje manjih stabala stoje vam na raspolaganju. Posebno su zanimljivi modeli na pogon akumulatorskim baterijama zbog svoje jednostavnosti korištenja, niske razine buke, a opet moćni i pouzdani.
Otpalo lišće već se gomila na nogostupima i u kutovima posjeda, naneseni vjetrovima sjevernih smjerova. Puhačisu već poznato oruđe protiv ove pojave – olakšavaju uhrpavanje i grupiranje lišća, kako bi ga se lakše odstranilo. Tu moramo spomenuti zgodnu osobinu STIHL puhača – mogućnost pretvaranja puhača u usisavač, opremljen čvrstom torbom za usisani materijal, velike zapremnine i lakom za montažu na stroj. Značajna pomoć pri uklanjanju lišća, ali i drugoga laganog otpada, primjerice u manjim drvnim radionicama ili pri građevinarskim poslovima.
Visokotlačni perači STIHL nezaobilazan su alat pri održavanju čistoće popločanih ploha i fasada, pri uklanjanju nečistoće s alata ili vozila, ali i kod pranja uređaja i opreme za vinogradarstvo i voćarstvo – aktivnosti koja najbolje označava jesen i jesenske poslove na posjedu. Ovi perači opremljeni su visokokvalitetnim sapnicama (brizgaljkama) za pranje koje s lakoćom uklanjaju blato i drugu nečistoću.
Ukratko, ne dopustite da vam obilje zadataka koji vas očekuju početkom jeseni pokvare uživanje u plodovima najbogatijeg doba godine. Svaki od tih poslova olakšat će vam i ubrzati neki od strojeva iz asortimana STIHL.
Poštovani ljubitelji prirode, umjetnici, fotografi, pruža nam se prilika da zajednički uživamo u ljepotama prirode viđene okom darovitih ljudi. Javite se na Natječaj, pokrenite prijatelje, pošaljite fotografije! Učinimo zajedno nešto lijepo u ime prirode koja nam daje život, onaj fizički i onaj duhovni…
Autor: Vladimir Ankin Vrljić
PRAVILA NATJEČAJA
Članak 1.
Priređivač nagradnog natječa za najbolju fotografiju snimljenu na temu „PRIRODA U DOBA CORONE“ (u nastavku Natječaj) jest magazin DOM&VRT (u suradnji s www.lijepimojdom.com) – u nastavku Organizator. Nagradni natječaj priređuje se u cilju promidžbe 25. godišnjice osnivanja magazina DOM&VRT, prvog hrvatskog magazina za dizajn i kulturu stanovanja, i poticanja svijesti o važnosti prirode.
Članak 2.
2.1. Natječaj za slanje fotografija otvoren je od 04.09. do 02.11.2020.
2.2. Pravo sudjelovanja u Natječaju imaju sve osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, registrirane na društvenoj mreži Facebook i koje se bave fotografijom (profesionalno ili amaterski).
2.3. Osobe mlađe od 18 godina ne mogu sudjelovati u Natječaju.
2.4. Nakon izbora najboljih fotografija na zadanu temu, u suradnji sa stručnim žirijem (urednik, novinar, slikar, filmski redatelj i fotograf), dodjeljivat će se nagrada Kristalni svijet – rad likovnog umjetnika – za:
najbolju profesionalnu fotografiju
najbolju amatersku fotografiju
najbolju dokumentarnu fotografiju.
2.5. U Natječaju ne mogu sudjelovati zaposlenici Organizatora, nakladnika magazina DOM&VRT, ni članovi njihovih obitelji.
Članak 3.
3.1. Sudionici Natječaja fotografije šalju na e-mail – lijepimojdom@gmail.com, u odgovarajućoj rezoluciji (najmanje 300 dpi), u jpg-u, s naznačenim nazivom i opisom fotografije.
3.2. Natjecatelji mogu poslati do najviše 3 (tri) fotografija na Natječaj.
3.3. Uz fotografije, potrebno je navesti ime, prezime, točnu adresu stanovanja, broj telefona i e-mail adresu za kontakt.
3.4. Natjecatelji trebaju dostaviti i kratku biografiju, napisanu u trećem licu.
Članak 4.
4.1. Organizator zadržava pravo u bilo kojem trenutku diskvalificirati sudionike, u sljedećim slučajevima:
ako sudionik prekrši ova pravila ili ostavi netočne osobne podatke,
ako se sudionik koristi lažnim profilima i e-mail adresama,
ako se ustanovi da je poslao tuđu fotografiju ili da je fotografiju skinuo s tuđeg profila na društvenim mrežama.
4.2. Na Natječaj se mogu slati i fotografije koje su već objavljene, s dokazom o autorstvu (potpis ili slično).
Članak 5.
5.1. Ime dobitnika Nagrada bit će objavljeno na portalu www.lijepimojdom.com,
u magazinu DOM&VRT i na facebooku, nakon završetka žiriranja.
5.2. Sudjelovanjem u Natječaju, smatrat će se da je Dobitnik suglasan da se njegovo ime objavi.
5.3. Dobitnici Nagradu ne mogu zamijeniti za novac, druge proizvode ili usluge, niti je mogu prenijeti na drugu osobu nakon što su Nagradu prihvatili.
.Članak 6.
6.1. Nagrade će se uručivati na prigodnoj svečanosti koju će Organizator prirediti u tu svrhu.
6.2 O terminu i mjestu dodjele svi će sudionici biti obaviješteni pismeno, preko portala www. lijepimojdom.com i preko facebooka.
6.3. Isto događanje ovisi o zdravstvenoj situaciji u zemlji, a priredit će se, prema epidemiološkim propisima, kad se za to stvore uvjeti, najdalje 60 dana nakon javne objave Dobitnika.
6.3. Preuzimanjem nagrade prestaju sve obveze Organizatora Natječaja prema Dobitniku.
6.4. Nagradu šaljemo besplatno na adresu Dobitnika ako je nije u mogućnosti osobno preuzeti.
Autor: Anita Krolo
Članak 7.
Natječaj se može prekinuti samo u slučaju da nastupe okolnosti za koje Organizator nije odgovoran, odnosno koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. U tom slučaju se oslobađa svih eventualno nastalih obveza prema sudionicima.
Članak 8.
8.1. Sudionik koji sudjeluje u Natječaju prihvaća prava i obveze iz ovih Pravila.
8.2. Organizator zadržava pravo promjene ovih Pravila, a o tome će svi sudionici biti pravodobno obaviješteni.
Članak 9.
9.1. Glavni tumač ovog pravilnika je Organizator Natječaja.
9.2. Stranke u Natječaju, Organizator i Sudionici, u slučaju međusobnog spora proizašloga iz Pravilnika, rješavat će ga sporazumno. Ako to ne bude moguće, nadležan je nadležni sud u Zagrebu.
Članak 10.
Svi sudionici Natječaja ili oni koji bi to željeli biti pozvani su da podijele preko društvene mreže Facebook informaciju o Natječaju s prijateljima i označe ih u komentaru kako bi i oni mogu sudjelovati, ako žele. Prosljeđivanje nije obvezno.
Veselimo se vašim fotografijama!
Organizator: magazin DOM&VR ( www.lijepimojdom.com)
Iseljavanje, turizam i požari dobrano su davno već narušili ravnotežu života na otoku Hvaru. No, nitko ne poriče činjenicu da je, unatoč svemu, otok posljednje gotovo cijelo stoljeće obilježila samo jedna biljka malog ljubičastog cvijeta – lavanda…
Članovi i gosti udruge Pjover na levandištu Velog Grablja
Kada padnu posljednje „suze svetega Lovrinca“(Perzeide!), divnom je cvijetu hvarske lavande – kraj. Moglo bi se reći da tada cijeli otok, posebice njegov zapadni dio, mijenja i miris i boju. Sredina je tada kolovoza i cijeli se život otoka postupno usporava: s otoka odlaze furešti, opijeni mirisima, a domaći se prepuštaju dobro poznatom mediteranskom čekanju (nečega što bi se moglo dogoditi, jer na otoku se uvijek nešto događa!). Ili, kako je to već rekla Hvaranka Tonka Alujević, poetski parafrazirajući slavnoga indijanskoga poglavicu koji je docirao američkim vlastima:„Mi znamo da Europljanin ne razumi naš život. Jedan dil mora njemu je isti ka i drugi jer on je stranac koji dođe od noći i uzima sve šta oće. More nije njegov brat, nego njegov neprijatej i kad ga pokori, on ide daje. On iza sebe ostavja grobove i nije ga briga. On otima bogatstvo mora od svoje dice i nije ga briga. Odnosi se prema moru ka prema stvari koja se more opljačkat i prodat ka sjajni nakit. Njegov apetit prožderat će more i ostavit pustoš. Ne znan. Naš način je drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči dalmatinskoga čovika. A možda je to zato jer je dalmatinski čovik divji i ne razumi.“
Škola suhozida ili edukacija kako spašavati korisno tlo od vododerina i klizanja sastavni je dio rada Pjovera
Iseljavanje, turizam i požari dobrano su davno već narušili ravnotežu otočkoga života, no nitko ne taji činjenicu da je, unatoč svemu, otok posljednje gotovo cijelo stoljeće obilježila samo jedna biljka malog ljubičastog cvijeta – lavanda. Nakon teške bolesti loze, filoksere, i velikoga iseljavanja, krajem dvadesetih godina prošloga stoljeća, nadu je otočanima donio Grabljanin Bartul Tomičić (1869-1953.), koji je prvi započeo uzgoj lavande (ili levande, kako to kažu rođeni otočani). Pučka legenda kaže da je prvu sadnicu, odnosno rukovet, Bartul Tomičić donio s Visa. Već nakon tri godine skupio je nekoliko vreća cvijeta lavande, pa ih destilirao u parnom kotlu (lambiku), u kojem se dotad destilirao ružmarin. Za oko tri litre ulja lavande dobio je 300 tadašnjih dinara po kilogramu. Legenda također kaže da su sadnju lavande, osim Grabljana, ubrzo prihvatili i Brušani, pa i stanovnici istočnoga Hvara, odnosno Plama.
Pioniri sadnje lavande na Hvaru
No, prava je istina o lavandi na Hvaru i to da je stanoviti Adamović, službenik Ministarstva poljoprivrede u Beču, za austro-ugarskog cara Franje Josipa, već 1909. radio studije o bilju koje daje eterična ulja za potrebe carevine, da bi se izbjegao uvoz iz Francuske. Kako je procijenjeno da Vis u to doba ima klimu nalik na onu u Provansi, već 1910. dr. J. Giaconi zasadio je prvi hektar lavande upravo na Visu. Dvadeset godina poslije, nakon što je filoksera poharala lozu i profesor Bradanović s Visa u Velom Grablju održao predavanje o uzgoju lavande, BartulTomičić, kriomice je, kako ga ljudi ne bi ismijavali, navodno sa samo tri sadnice, započeo ono što se danas na Hvaru smatra poviješću. Rasadio je potom postojeći grm lavande (odnosno hibrida lavande) iz svojega vrta, te posadio jednu „motiku“ lavande (436 kvadrata) na kamenjaru opustošenom nakon propadanja vinove loze. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine, na otoku je već 31 hektar kamenjara bio pod lavandom. Kad je Bartul Tomičić umro, Slobodna Dalmacija je objavila tekst pod naslovom – Smrt pionira sadnje lavande. U to doba već je bilo zasađeno oko 800 hektara, s proizvodnjom od oko 60.000 kg eteričnog ulja lavande na godinu, a kaskadne suhozidine s nasadima levande postale su zaštitnim znakom otoka.
Ivan Zaninović Grande, utemeljitelj i predsjednik Udruge Pjover
Neke činjenice o lavandi
Lavanda, levanda, kako radije kažu otočani, despik, odnosno despij (prema latinskome nazivu Lavandula spica), ili tarma (od tal. tarma – moljac, koristi se više na Visu i u Splitu), odnosno špičinada – kako se naziva u jednoj staroj samostanskoj ljekaruši iz 16. stoljeća, pronađenoj na Krku, prije Tomičićeve poljoprivredne avanture nije bila nepoznata. Spominjanje u ljekaruši potvrdilo je kako je lavanda često uzgajana biljka, a negdje i obvezna, kao kod redovnika sv. Antuna. Njome su se posebno koristili pustinjačke redovničke skupine, ali i – što je posebno zanimljivo – trgovci putnici, koji su se lavandom uspavljivali i umirivali od napornih putovanja.
Lavanda je danas na Hvaru samo sjena onoga što je nekad bila, pa čak i do prije dvadeset i nešto godina, kada su veliki požari devedesetih godina prošloga stoljeća sažegli lavandina polja, koja se obnoviti mogu, za razliku od šuma, samo novom sadnjom. Posljednjih godina, nekolicina otočkih entuzijasta započela je obnovu nasada, i to sadeći budrovku, vrstu poznatu kao hvarska lavanda, koja je hibrid prave lavande (Lavande angustifolia) i širokolisne (Lavanda latifolia). „Svi hibridni lavandini daju više ulja od prave lavande, i to do sedam puta, ali je ono slabije kvalitete, pa zato i slabije plaćeno“, objašnjava na jednom mjestu Grgo Lučić iz Zastražišća, jedan od onih modernih Hvarana koji budućnost vidi u provjerenim otočkim kulturama i koji ubrzano obnavlja nasade lavande, plantažirajući je na moderan, kultiviran način. Hvarska lavanda, zbog razlike u kemijskom sastavu ulja, ne djeluje smirujuće kao prava lavanda, ali zato ima izvrsne analgetske mogućnosti „ Na Hvaru je suho“, reći će Grgo Lučić, „ kiše padne taman koliko treba i to lavandinu paše. Kad je jako vruće, on ispušta eterično ulje, stvarajući nevidljivu izmaglicu uz pomoć koje štiti sebe i korijenski sustav. Tome ustvari služi eterično ulje u lavandi.“
Udruga Pjover njeguje i tradicionalne plesove
Lavanda i suhozidi
Gotovo da i nema turista ili znatiželjnog novinara putnika koji se, prolazeći starom cestom od Starog Grada prema Hvaru, nije zaustavio očaran paukovom mrežom suhozida, ostataka iz vremena kada je uzgoj lavande bio izvor prihoda brojnih domaćinstava zapadnog dijela otoka. No, suhozid nije ondje napravljen slučajno: kultura suhozida na Hvar je prenesena s Brača, gdje su davni Parani donijeli „školu suhozida“. Kako su u neposrednoj blizini živjeli i radili bračko- paranski kopači kamena, berući kamen u uvalama oko Staroga Grada, gdje se i danas nalaze ostaci kamenih rudnika, bračka je škola pomogla domaćem stanovništvu ukrotiti komadiće korisne plodne zemlje. Više od dvije tisuće godina nakon što je znanje suhozidanja stiglo na Hvar, to je memorirano iskustvo u narodu pomoglo izgraditi terasaste plantaže plavoljubičaste lavande. Na vrhuncu uzgoja, od pedesetih godina do kraja osamdesetih prošloga stoljeća od prodaje lavandinog ulja izgrađene su mnoge kuće i školovane generacije otočana.
Ipak, Velo Grablje ima posebnu ulogu u stoljeću lavande, zahvaljujući kojoj je Hvar dobio epitet ljubičastog otoka. Još prije desetak godina činilo se da je turizam lavandi zapečatio sudbinu, no zahvaljujući Udruzi „Pjover„ i njenom osnivaču i voditelju Ivanu Zaninoviću (Grande), lavanda u očima domaćina i posjetitelja dobija novu dimenziju. „Udruga je 2006. osnovana za zaštitu i revitalizaciju Velog Grablja“, reći će Grande.“ Nakon osnutka , prigrlili smo projekt „Etno-eko“ selo, jer smo vidjeli da imamo perspektivu za razvoj. Velo Grablje je izvrsno očuvan primjer tipičnog ruralnog otočnog mjesta, izvrsne arhitekture, bogate povijesti i baštine, što nam je bilo sigurno jamstvo da imamo – budućnost.“
Žetva lavande kraj Velog Grablja, šezdesete prošloga stoljeća
Naziv „Pjover“ udruga je dobila po velikom ograđenom i betoniranom prostoru pod nagibom, „pjoveru“, koji se nalazi iznad Velog Grablja, a po kojem se tijekom kiše skuplja vodu i, zbog nagiba, puni gusternu (bunar). Doći do vode bio je osnovni problem na otoku. No, kako je 2006. došla voda u selo vodovodom s kopna, stvorili su se svi uvjeti za život na selu (struja, voda, internet), a paralelno je Udruga i osnovana. Ubrzo se uloga „Pjovera“ uspješno prometnula u brendiranje Hvara kao otoka lavande, što vrlo osmišljeno i uspješno rade kroz Festival lavande, koji se tradicionalno odvija krajem lipnja (kada lavanda počinje cvasti). Iznimno, ove godine Festival je, zbog pandemije, održan u srpnju.
Hvar – otok lavande
Predsjednik i osnivač „Pjovera“, Ivan Zaninović, grafički je urednik i dizajner, rođeni otočanin. Majka mu je iz Vrisnika, a otac iz Veloga Grablja, dva hvarska mjesta udaljena od mora, pa je to, kaže, možda odredilo da voli kopno više nego more… Svako ljeto, kada bi s roditeljima došao na Hvar, sve vrijeme provodio je u Velom Grablju ili u Vrisniku, zbog čega je i zavolio selo. Zato, veli, nije „mogao dopustiti da povijest tek tako izblijedi: Festivalom želimo odati počast našim precima, čije plodove i danas uživamo. S Festivalom levande uspjeli smo vratiti živim ime „Hvar – otok levande“, objašnjava Ivan Zaninović, „uspjeli smo sačuvati tradiciju i baštinu naših starih, njihov trud na ovoj škrtoj zemlji otrgnuli smo iz zaborava. Pozicionirali smo Velo Grablje na karti manifestacija što ih u Dalmaciji morate posjetiti i to – predstavljanjem grabaljske 1. Ružmarinske zadruge u Hrvatskoj, koja je davno već imala najmodernije postrojenje za destilaciju; prvog saditelja levande, Bartula Tomičića; autohtone sorte levande – budrovke; „Kralja levande“, Lorenca Tudora; nogometni i boćarski klub „Levanda“; „Dom suhozida“. Za potpuni uspjeh trebat će nam još novih nasada, planski pozicioniranih, da sa suhozidnim ogradama predstavljaju Hvar u pravom svjetlu.“
Rad s umjetničke radionice: magarac od strnjike lavande
U udruzi Pjover, u 14 godina djelovanja, velik broj ljudi, članova, volontera, suradnika, svatko na svoj način, doprinio je razvoju Velog Grablja. Članovi su u najvećem broju porijeklom iz sela, ali i zaljubljenici u Velo Grablje. Svi oni zajednički djeluju na zaštiti kulturne i povijesne baštine. Kroz povijest, Velo Grablje se oduvijek razvijalo u smjeru napretka. „Danas je to“, kaže Ivan Zaninović, ” turizam. No, na nama je kako ga pametno, usmjereno i dozirano koordinirati, da ne budemo (još jedna) njegova žrtva. Dugoročno gledano, najvažnije je da selo ostane očuvano, onako izvorno, jer će time imati veće šanse u budućnosti. Svako narušavanje sklada mjesta – vraća nas unatrag, a mi ovako mali uvelike ovisimo jedan o drugome. Kada govorimo o budućnosti, naš forte je na relaciji poljoprivreda – turizam – ekologija, kulturni turizam, aktivni turizam, koji, za razliku od mnogih drugih, možemo održavati cijelu godinu. Privatni kapital, jamac razvoja, usklađen s potrebama mjesta i mještana, a pod budnim okom mjerodavnih službi zaštite, također je ispravni put“ – objašnjava planove Udruge njezin predsjednik Ivan Zaninović – Grande. „Izdali smo, primjerice, 11 knjiga vezanih uz Velo Grablje, održali niz izložbi i predavanja na temu očuvanja i zaštite mještanske baštine. Što se tiče revitalizacije, plan je obnoviti „staru školu“, koja bi bila multifunkcionalni prostor za sva događanja u selu, pa slijediti projekte „Etno eko selo“, „Zeleno svjetlo“…“
Nogometni klub Levanda
Da se postupno ostvaruju njihovi planovi, moglo se primijetiti i na ovogodišnjem Festivalu lavande, kada je tijekom dva dana upriličen tradicionalni sajam proizvoda od levande i otočnih proizvoda, a sudjelovalo je više od 30 izlagača s otoka. Kako se ne bi zaobišao ključni motiv Festivala, drugog dana priređena je i prezentacija destilacije lavandina ulja u “Petroli”. Agrometeorolog Marko Vučetić iz DHMZ-a i viši stručni savjetnik Stanislav Štambuk, iz Uprave za podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva Ministarstva poljoprivrede, održali su predavanja „O toplom i sušnom razdoblju 2019/20.“, „Mitski postanak kralja sušnih područja“ i „Murva – voće koje pada u zaborav“.
Zanimanje za lavandu posebno su privukle radionice – aromaterapije te izrade prirodnih parfema (Maja Mačković). U prostorijama Ružmarinske zadruge (1892.), osim stalnoga postava, organizirana je i izložba “Miris pobjede”, Creskog muzeja, autorica Irene Dlaka i Inge Solis, a posjetitelji su tijekom Festivala mogli razgledati i virtualnu izložbu “50 nijansi zelene”, nastalu tijekom pandemije.
Radni tim Pjovera
Prvog dana manifestacije Ivan Zaninović održao je predavanje o projektu “Etno-eko selo”, a potom je predstavljena platforma za promociju otočnih proizvoda – “O-KUPI OTOK” LAG-a/FLAG-a “Škoji” i LAG-a Brač/LAGUR Brač. Kulturni dio, na temu otoka i otočke baštine, zastupljen je predstavljanjem nove knjige “Hvarski triptih” – parvi dil , Damira Carića, u izdanju dolske udruge “Tartajun”, prikazana je i reportaža “Punte Hvara”, s istraživačkog puta Pelegrin – Sućuraj, Planinarskog društva “Hvar”, “Spoon production” i Kina “Mediteran”, a održana je i radionica za djecu (Katica Borak i Tina Jukić Banjan).
Mnogi koji ne poznaju Hvar i Velo Grablje reći će da je tamošnje stanovnike iz mjesta potjerala baš lavanda: školovali su se i odlazili ili ih je ponio turizam. No, vremena se mijenjaju, pa Ivan Grande kaže kako je njemu osobno cilj živjeti u Velom Grablju, te ondje zasnovati obitelj. „Vidim u tome prednosti“, kaže, „jer si ovdje, za razliku od Hvara, u miru, pogotovo u ljetnim mjesecima, a novom cestom, za deset minuta si u centru Hvara. Obnovom kuće imat ću jednake, čak i bolje uvjete za život nego u Hvaru. Sva naša sela imaju dušu… Zato našim akcijama želimo motivirati mlade, one koji imaju djedovinu u selu, ili one koji bi željeli doseliti u mjesto, živjeti i raditi, nevezano za „krvna zrnca“. Inače, svi su dobro došli, pogotovo društveni aktivisti, koji bi svojim novim idejama i angažmanom doprinijeli razvoju sela.!“
Bez njih, sigurni smo, i silnoga entuzijazma članova „Pjovera“, Festival lavande ne bi bio to što jest, a priča o levandi ne bi bila izvorna…
Želite samostalno planirati i napraviti svoj vrt? Želite naučiti sve faze dizajniranja, formiranja i uređivanja vrta? To nikada nije bilo tako lako kao danas! Donosimo stoga mali vodič kako dizajnirati vrt u četiri temeljne faze, uz brojne ideje, savjete o izboru biljaka, materijala, rasvjeti, opremanju i navodnjavanju, od koncepta do realizacije projekta izgradnje vlastitoga vrta, izbora ukrasnih biljaka i materijala te namještaja…
Kad planirate stvoriti vrt, potrebno je najprije uzeti u obzir da, što se tiče vanjskoga okruženja, vrt ima istu vrijednost kao i ostale prostorije kuće: vanjski prostor ustvari nije sam po sebi element, već predstavlja arhitektonsku, stilsku i estetsku ekstenziju kuće.
Dizajn vrta ili vanjskog prostora podijeljen je u nekoliko faza; prva faza obično uključuje izvješće o stanju prostora na kojem se želi postaviti vrt. To će napraviti tehničari koji svakako moraju procijeniti koja su ograničenja zbog vrste tla, izloženosti i klimatskih uvjeta, ali i snagu vrta i probleme koji bi morali biti otklonjeni. Ti se elementi moraju pažljivo razmotriti, zabilježiti i analizirati, jer su temelj na kojem će se zasnivati projekt vrta.
Preliminarna ili prva faza se može raščlaniti na sljedeći način:
pronalaženje podataka, projekata i kartografija (ako postoji);
karakteristike susjednog područja;
vrsta i stil postojećih zgrada;
morfologija tla: vrsta tla i drenaža;
postojeća vegetacija;
klimatski i mikroklimatski uvjeti;
pogled i panorame.
Posljednji korak preliminarne faze jest izrada projektnog programa, odnosno popisa svih elemenata i dizajnerskih prostora koji moraju biti uključeni u projekt.
Idejni dizajn vrta:
Idejni dizajn sastoji se u izradi konceptualnog dijagrama, odnosno ručno napravljenog crteža, koji zatvorenim krivuljama, ravnim linijama i simbolima predstavljaju različite dizajnerske prostore ( predstavljene zatvorenim krivuljama ), njihov raspored, odnos među njima ( predstavljen strelicama ) i njihov odnos s kontekstom. Svrha dijagrama je pružiti opću organizaciju projekta. Iz toga razloga, međutim, treba izbjegavati obrasce i dizajn koji bi bio previše specifičan i detaljan: konceptualni dizajn želi istaknuti funkcionalne odnose između prostora i elemenata. Dobro je pravilo oblikovati obližnje prostore sa sličnim ili ovisnim funkcijama. Uvijek se u ovu fazu uvode pogledi: panoramski, fokusirani ili točni.
Prije pokretanja projekta, kao i uvijek, prijeko je potrebno konzultirati se s propisima referentne općine i provjeriti jesu li potrebne dozvole ili odobrenja za izgradnju nekih dijelova zamišljenog projekta. Općenito, za izgradnju novih elemenata kao što su zidovi, drvene kuće za skladištenje alata, bazeni, staklenici, tragovi zemljišta mogu zahtijevati odobrenje, pa i građevinske dozvole. U slučaju izgradnje građevinskih elemenata negdje je potrebno osigurati seizmičke autorizacije građevinskih inženjera.
Ako su planirana iskopavanja, dobra je ideja osigurati da ne postoje podzemne instalacije koje prolaze kroz vrt (dalekovodi, plinovodi, metanski cjevovodi, posebne telefonske linije itd.). Nadalje, prije ograđivanja okućnice vrtom, potrebno je raspitati se o postojanju bilo kakvih prolaza. Intervencije u područjima koja su pod ograničenjem bilo koje vrste (uređenje okoliša itd.) jesu predmet dodatnih odobrenja.
Opće planiranje:
Nakon što su definirani temeljni elementi, može se početi realizirati stvarni projekt. Prvo, opći dizajn sastoji se u prijelazu od koncepcijskih shema do realizacije 3D modela. U toj fazi moguće je preformulirati dizajn, jer je možda uvidom u sve prije navedene elemente nužno neke dijelove plana mijenjati. Danas je, zahvaljujući širenju novih tehnologija koje se primjenjuju i na dizajn, moguće ući u model zahvaljujući virtualnoj stvarnosti, na način da se kompjutorski upravlja projektom i regulira detalje kao da je sve već učinjeno. Faza predstavljanja projekata i 3D modeliranja također vodi rasuđivanju o rasporedu i kombinacijama biljaka, njihovom razdoblju cvjetanja, načinu organiziranja i strukture korisnog prostora. Preporučivo je, čak i prije odabira biljaka, razmisliti o tome kako organizirati prostor:
gdje postaviti travnjak i koliko ovaj mora biti širok;
gdje postaviti prostor za ručavanje na otvorenom;
gdje staviti bazen ili fontanicu;
gdje stvoriti zasjenjeno područje ili zonu na punom suncu;
gdje ubaciti pergolu ili postaviti sjenicu.
Konačno, mora se osmisliti odgovarajući sustav navodnjavanja, ispravno zbrinjavanje kišnice i umetanje zidova i rubova ograde.
Izvršno planiranje:
Sljedeća faza, ona izvršnog ili određenog dizajna, sastoji se u produbljivanju projekta. U ovoj se fazi odabiru materijali, drvene esencije, namještaj, popraćeni detaljnim grafikama, detaljima konstrukcije i prikazima. Projekt u toj fazi već ima oblik, obogaćen je i konfiguriran u svom konačnom nacrtu. To je ujedno faza kada se tehnički dokumenti sastavljaju za ishođenje dozvola i ovlaštenja.
Rasvjeta:
Sustav rasvjete u vrtu mora neminovno biti uključen u fazu dizajna i, ovisno o području, zahtijeva drugačiji kapacitet osvjetljenja koji će biti moguć samo korištenjem posebnih vanjskih svjetiljki. U skladu s područjima, odabire se najprikladnija vrsta rasvjete:
mekša, mirnija i atmosferičnija na travnjaku, u blizini cvjetnih pokrivača, živica ili biljaka;
intenzivnija u područjima posvećenima boravku na otvorenom.
Intenzitet će rasvjeta imati prema vrsti žarulje koja će se ugraditi. Prvo, glavnarasvjeta karakterizira samo određene točke ili prostore u vrtu. Drugo, neobično je važan izbor rasvjete, a u privatnom vrtu postoje tri odlučujuća elementa kako rasvjetu odabrati, a to je: prema vrsti svjetlosti, prema vrsti svjetiljke, prema stilu lampe.
Za vrstu svjetla, ovisno o područjima, godišnjim dobima i onome što se želi osvijetliti, najbolje je odabrati između klasičnog i toplog žutog svjetla ili hladnijeg, modernijeg svjetla, sklonog bijeloj boji. Izbor će biti diktiran stilom kuće i vrta, ukusom klijenta ili jednostavno osobnim odabirom. Čak i za vrste svjetiljki, mnogo toga ovisi o području osvjetljenja i korisnosti koja proizlazi iz rasvjete. Stoga se u vrtu za rasvjetu koriste najčešće:
reflektori za živice, bazene ili šetnice;
projektoriza biljke;
svjetiljke ili uređaji za verandu.
Što se tiče stila, pravilo koje treba slijediti jest: uvijek održavati dosljednost i harmoniju s okruženjem.
Izbor biljaka:
Za odabir vrsta vegetacije (drveće, grmlje, višegodišnje bilje, sukulenti) potrebno je uzeti u obzir: mjesto, orijentaciju mjesta (jug, sjever itd.) te funkciju koja će se dodijeliti vegetaciji (vizualna, akustična, zasjenjenje, ograda itd.). Biljke se odabiru na temelju kromatskih učinaka koji se žele dobiti. Primjerice, ako želite da vaš vrt bude u bojama tijekom nekoliko mjeseci (uglavnom dva ili tri) kako biste imali snažan kromatski vremenski utjecaj, ili vas više privlače biljke koje skalarno cvjetaju tijekom čitave vegetacijske sezone, u potonjem slučaju cvijeće ćete saditi u obliku tzv. leopardove kože, pa će se tijekom godine cvjetanje pojavljivati na raznim dijelovima vrta. Osim cvatnje (boja i razdoblje), također se mora uzeti u obzir razlika između zimzelenih i listopadnih stabala. Uvijek je korisno u vrt umetnuti neke zimzelene biljke, pri čemu valja voditi računa da biljke, odnosno stabla koja odabirete, barem neka, nikada ne budu potpuno gola zimi. Važno je znati da se izbor biljaka ne može odvojiti od procjene njihovih morfometrijskih karakteristika, odnosno koliko mogu visoko rasti i razvijati se u širini.
Izbor materijala:
Materijali u vrtu moraju biti odabrani tako da osiguraju dugotrajnost rada, dosljednost dizajna i sigurnu upotrebu. Primjerice, podovi mogu biti prirodni kamen ili šljunak, a ne samo blokovi ili umjetni kamen. Slično tomu, pergola ili sjenica može biti u drvu, željezu ili izrađena od oba materijala. Uvijek je dobro saznati materijale, raspitati se o njihovim karakteristikama (na primjer, ako lako zahrđaju, ako se moraju povremeno tretirati kako bi se zaštitili od sunca ili lošeg vremena…).
Vrtni namještaj, odabir:
Možda se čini očitim, ali prvo što treba uzeti u obzir pri odabiru vrtnog namještaja jest kvaliteta; vrtni namještaj mora biti otporan na vremenske uvjete, iznad svega biti poželjna kombinacija udobnosti i estetike te da ne zahtijeva puno truda oko održavanja. Drugi element koji treba uzeti u obzir jest – boja. Ako se u vrtu koriste svijetle boje, bolje je odabrati namještaj neutralne boje. Međutim, mnogo toga ovisi i o stilu koji želite dati vrtu (zen, talijanski, engleski vrt itd. ); to će vas zapravo voditi u koordiniranom izboru namještaja, materijala, završnih obrada, rasvjete, ukrasnih elemenata i vegetacije.
Sustav navodnjavanja:
Postoje različite vrste sustava za navodnjavanje vrta: iznad zemlje, pod zemljom, kapanje… Prvi način je definitivno najjednostavniji: voda se transportira kroz cijevi, fiksno ili mobilno, i distribuira u područje koje se navodnjava mlazovima. Sustav kapljičnog navodnjavanja koristi kapajuće ili porozne cijevi. Podzemni pak način, koji, kako mu ime govori, ima podzemni sustav, omogućava prikriveno ili podzemno navodnjavanje. Izbor se određuje u odnosu na karakteristike površine tla i vrstu biljaka. U svakom slučaju, kako bi sustav bio učinkovit, a samim tim i mogao pravilno zalijevati sve točke vrta, potrebno je ispravno procijeniti neke varijable kao što su:
veličina i oblik vrta, što utječu na broj prskalica i njihov položaj;
tlak i brzina protoka vodovodne mreže koji utječu na broj prskalica koje mogu istodobno raditi;
potrošnja vode kroz prskalice, što pak utječe na karakteristike instalacije za navodnjavanje.
Ideje za dizajn vrta:
Prvi i najvažniji korak za oblikovanje vrta jest analiza mjesta, gdje se uzima u obzir postojeće: primjerice, vrt mora biti povezan s vlastitim domom. U projektu mora biti zabilježeno gdje su važni elementi poput priključka za vodu, struju, plin i kanalizaciju, kao i pristup i moguće rute do vrata koja se povezuju s kućom i orijentacijom mjesta. Nakon što se sve to zabilježilo, počinje planiranje vrta, organiziranje zelenih površina i prostora u skladu s okruženjem. Ako je okolni krajolik neugodan, pobrinite se da vrt privlači pažnju umetanjem atraktivnih točaka poput ukrasnog bilja i lijepoga namještaja; u svakom slučaju, planirajte dodavanje pozitivnih vanjskih elemenata poput fenjera za rasvjetu ili prekrivanje zida biljkom poput bršljana ili neke lijepe penjačice. Na praktičnijoj razini, biljke valja rasporediti u skladu sa četiri klimatska faktora: temperatura, sunčano vrijeme, oborine i vjetar. I na kraju, biljke koje treba ubaciti u vrt zaslužuju posebno spominjanje, od navodnjavanja do odvodnje. Sustav za navodnjavanje bit će kiša za travnjak i kaplje za drveće i grmlje. Udaljenost između prskalica i sve manje tehničkih mjera opreza su bolji ako se dogovore sa specijaliziranim operatorom. Odvodnja će se, s druge strane, sastojati od niza cijevi spojenih na odvod, a što se tiče rasvjete, slijedite kriterij koji omogućuje vrt živim i noću te isticanje najzanimljivijih predmeta.
Dobar dizajn zelenog prostora morat će odgovoriti na vrlo preciznu logiku: zapravo, temeljni zahtjev je da svaki izbor koji želite napraviti ima svoj zašto, odnosno – da je motiviran nizom evaluacija. Stoga nije dovoljno nagomilati neke biljke slučajno, niti se oslanjati isključivo na vlastiti ukus i intuiciju. Naime, nemaju sve biljke lijep efekat u svim kontekstima i ne treba misliti da na kraju sve može biti u redu: oblikovanje znači dati odgovor na razlog. Iza svakog izbora stoji obrazloženje koje može uključiti i ekološka razmišljanja u odabiru najprikladnije vrste, ali i estetska u procjeni okruženja, kao i ekonomska, predviđanjem troškova održavanja vrta.
Stilovi uređenja vrta: Dizajn se ne odnosi samo na velike prostore, već je artikuliran na različitim razinama: čak i balkon mora biti na prikladan način dizajniran. Među stilovima koji su najčešće usvojeni u stvaranju vrta svakako su tri najpoznatija i najcjenjenija: suvremeni,talijanski i engleski vrt.
Tzv. klasični talijanski vrt rođen je u Firenci u 15. stoljeću. Osnovna logika toga vrta jest pronaći pravu ravnotežu između racionalne strogosti i kreativne mašte. Zajedničke karakteristike koje svi ti vrtovi imaju jesu: geometrija staza i cvjetne gredice, velika upotreba zimzelenih vrsta, živice obrezane u pravilnim oblicima, prekrasna arhitektura i neprestana, ponekad i masivna, prisutnost statua i fontana. Prolazi se koriste tako da povezuju različite dijelove vrta, ističući elemente poput terase i stubišta. Posebna se pažnja posvećuje drveću i grmlju kako bi im se dao ukrasni geometrijski oblik, različit od onog koji prirodno pretpostavlja biljka. Tako se formiraju formalne živice ili, polazeći od pojedinačnih primjeraka ili malih skupina, subjekti različitih apstraktnih oblika.
Engleski vrt, međutim, više ne koristi elemente za definiranje i obris prostora na geometrijski način, već izmjenu prirodnih i umjetnih elemenata, špilja, potoka, velikih stabala, ali i hramova i ruševina. Cilj je da se krajolik postupno otkriva bez davanja uvida, kao i stvaranje dojma prirodnosti tako da se zeleni prostor ne obrađuje. Engleski vrt u svom prirodnom aspektu iskazuje jednaku brigu i posvećenost biljkama, koje, međutim, u ovom slučaju ne smiju podlijegati krutim shemama. Kada je u pitanju prirodnost u engleskom vrtu, nije potrebno misliti kako je riječ o dezorganiziranoj sadnji na zemlji, već je to ciljana intervencija koja potiče alternativnu prisutnost vrsta biljaka cijele godine. Ugodan estetski izgled bez davanja dojma o utjecaju čovjeka – u suštini je dizajna engleskoga vrta.
Suvremeni vrt zaslužuje posebno isticanje: najtipičnije obilježje ovoga vrta jest veza iznutra i izvana, između zgrade i prirode, koja je izrađena izduženim biljkama ili pruža povezujuće elemente, poput pergola i dvorišta koji mogu biti prekriveni, primjerice, biljkama penjačicama. Dubinsko tumačenje dizajna toga vrta jest kritična alternativa viziji biljke, što je dovelo do prepoznavanja kvalitativne percepcije prostora i okoliša. To ujedno proširuje namjeru projekta na komponente pejzaža, analizirajući mjesto u svim njegovim elementima i omogućujući integraciju oblika i funkcije. Prije svega, suvremeni arhitekti ne zanemaruju faktor vremena, nadahnuti suvremenom umjetnošću i arhitekturom. Vrtovi se više ne organiziraju prema klasičnom stilu, slijede geometrije ili jednu osovinu, već se kreću u višeosnim, dijagonalnim i asimetričnim prostorima; vrtni projekt, zamišljen kao mjesto za ljude, razmatra promjene u društvenoj i okolišnoj strukturi. Korištenje novih materijala zbog tehnološkog razvoja, poput plastike, metala, kamenih slojeva od staklene vune i optičke rasvjete, postaju dijelom projekta vrta ili zelenih površina. Iz poslijeratnog razdoblja (misli se na Drugi svjetski rat!) do danas, pojam “zelenog prostora” promijenio se iz koncepta “prolaza”. U novoj viziji poslijeratnog dizajna krajolika pojavljuju se smjernice u dizajnu zelenih površina i preuređenju urbanog krajolika:
– izduženi plan pogoduje prirodnoj ventilaciji zgrade i istodobno uspostavlja vezu unutar mjesta;
– konstrukcijski element povezivanja vanjskog i unutarnjeg: trijem je otvoren prema krajoliku, terasi ili vanjskoj platformi, koji je mobilnim ili laganim nadstrešnicom povezan sa zgradom; u gradskim kućama postaje vrt, unutarnje dvorište ili atrij;
– vanjska ovojnica postaje vezivni element između građenog i prirodnog, između anorganskog i organskog u neprekidnoj potrazi za dijalogom između arhitekture i krajolika.
Prisutnost zelenila je element od velike važnosti s kulturnog stajališta; može promovirati znanje o botanici i općenito o prirodnim znanostima i okolišu.
Estetsko-arhitektonska funkcija je također bitna s obzirom na to da prisutnost zelene boje definitivno poboljšava urbani krajolik i boravak u gradu čini ugodnijim, pa postaje temeljno favorizirati integraciju arhitektonskih i zelenih elemenata u kontekstu dizajna namještaja.
Tijekom faze dizajniranja vrta ne treba zanemariti ni potrebno održavanje koje će vrt sačuvati u redu i ugodnom stanju. O tome će zapravo ovisiti veliki dio ulaganja. U odnosu na strukturu vrtnog projekta pojavit će se različite vrste održavanja: obično je to košnja trave, navodnjavanja i gnojidba, kao i sječe živica i održavanja obrezivanja stabala. Izvanredni zahvati su – obnova oštećenih travnjaka, zamjena grmlja i moguće uklanjanje stabala.
Što se tiče vrtnog namještaja, iako su komadi dizajnirani za vanjski prostor, ipak trebaju određenu zaštitu, pa ih prekrijte plahtama ili spremite pod trijem kad god je to moguće. Drveni namještaj zahtijeva posebno održavanje: da bi bio lijep i estetski održiv, mora sačuvati sjaj, a to se može osigurati dubinskim i posebnim čišćenjem jednom ili dva puta na godinu.
Finalni dio projekta izgradnje vrta:
Da bi se projekt napravljen na papiru pretvorio u stvarni vrt, potrebno je proći kroz dobro definirani niz faza. Ako je vaša ideja stvoriti veliki vrt, bilo bi korisno imati precizan kalendar intervencija koje treba obaviti, kako biste proveli svaki korak u najprikladnijem razdoblju. Čišćenje i pravilna priprema mjesta na kojem će živjeti vaš vrt može vas natjerati da projekt procijenite iz nove perspektive. Nastavite birati i skladištiti kamenje, ciglu i slično i stavite ih tamo gdje predviđate izgradnju zidova ili potrebu za materijalima za punjenje.
Što se tiče rasporeda biljaka, najjače biljke ostavite na padinama i strmim rubovima, kako ne bi došlo do erozije tla. Konačno, očistite sve postojeće prepreke, poput nogostupa, niskih zidova i slično, kako biste provjerili njihovu otpornost ili potrebu za bilo kakvim popravcima. Nakon uređenja mjesta na kojem će se graditi vrt, morat će se definirati materijali potrebni za početak radova. Također je važno odrediti mjesto na kojem se ti materijali mogu čuvati tijekom radova.
Dizajn vrta ne može zanemariti okolno okruženje, posebno kuću uz koju je smješten. Ako je, primjerice, vrt okružen cestama ili neugodnim industrijskim biljkama, prva pomisao bila bi prikriti neprirodan krajolik, primjerice zelenom barijerom. No, često se dobije suprotan učinak, a i privuče se pozornost upravo na ono što želite sakriti. Tada je bolje stvoriti niz pogleda unutar vrta koji potiču da oko ostane unutar samog vrta: tako ondje možete smjestiti lijepe biljke ili originalne posude i namještaj. Nadalje, iz kuće uz koju je umetnut vrt možete crpiti inspiraciju za građevinske elemente koji će možda i odrediti stil vašega vrta. Ako je zgrada u određenom stilu ili izgrađena s elementima profinjenog ukusa, preferirajte korištenje elegantnih i profinjenih ograda te posebnu pažnju usmjerite na simetriju u uređenju zelenila. Naprotiv, ako se nalazite na selu, a zgrada je rustikalna, morat ćete se tada prilagoditi i dizajnirati vrt tako da bude što jednostavniji, sa zelenilom koje će stvoriti dojam što veće prirodnosti.
Ravnoteža biljnih oblika, odnosi svjetla i sjena, gledišta otvorenog krajolika, esencijalnost prirodnih vrsta i prostora – koncepti su vrtova što ih je dizajnirao Pietro Porcinai, najpoznatiji landscaper talijanske arhitektonske scene, prije svega majstor vrtlar, arhitekt krajobraza i referentni lik stila talijanskog vrta dvadesetog stoljeća…
Vrt s bazenom uz Villu Marfareth, Corciano Perugia (1969-1978).
Vjerojatno pod utjecajem kulturne matrice koja ga je uzdigla, a to je toskanski krajolik i vrt, Pietro Porcinai (191 – 1986) u potpunosti je upio toskansku jezgru koja je sadržana u najpoznatijim i autoritativnijim primjerima povijesnih vrtova iz 16. i 17. stoljeća. Sin je glavnoga vrtlara parka Gamberaia i vlasnika važnog rasadnika, rođen u Settignanu kraj Firenze, 20. 12. 1910., u kući pripojenoj povijesnoj vili rumunjske princeze Katarine Jeanne Ghyka, koja je od 1898. do 1900. pretvorila prostor ispred vile iz 18. stoljeća u “vodeni vrt”. Ondje je često boravio s majkom i bratom Giuliom dok mu je otac bio u ratu.
Villa Reale, Lecce, oaza zelenila kako ju je vidio Porcinai
Uspjeh u umjetničkom i krajobraznom okruženju
Firentinsko okruženje je početkom 20. stoljeća bilo osjetljivo na pejzažnu tematiku: ponovno se javlja zanimanje za oblike i geometrije talijanskoga vrta, nakon što je dobrim dijelom 19. stoljeća vladala romantična moda engleskih vrtova. Velika izložba, postavljena u Palazzo Vecchio u Firenci 1931. godine, svjedočila je ovom preporodu, kojem je 1924. godine prethodilo objavljivanje ilustriranog sveska Talijanski vrt, umjetničkog kritičara Luigija Damija (objavila ga je ugledna umjetnička izdavačka kuća Bestetti & Tumminelli u Milanu). Porcinai je odrastao u tom okruženju, kultiviran i rafiniran, vrlo specijaliziran, a bavio se sektorom dizajna koji ima drevne korijene u Italiji. Nakon što je stekao diplomu poljoprivrednog stručnjaka, 1928. godine krenuo je na dugo putovanje motociklima koje je imalo svoje konačno odredište -Veliku Britaniju, dom umjetnosti vrtova, moglo bi se reći prirodno odredište za takvoga zanesenjaka. U dvije godine (1928/1929) ograničio se na proučavanje dviju faza umjetnosti vrtlarenja, onoga u Belgiji i u Njemačkoj, gdje je radio s vrtlarima koji su bili dio mreže znanja njegova oca. Prakticirao je tehnike kultivacije i botaniku, primjenjivu u modernom uređenju okoliša. Konkretno, iz belgijske škole naučio je teoriju izgrađenog vrta, koja se temeljila na integraciji kuće i njezina otvorenog prostora, u skladu s geometrijama i volumetrijskim artikulacijama proizašlim iz majstorstva velike barokne tradicije Andréa Le Nôtrea. U Njemačkoj je stupio u kontakt s načelima ekologije i fitosociologije, koji su pak bili u osnovi rada njemačkih krajobraznih arhitekata. Među prvima je otkrio ulogu zelenog sustava namijenjenog borbi protiv industrijskog onečišćenja.
Pietro Porcinai obilježio je krajobraznu arhitekturu 20. stoljeća. Njegovo nasljeđe i danas pokreće mnoge suvremene arhitekte i ekologe u postupanju prema prirodi i krajobrazu.
Buntovnik, zanesenjak i umjetnik
Možda je baš rođenje na tako privilegiranom mjestu odredilo njegovu sudbinu arhitekta vrtova. No, nije želio završiti svoje arhitektonske studije zbog drugačijeg pogleda na stvari. Naime, Villa Gamberaia predstavlja jedno od svetišta povijesti umjetnosti u talijanskim vrtovima, a njega je zarobio upravo taj vrt u dolini Arna. Savršenost oblika, klasična zelena eksedra koja se otvara između guste živice na okolnom krajoliku, u talijanskom stilu četverostranog oblika, geometrijskog u parternom dijelu koji se potom dijeli. Zelena krila, upotreba živica općenito, sastoje se od zimzelenih grmlja poput šimšira, badnjaka i topiarnih filija.
Skica koju je landscaper ostavio precizno pokazuju njegovo viđenje i odnos prema prirodi: jednostavnost, prirodnost, ali i geometrijske linije.
Uz to, njegovo vrijeme obilježili su njemački, engleski, belgijski krajobrazni arhitekti poput Karla Förstera,Gustava Lüttgea, Russella Pagea, Geoffreya Jellicoea, René Pechèrea, Gerde Gollwitzer i stručnih botaničara koji stvaraju hibride za izgradnju vrtova (poput Fritza Enchkea, dobro poznatog u okruženju vrtnih dizajnera već u prvoj polovici 20. stoljeća) postali su referencom za Porcinaia. S druge strane, u Italiji je bilo malo uglednih krajobraznih dizajnera: Raffaele De Vico, također diplomirani poljoprivredni stručnjak, poznat prije svega po širenju zoološkog vrta i uređenju različitih povijesnih parkova u Rimu; Maria Teresa Parpagliolo, koja je ocijenjena kao nepodobna na mjestu krajobraznog arhitekta zato što je žena, ali je imala sjajnu karijeru pejzažnog arhitekta u Engleskoj.
Rukom crtana skica projekta vrta, kako je Porcinai najčešće radio
Rani radovi Pietra Porcinaia, uglavnom privatni vrtovi, opisani su i objavljeni u monografijama o njegovu djelu, pa danas predstavljaju klasičnu literaturu za landscapere. Tijekom prvog razdoblja aktivnosti osposobljavao se radeći, od 1932. godine, kratko vrijeme, s mentorom Martinom Bianchijem. Iste je godine pohađao umjetničku školu u Firenci (maturirao 1935. godine), da bi 1941. upisao Kraljevski viši institut za arhitekturu u Firenci, koji je definitivno napustio 1945. bez diplome, ušavši u polemiku s institucijom koja, prema njegovu mišljenju, nije bila u stanju igrati društvenu ulogu obuke u spoznaji ljepote i obrazovanja u kreativnosti i umjetnosti, čiji je osnovni model – priroda.
Slika vrta u gotovom obliku doima se poput kubističkoga platna.
Godine 1937. godine započela je njegova zrelija druga faza, popraćena povremenom suradnjom s arhitektonskim časopisom Domus, u vrijeme kad ga je vodio arhitekt i dizajner Gio Ponti. Godine1938. osnovao je studio u Lungarno Corsiniju, koji je ubrzo postao živa referentna točka firentinskoga kulturnog života i prema kojoj su se okrenule važne obitelji talijanskih i stranih poduzetnika, kao i kultivirana klijentela. Četrdesetih godina je osnovao neke profesionalne tvrtke povezane međusobno u raznim područjima Italije, kako bi imao usluge i proizvode koji bi najbolje mogli zadovoljiti potrebe zelenog dizajna: s Ugom Bagnijem i Brunom Marchesiem osnovao je 1940. Društvo za vrtove, specijalizirano za izgradnju i održavanje parkova i vrtova; 1947. s Tempestinijem i Baronijem osmislio je OP (Profesionalne organizacije za sintezu rada). Konkretno, tvrtka Il Giardino postala je koncesionar za Italiju na području sustava za pročišćavanje i sterilizaciju vode iz bazena, koji je isključivao upotrebu klora; 1948. je bio među osnivačima IFLA-e (Međunarodne federacije pejzažnih arhitekata) na Jesus Collegeu u Cambridgeu. Sklopivši partnerstvo s Baronijem i Tempestinijem; 1957. godine je preselio svoj atelje u Villu Rondinelli – imanje što je bilo dio Ville Medici iz Fiesole, koje je obnovio i dovršio, odnosno nadopunio svijetlim staklenicima-studijima.
Porcinai je u Triveru pokazao svoj odnos prema vtnoj umjetnosti i prirodi. Njegov osnovni moto je da kromatika u vrtu mora podražavati prirodu.
Inspiracija suvremenicima i potomcima
Porcinaijevo djelo, osim javnih i privatnih parkova i vrtova, bazena i sportskih terena na cijelom talijanskom teritoriju, na francuskoj rivijeri i u najvažnijim međunarodnim hotelskim strukturama, karakterizira i suradnja s nekim od najvažnijih arhitekata, umjetnika, inženjera njegova razdoblja. Marco Zanuso, primjerice, koji je od Nacionalne zaklade Carlo Collodi naručio za projektiranje i izgradnju „Zemlje igračaka“ (1963–1964) na površini većoj od jednog hektara, koja graniči s već postojećim parkom spomenika Pinocchio u Collodiju, zatražio ga je dizajn i izbor nasada, omogućivši mu da ostvari mnoga opća krajobrazna rješenja.
Podigao je park u sjedištu Mondadori u Segrateu, izgrađen 1970-1975., koji je dizajnirao Brazilac Oscar Niemeyer. Prostor oko zgrade podsjeća na poljoprivredni krajolik lombardske ‘marcite’, a karakteriziran je regulacijom vode na obodu obrađenih polja. Porcinai je bio i savjetnik za uređenje terasa Centra Pompidou, Renza Pianoa i Richarda Rogersa (Pariz, 1973-1975) i parka grobnice Carla Scarpe (groblje San Vito di Altivole, u provinciji Treviso, 1974-1976).
Na međunarodnoj razini ilustrativno je Porcinaijevo djelo – projekt parka Hansaviertel u Berlinu (1956); značajno za krajobraznu arhitekturu bilo je njegovo savjetovanje za projekt UNESCO-a za prijenos hramova Abu Simbel u Egipat (1963–1971), zatim projekt za parkove Abha, Medina i Taif u Saudijskoj Arabiji (1975–1976), a surađivao je i u projektu izrađenom za natječaj izgradnje zoološkog parka Abidjan, na Obali Bjelokosti (1979), i za park La Villette u Parizu (1982). Međutim, izgubljene su, nepovratno izmijenjene ili uništene brojne skice Porcinaija, uključujući one za uređenje Piazze S. Maria Novella, vrta Il Martello u Fiesoleu, javnih vrtova Kupe u Perugi…
Za razliku od izgrađene arhitekture, dizajniranje vrtova i krajolika ima još promjenjiviju prirodu, podložnu normalnoj evoluciji tijekom vremena, ali i izloženu katastrofalnom djelovanju metereologije i prirodnih nepogoda, kao što je to bila poplava 1966. godine u Firenci.
Villa Fiorita s bazenom, Saronno.
Nagrade i priznanja
Porcinai je 1971. godine u Fontainebleauu sudjelovao na Prvom međunarodnom kolokviju o očuvanju i restauraciji povijesnih vrtova u organizaciji Međunarodnog vijeća za spomenike i nalazišta. U tom je kontekstu promicao zajedničku komisiju. Rad ove komisije završio je u prosincu 1982. godine u Firenci, izradom “Talijanske povelje povijesnih vrtova”, koja je svojevrsni dekalog za sve intervencije na povijesnom zelenilu.
Među nagradama za svoj rad Porcinai je dobio nagradu IN / ARCH (Nacionalni institut za arhitekturu) 1960. i nagradu za zaslugu u očuvanju okoliša Sveučilišta Georgia. Bio je prvi nenjemački dobitnik koji je 8. lipnja 1979. od Bavarske akademije likovnih umjetnosti nagrađen prstenom Friedricha Ludwiga von Sckella.
Porcinai je svoj trag ostavio na mnogim mjestima diljem Italije. Na slici su njegovi radovi u Comu na Lago di Como.
Karakteristike Porcinaijevih vrtova
Vrtovi Porcinai idalan su model za razumijevanje prikladne i mudre uporabe ukrasnih vrsta u vrtu, načine njihova sastavljanja kako bi se stvorili prirodni kromatski efekti i da bismo razumjeli kako jednostavnost oblika nije isključila bogatstvo vrsta i botaničkih sorti. Veličina Porcinaia bilo je i usklađivanje učenja tradicije talijanskog povijesnog vrta (počevši od humanizma) s potrebama modernosti, najraznovrsnijeg i često prosvijetljenog klijenta. Neke od ključnih točaka njegove filozofije dizajna, koja sadrže djela koja je stvorio svakako su – integracija djela s okolnim krajolikom (Park Oasi Zegna u Pijemontu, koji predstavlja jedinstveno djelo u Italiji, pokazuje kako pejzažni arhitekt može upravljati oblikovanjem brda, velikog teritorija, stvarajući naturalistički efekat savršene integracije između prethodno postojećih i umetanja odgovarajućih egzotičnih botaničkih cjelina); obogaćivanje biološke raznolikosti mjesta, bez stvaranja antropogenih utjecaja koji nisu ekološki koherentni. Zatim, Porcinai je bio prvi koji se nadahnuo principima fitosociologije biljaka, odnosno proučavanjem prirodnih i sinergijskih udruga biljaka u prostoru s određenim ekološkim karakteristikama (klima, visinska izloženost itd.).
Inspiracija za oblike prirode i vrtni projekat za život jest svakako Villa la Terrazza u Firenci, u gradskom prostoru izvan Porta Romane, gdje Porcinai uspijeva stvoriti malu zelenu oazu, uz pomoć bazena za ribnjak ukrašenog elementima u obliku kotača iz morskog mramora iz Verone, koji djeluju kao ukrasni elementi, a prolazi između bazena i ribnjaka s vodenim životinjama su poput vodenih ljiljana i cvjetova lotosa. Inertna materija postaje živa jer se stapa s njom bez podjela, odjeljaka, jasnih razdvajanja: predviđa što će biti kasnije, 40 godina nakon “bio jezera”.
Dizajner namještaja za vanjski prostor
Konačno, Porcinaijevo djelo ukazuje na veliku pozornost koju pridaje osnovnim načelima ekologije: integrira i povezuje biljke koje su već u prirodi dio sustava, područja, dobro čitajući krajolik i njegove transformacije, krećući se između regija. Radio je u Venetu, Umbriji, Toskani, Lombardiji, Pijemontu i mnogim drugim regijama – krajobrazna djela, privatne vrtove, parkove, tvornice… i sve to bilježi u knjizi koju je napravio zajedno s arhitektom Oscarom Niemeyerom.
Veliko Porcinaijevo djelo jest Park Memorijalnog centra Mattei u Paviji, koji je napravio 1963.
Njegova sklonost putovanjima i vezama dovela ga je do dobrih poznanstava s najvećim umjetnicima i arhitektima širom svijeta. Porcinaijev umjetnički genij bio je toliko sposoban izraziti se i kao arhitekt eksterijera, toliko da je iza njega ostalo mnogo djela koja su ustvari namještaj izrađen od kamena, popločan u šljunku, uređen i dizajniran nepogrešivim osobnim stilom. Srećom, zahvaljujući radu vlasnika vrtova, učenjaka, nasljednika, obožavatelja njegovih djela, sve ovo živi i danas.
U Triveru, ali i Comu (Villa Ratti), Porcinai je pokazao još jednu svoju sposobnost – onu da se pozabavi izgledom puteljaka, stazica, na šljuncima ili uz živice, klupicama. Dizajnirao je vrtni namještaj.
Neosporno je danas da je Piero Porcinai bio najveći talijanski autor pejzaža dvadesetog stoljeća. Tijekom svoje duge karijere osmislio je i stvorio uređenje krajolika goleme vrijednosti, od vrta do urbanog parka, od industrijskog područja do turističkog sela, od autoceste do poljoprivrednog područja. Arhiva djela Pietra Porcinaija sadrži više od 1300 projekata, a čuvaju je nasljednici u Villi Rondinelli, odnosno njegovo četvoro djece (Anna, Giovanni, Paola i Pio Francesco), koje je dobio u braku sa Soniom Danesi. Umro je u Firenci 9. lipnja 1986. Osim bogate ostavštine u pisanom obliku, Porcinai je svijetu krajobraza ostavio i nekoliko ključnih rečenica, koje uostalom zaokružuju njegov rad: „Zbog kukavičluka ili zbog novca većina arhitekata napustila je svijet stvari izgrađenih u skladu s prirodom, omogućujući nastajanje ružnih gradova i strašnih predgrađa. Na krajobraznom arhitektu je, naime, da pronađe lijek za ovu situaciju, jer mora postojati netko tko zna razmišljati prije nego što djeluje … da se na ovom svijetu ne utvrđuje ružnoća, nego da se razvija osjećaj za ljepotu“.
Shabby chic stil je, dvojbe nema, nakon unutarnjeg prostora osvojio i vrt. Najoriginalnije i najmaštovitije ideje za uređenje vanjskog prostora realiziraju se na sasvim poseban način: vrtni namještaj i pokućstvo koriste se u prikladnim bojama i materijalima. Ne zaostaje u tomu ni sve zanimljiviji dekorativni element – osvjetljenje…
Shabby chic je trezven, vrlo svestran stil, koji karakteriziraju svijetle boje, upotreba prirodnih materijala i visoka kretivnost. Scruffy i Chic dvije su ključne riječi koje podvlače najvažnije osobine ovoga trenda opremanja s dodacima namjerno istrošenoga izgleda, često ručno oslikanih predmeta. U vanjskim prostorima, kao što su vrtovi i terase, shabby chic postaje izvrstan način opremanja terasa, balkona i vrtova. Upravo zbog te svoje komponente taj stil osvaja sve više obožavatelja širom svijeta: šarm starinskoga i proživljenog, umjetnički kreiranog i oplemenjenog korisnim tehnikama, daje novi život mnogim elementima namještaja koji su do sada izgledali izgubljenima.
Opremanje vrta prema ovom nadasve modernom trendu, zahvaljujući inovativnim i originalnim idejama, znači prenošenje drevnog i romantičnog ukusa prošlosti u okoliš. Karakteriziran rafiniranim i nostalgičnim nijansama, izrađenim od pastelnih boja i prirodnih materijala, shabby vrt nastaje kombiniranjem retro drvenih ili željeznih pribora za opremanje i dotjeranih ukrasnih elemenata. Elegantan i svestran, takav vrt može se postaviti stvaranjem kutova, pravih dnevnih soba, možda prekrivenih shabby chic sjenicama, koje nude opuštanje i zadovoljavaju pogled nad nježnim nijansama i sofisticiranim dizajnerskim namještajem.
Shabby chic okruženje zahtijeva precizne uzorke. Naime, jedan od glavnih aspekata upravo je pomalo neuredna kombinacija različitih elemenata: ustvari, oni se mogu kombinirati s priborom za opremanje koji ne moraju nužno imati iste karakteristike i ne odgovaraju istom modelu, dok su stolci i stolovi kombinirani s brojnim sitnim predmetima koji obogaćuje svaki kutak vrta. Unutar shabby vrta detalji također čine razliku: vaze s detaljima zemlje i ćudljivim oblicima, limenim svjetiljkama, zavjesama i stolnjacima sa cvjetnim uzorcima, primjerice, doprinose davanju karaktera vrtu. U shabby stilu je također moguće opremiti samo neke dijelove vrta suvremena stila, dati mu dodir elegancije i stvoriti kutove posvećene apsolutnoj opuštenosti u bilo kojem okruženju. Možda u tomu možete najviše napraviti sami: postaviti, primjerice, drvene ljestve, na koje ste nanijeli samo „jednu ruku“ boje, odnosno jedan premaz, jer upravo ljestve mogu postati elegantna podloga za biljke; limene posude također ukrašene ručno mogu se transformirati u istrošene vaze. A možete ih pretvoriti i u karakteristične vanjske lampione. Na tržištu uistinu ne manjka dodataka za opremanje i uređenje shabby vrta, a sve to se, po posebnim cijenama može lako nabaviti i preko interneta. Na taj način je također lako pronaći komade vrtnoga namještaja određenoga dizajna koji čini istrošeni dojam.
Preporučljivi materijali: Što se tiče materijala, preporučuje se odabrati drvo i metal. Drvo, čvrsto i otporno na sve loše vremenske prilike na otvorenom, nudi vrtu prirodan izgled, a specifičnom obradom može dobiti istrošeni izgled tipičan za shabby okruženje. S druge strane, metal je sposoban dati život namještaju različitih oblika i vrtu osigurati nostalgičan i profinjen pečat. Zato je preporučljivo odlučiti se za metalni namještaj – ako, naravno, želite dati shabby vrtu tipično postaranu notu. Prednost uvijek treba dati prirodnim materijalima, prvenstveno drvu, svestranom i korisnom za različite dijelove vrtnoga namještaja, poput stola, pripadajućih stolaca i podova. Podignuta platforma, ako je to potrebno, također bi trebala biti izrađena od drva, posebice ako želite stvoriti opuštajući i poseban prostor, poput blagovaonice za ljetna druženja i ručkove.
Kovano željezo je još jedan ugodan materijal: metalni stol i stolci elegantan su oblik namještaja. Kante za zalijevanje, koje se mogu koristiti i za posebne sadnice, postaju načini ukrašavanja kuta u vrtu.
Mnogo tekstila za pokrivanje sjedala i priprema stola za ručak ili večeru, sa cvjetnim motivima, najbolje odgovara ovom tipu vrta, jer ga dodatno estetski obogaćuje i daje mu posebnu notu topline.
Boje kao zaštitni znak stila: Boje igraju odlučujuću ulogu u stvaranju shabby chic prostora, posebno ako je riječ o vanjskom okruženju, kako bi do izražaja došla atmosfera u okruženju biljaka i zemlje. Bijelaboja je za takve vrtove savršen odabir: šarm toga namještaja dobiva se posebnim tretmanima što ga čine starinskim i lagano korištenim, za koji se čini da ima stoljeće trajanja. Kao popularne slijede druge zanimljive i ugodne nijanse, uvijek dobijene od svijetlih nijansi poput zelene, ružičaste, plave i lila. Važno je izbjegavati tamne boje koje nisu dobro prilagođene takvim prostorima. Ako želite sami „postarati“ svoj namještaj, pazite da se usredotočite na svijetlo pastelne nijanse kad bojate namještaj, ali na način da ne ispunite posve udubine na stolcu, stolu ili da nemarno obojite dodatke za ukrašavanje, poput staroga kotača za kolica. Ako, primjerice, neke dijelove ostavite neobojene, na vidjelo će izaći sva „prošlost“ toga predmeta.
Namještaj iz zaboravljene prošlosti: Stvaranje kuta za opuštanje je jednostavno, s obzirom da su glavni elementi, mali stol i nekoliko stolaca osnovni namještaj. Ovisno o raspoloživom prostoru, graničite se na okrugli model, gdje možete poslužiti čaj, kavu, čašu vina u hladu. Za one koji žele postaviti blagovaonicu, stolove i stolce od drveta ili kovanog željeza, s bijelom bojom kao naznačenom bojom, najprikladniji će dodaci biti malo veći mekani jastuci, neobične vaze i svijeće koje izgledom slijede odabrani stil.
Oprema iz mašte: Možda je biranje dodatnih elemenata namještaja za uređenje u zelenom prostoru najizazovnija stvar pri uređenju shabby chic vrta. Biti u stanju prepustiti se mašti, dati maksimalnu slobodu kreativnosti te obnoviti čak i najkonkretnije predmete – poseban je poriv. Predmeti od kovana željeza koji su se prestali koristiti u modernim kućama, ostavljeni u vintage verziji, hrđavi i stručno dodatno postarani, mogu se pretvoriti u spremnik za biljku, ovješen u sjenici ili o granu stabla.
Stolac za ljuljanje onaj je dio namještaja koji može stvoriti romantične postavke kako biste se zabavili u večernjim satima u slatkom društvu. Niski madrac bit će više nego dovoljan, dok se struktura po želji može ukrasiti cvijećem i biljkama penjačicama. Kao nešto posebno može poslužiti stari ženski bicikl, nezgrapna oblika i parkiran u kutu vrta ili ispod stabla. Drvene ljestve, s istrošenim dijelovima, divan su ukras, treba ih naprosto ostaviti ležati na zemlji kao da su zaboravljene na travnjaku.
Biljke u paleti boja: Različite biljke pogodne su za opremanje i uređenje vrta, posebno one koje poput gusjenica obuhvaćaju starinski namještaj, „istrošene“ predmete kao što su drvena vrata, kotače kola ili poljoprivredne alate… Klasično vrtno cvijeće može izroniti iz metalnih vaza i spremnika, a predivne su čak i kad se čini da gube boju, dok mirisno cvijeće svojom paletom i intenzivnom aromom nije samo ukras. Zanimljiva je upotreba metalnih posuda raznih veličina, poput kanti za mužnju, staklenih posuda i posuda u kojima se biljke raspoređuju prema sezonskom cvjetanju: tulipani, ljubičice i geraniji će biti najprikladnije vrste.
Rasvjeta: Za „postaranu“ i „lošu“ rasvjetu odaberite svjetiljke od kovanog željeza; lampione ovjesite na grane ili ih položite na rubovima vrta; na stol svakako postavite svijećnjake i raspršene svijeće jer će dati ton romantike koji nikada nije previše. Kada ste iznijeli brojne detalje na otvoreno, nakon što ste „nespretno“ obojali svoj odbačeni namještaj, otvorite prozore s pogledom na vrt. Odabir shabby chic vanjskog namještaja ekonomično je i stilsko rješenje, mogućnost korištenja čak i najstarijih predmeta novo je svjetlo za vaš vanjski prostor. Shabby chic stil, to valja znati, savršen je i za eksterijer, ne samo za unutrašnjost. Uz recikliranje starih predmeta i, alternativno, praktičnim postupkom sami možete stvoriti ugodan scenarij za opuštanje.
Što svakako treba znati o shabby chic vrtu?
Prije svega, valja imati na umu da na engleskom shabby znači korišten, istrošen. Dakle, umjesto da se stari namještaj i sitni predmeti bace, mogu pronaći novi život zahvaljujući premazu boje ili brzom popravku, što će omogućiti njihovu ponovnu upotrebu. Stoga je to stil visoke ekološkestope, temeljen na uporabi materijala koji se recikliraju.
Budući da je riječ o vanjskim prostorima u kojima se provodi veći dio dana, važno je uzeti u obzir veličinu dostupnog prostora, a ovisno o prostoru birat će se i vrsta namještaja za vrt. Za izvrsnost vanjskoga prostora, shabby chic stil pronalazi svoj maksimalni izraz postavljanjem praktičnih stolova i stolaca. Ondje možete provesti sretne trenutke, servirati kratki obrok ili pojesti večeru s prijateljima.
Metalni stol, po mogućnosti okrugli s mogućnošću postavljanja kišobrana u sredinu, zajedno sa stolcima od svijetla metala (opimalno je bijele boje) dat će dodatni šarm vašem vrtu.
Ako volite prostor sličniji planinskim kolibama, odaberite grubi drveni stol, oporavljen, dovučen s potkrovlja, s drvenim klupama koje će postati ugodne ako na njih postavite velike jastuke.
Cvjetni aspekt u shaby vrtu nipošto ne možete zanemariti. Metalne posude, staklenke, kante za mlijeko ili drvene košare bit će savršene za smještaj malih biljaka. Kako neki posebni red nije na prvom mjestu kad je posrijedi shabby chic stil, dovoljno je prepustiti se stvarima koje ćete prethodno ipak pomno odabrati i preurediti, očistiti ili pobojati.
Ako imate ograničen prostor kao što je terasa, moguće je ipak stvoriti zanimljiva rješenja za uživanje u suncu tijekom vikenda. Terasa će tako postati ugodno mjesto, moći će primiti prijatelje koji će svoje mjesto naći na stolcima od kovana željeza, neizostavna materijala u shabby chicu. Bilo bi prirodno kombinirati ga s malim stolom ili, ako ima prostora, s dugim pravokutnim stolom, osvijetljenim svijećama i starinskim svjetiljkama. Željezo će također moći izdržati zimske vremenske uvjete na otvorenom.
Za uređenje lonaca i staklenki za biljke posebno će se izdvojiti staro stubište, naslonjeno na zid: dizajnom i funkcionalnošću štedi prostor.
Volite li zaista shabby chic, svoj balkon možete napraviti ugodnim tako što ćete ga ukrasiti starim vazama, recikliranom paletom, drvenim kutijama, drvenim obojanim stolcima te cvjetnim ukrasima. Osim drvenih predmeta, željezni, odnosno metalni predmeti odličan su izbor već zbog činjenice da ih je dovoljno samo premazati vanjskom bojom kako bi se izolirali od plijesni, ali i očuvalo njihovo trajanje.
Za ljubitelje legendi i drevnih ili egzotičnih kultura otkrivamo kako je božur kroz stoljeća isklesao mjesto za sebe u povijesti medicine, književnosti i umjetnosti, jednako na Istoku kao i na Zapadu. Ukratko, božur je biljka koja jednostavno očarava svojim spektakularnim cvjetanjem, nikoga ne ostavlja ravnodušnim i oko kojeg je u povijest utkano tisuću legendi…
Moglo bi se reći da je sve počelo u Kini, gdje je božur smatran carskim cvijetom i gdje je stoljećima uživao carsku zaštitu…
Zanimljivo je kako su božuri, biljke s krhkim stabljikama, i danas najpopularnije u našim vrtovima. Svojim velikim mirisnim cvjetovima i neobičnim bojama (žuta, boja breskve, ljubičasta itd.) privlače i kolekcionare koji su za njih spremni platiti visoke cijene. Legenda kaže da mu naziv dolazi od Peona, učenika grčkoga boga medicine Eskulapa. Također prema legendi, Peon je pronašao korijen koji može smanjiti bol ženama tijekom porođaja. To je Eskulapa toliko razljutilo da je želio ubiti svog učenika. Međutim, zaštitio ga je sam bog Zeus, koji je Peona pretvorio u biljku koju je otkrio – u peoniju, božur.
Ružičasti božur uživa veliku naklonost ljubitelja cvijeća
No, božur u stvarnosti pripada rodu od 33 vrste Paeonia, uglavnom podrijetlom iz Europe i Azije, a dvije se „izgubljene“ vrste nalaze u Sjevernoj Americi (Paeonia Browniije porijeklom iz Kanade, gdje se proširila iz Britanske Kolumbije). Jedini je to rod u obitelji Paeoniaceae i nema bliske rodbine. Kako bilo, od zore vremena paeonia se najprije smatrala ljekovitom biljkom, i u Europi i u Aziji, gdje se čak uzimala kao panaceja (čudotvorni lijek, op.) koji liječi tumore, infekcije, neurološke probleme itd. Osim toga, božur je i jestiv, posebno njegovi cvjetovi. Kineska predaja tako kaže da je Konfucije (551–479. godine prije Krista) bio veliki ljubitelj umaka od božura!
Žuta, ružičasta i crvena boja božura su osnovne boje toga divnog cvijeća, iz kojih se križanjem ili hibridizacijom dobivaju brojne nove ukrasne vrste
Ukrasna biljka iz Kine
U Kini, za vrijeme dinastije Tang (7. stoljeće), počelo se brati divlje božurice, ali ih i uzgajati. U to se vrijeme ništa nije znalo o hibridizaciji, pa čak ni da se pelud koristi za oplodnju cvijeća. Unatoč tome, a zahvaljujući uzgoju različitih sorti usporedno, dogodila su se spontana križanja, što je biljkama davalo atraktivnije cvijeće. Tako je božur prvi put uočen kao ukrasna biljka, zbog čega je cvjetnim amblemom Kine bio sve do 1949. godine, kada je odnos prema tom cvijeću promijenila Komunistička partija Kine, zanemarujući tradiciju.
Antikni božur divnih blijeoružičastih nijansi
Kineski božur, izravni predak naših vrtnih božura, stigao je u Europu tek u 18. stoljeću. Tada su ga nazvali Paeonia lactiflora, bijeli božur (lactiflora znači “s mliječnim cvjetovima”), jer je prva poznata sorta bila upravo te, mliječno-bijele boje. No, zlatno doba božura bilo je od 1850. do 1917. u Francuskoj. Ondje su različiti hibridičari, uključujući Victora Lemoinea i Françoisa Félixa Croussea, uveli više od 400 novih sorti. To je cvijeće bilo namijenjeno industriji rezanoga cvijeća i moralo se uzgajati u stakleniku jer stabljike nisu bile dovoljno jake da izdrže vjetar i kišu. I danas se većina božura na svijetu uzgaja u staklenicima iz istih razloga.
U Japan je, po legendi, božur stigao iz Kine, pa i ondje dostigao slavu najljepšeg cvijeta Istoka
Izvorno su postojale dvije kategorije božura: zeljasti i grmoliki, s drvenastom stabljikom. Smatralo se da ih je nemoguće spojiti. Međutim, 1948. godine to je uspjelo japanskom botaničaru Toichiju Itohi, nakon 1.200 neuspjelih pokušaja. Nije živio dovoljno dugo da vidi kako ovaj novi intersekcijski božur dospijeva na tržište, ali je zato počašćen tako što je jedna vrsta hibrida nazvana njegovim imenom – Itoh Paeonies.
Hibridni ili križani božuri dans se uzgajaju uglavnom zbog ukrasa, premda je prvotna uloga božura bila – ljekovitost…
Mjesto božura u povijesti
Božur dolazi u tri glavne obitelji: grmlje, zeljaste biljke i hibridi. I u tisućama sorti. Za razliku od ruža, božur se u Europi praktički ne koristi kao vrtno cvijeće sve do 18. stoljeća, kada su neki avanturisti koji su se vraćali s Dalekog istoka počeli govoriti o cvijetu sličnom divovskoj ruži. Cvjetovi koje su na Istoku vidjeli bili su – božuri iz Kine: sigurni povijesni dokumenti prate njihov uzgoj i uporabu u vrtu barem do drugog ili trećeg stoljeća prije Krista.
Ružičasti božur je tzv. lipanjski božur, omiljen kao ukras na ceremonijama, slavljima, vjenčanjima.
Do 7. stoljeća božur je postao toliko cijenjen cvijet, u pravom smislu riječi – kralj cvijeća, pa je na Zapad stigao pod nazivom carski cvijet. Taj naziv, međutim, sugerira i mogućnost da potječe od Mutanga, imena cara cvijeća iz kineske mitologije. No, zahvaljujući upravo carskoj naklonosti, božur je postao i glavni dekorativni motiv kineskoga porculana, posebno iz razdoblja dinastija Ching i Ming (14. do 19. stoljeće). U cijeloj kineskoj povijesti božur je bio toliko prisutan i važan da je 1903. godine proglašen državnim cvijetom.
U Europu su božur iz Kine donijeli pustolovni znanstvenici. Budući da su najbrojniji bili engleski botaničari, u Velikoj Britaniji je božur postao najspominjanijim cvijetom. Uz to se našao na svim mogućim mjestima – od vrtova do slikarija i motiva na keramici, odjeći itd.
Jedna pak od carskih legendi kaže kako je zla carica Wu Zetian, iz dinastije Tang, naredila cvjetanje sveg cvijeća u njenom vrtu jedne zimske noći 691. godine. Ujutro, samo božur nije cvjetao. Ponižena, carica je protjerala sve božure i poslala ih u Luoyang, u provinciji Henan, gdje će se za stvarno uzgojiti prvi božuri i koji će kasnije postati glavnim gradom ovoga cvijeta, a ondje se i danas svake godine tradicionalno održava, u rano proljeće, festival božura. Parkove krasi oko 1.200 postojećih sorti ovog kineskog amblema, a tisuće posjetitelja kreću na put kako bi se divili „carskome cvijetu“ i njegovim bojama.
Žuti božur meta je svjetskih kolekcionara, koji su spremni izdvojiti velik novac za sjeme nekih vrsta
Kao ikonografska slika raširen je na Istoku, gdje je poprimio eksplicitnije erotsko značenje nego na Zapadu; crveni božur zapravo je zamišljen kao metafora za ženske spolne organe i smatra se da osigurava spokojan sentimentalni i seksualni život. U Kini je tako i danas rasprostranjeno vjerovanje kako slika koja prikazuje božur, obješena u spavaćoj sobi, može poboljšati erotsko razumijevanje partnera, ali se ne preporučuje u slučaju braka starijih osoba, jer bi to moglo natjerati supružnike da traže mlađe partnere.
Duchesse de Nemours, cvjeta u kasnoj / srednjoj sezoni. Cvijet Duchesse DeNemours dvostruk je, ima snažan slatki miris, biljka daje mnoge stabljike. Foto: Pepper Atelier.
Tradicionalni simbol orijentalne cvjetne umjetnosti, božur je u kineskoj umjetnosti predstavio svoju životnu snagu na slikama, porculanu, vezenoj odjeći, slikanim ekranima i tapiserijama; u suvremeno se vrijeme često kombinira s prikazima ptica i bambusa. U prikazima cvijet bijelog božura simbolizira djevičansku čistoću djevojčica, dok je crveni više simbolizira žensku erotičnost.
Red Charm, trajnica s lijepim velikim i dvostrukim tamnorubin crvenim cvjetovima. Cvjeta jednom godišnje i to u prilično kratkom vremenu, od svibnja do srpnja. Foto: Pepper Atelier.
Legende o europskom božuru
Božur je u Europi poznat kao “ruža bez trnja” i, baš poput ruže, stoljećima se smatrao simbolom ljubavi i strasti. U Europi su božuri prisutni u prirodi kao brojne vrste zeljaste biljke, a bile su poznate u stara vremena prije svega po svojim ljekovitim vrlinama: u grčkoj mitologiji, kaže još jedna legenda o božurima, Peon je, kao doktor bogova i učenik Eskulapa, izliječio Plutona (Had, bog podzemlja) koristeći korijen božura. Da mu zahvali i skloni ga od zavisti svojih kolega, Pluton mu je darovao besmrtnost, pretvarajući ga u cvijet božura. U Europi se ukrasna vrijednost božura, osobito arborealnih, do tada nepoznatih na našem kontinentu, počela cijeniti od 19. stoljeća, nakon čega je, zahvaljujući putovanju nekih engleskih i francuskih botaničara, počeo njihovo ciljani uzgoj. Međutim, tek ranih godina 20. stoljeća javnost se počinje diviti dvostrukim cvjetovima žutoga božura, zahvaljujući francuskim botaničarima Louisu Henryu, Maximu Cornùu i Pierreu Lemoineu, odnosno vrstama Paeonia severuticosa, koja je stoljećima uzgajana u Kini i Japanu, i Paeonia lutea, vrsti sa žutih cvjetovima, koju je prvi put opisao i doveo u Europu opat Delavay krajem 19. stoljeća, zajedno s vrstom što će se poslije po njemu zvati Paeonia delavayi.
Bijeli božur je simbol sramežljivosti i nježnosti
Doba novih božura
Međutim, prvi hibridi Paeoniae luteae, koje su dobili Francuzi, imali su slabašnu cvjetnu stabljiku i cvijet toliko težak i sklon savijanju prema tlu da je zbog toga imao dekorativne manjkavosti. Kako bi se prevladao taj nedostatak, pedesetih godina prošloga stoljeća u SAD-u je odabrano niz križanaca čiji je cilj bio povećati čvrstoću stabljike i vegetativnu energiju biljke; tako su nastali brojni pojedinačni i dvostruki hibridi, s velikim ukrasnim učinkom, općenito bržega rasta. Među entuzijastima koji su stvarali „nove božure“ svakako je William Gratwick, ali prije svega Nassos Daphnis, tvorac nekih najneobičnijih i najljepših hibrida luteje koje danas postoje. Novu ljestvicu u hibridizaciji božura postavio je sedamdesetih gosina prošloga stoljeća Japanac Toichi Itoh, koji je uspio križati sortu Paeonia lactiflora s hibridom Paeonia lutea, dobivši biljku koja objedinjuje svojstva zeljastog božura i arborela.
Japanski božur Shimane Chojoraku
Značenje ruže bez trnja
Božur je jedini rod biljke iz obitelji Paeoniaceae koji uključuje obje višegodišnje zeljaste vrste s gomoljastim korijenjem i listopadnim grmljem. Dvije prevladavajuće vrste koje se koriste kao ukrasne jesu zeljasti božuri, koji imaju cvjetove bijele ili crvene boje, i drvenasti ili arborealni božuri, koji mogu izdržati razdoblja suše. Tijekom proljetnih mjeseci iz gomoljastih korijena razvijaju se dugačke stabljike s velikim lišćem s narezanim rubom, svijetlozelene boje. Cvjetovi božura imaju boje koje variraju između crvene, ružičaste, bijele i bordo. Stabljike tvore okrugle grmove, koji mogu doseći visinu od 90 do 100 cm.
Japanski Taiyo božur
Kao i većina cvjetova, i božur poprima različita značenja na temelju boje. Bijeli božuri povezani su sa svadbom i uključuju se u kompozicije za ceremoniju ili za mladenkin buket. Predstavljaju žensku čistoću i iskrenost, ali se također odnose na milost i ljepotu žene. Ružičasti božur simbolizira skromnost i sramežljivost, a samim tim i duboke osjećaje; oni svjetlije ružičaste boje predstavljaju živahniju osobu, spremnu za zreliju vezu i podsjećaju na prosperitet, kako u poslu, tako i u svijetu osjećaje. Svijetloružičasti božur također je simbol plemenitosti duše.
Coral Sunset, poseban je zbog svoje blijede boje, koja varira od narančasto-koraljne do ružičasto-mareličaste, meko žute do kremastobijele. Velikih je glavica s gotovo dvostrukim cvjetovima. Deblja i čvrsta biljka dobra je za pupoljke i cvjetove. Ovo je mnogima omiljeni božur. Foto: Pepper Atelier.
Božuri (spontane vrste) potpuno su odsutni na južnoj polutki, ali su rasprostranjeni u gotovo cijeloj sjevernoj hemisferi, iako na različit način od područja do područja: dvije manje vrste uspijevaju u Sjevernoj Americi (i samo prema Tihom oceanu), dvadesetak vrsta s različitim podvrstama u Europi i na Kavkazu, a više desetaka vrsta i podvrsta raste u Kini; samo u Kini postoje i grmoliki božuri, s drvenastom stabljikom koja ostaje čak i zimi (gube lišće), dok u ostatku svijeta u prirodi postoje samo zeljasti božuri, čiji se nadzemni dio svake jeseni suši i umire, da bi ponovno buknuo iz pupoljaka koji se formiraju na korijenju, nekoliko centimetara pod zemljom (da bi dobro procvjetali, zeljasti peoniji moraju „čuti zvona“, kako kažu vrtlari: odnosno, moraju biti na samo nekoliko centimetara dubina; zimska hladnoća je ključna za proizvodnju sokova koji potiču proljetno cvjetanje).
U svibnju i lipnju nema slavlja koje božur ne može uljepšati, posebice vjenčanja i druge obiteljske zabave
Neodoljiva ljepota japanskoga božura
Drvenasti božuri također su vrlo dugo prisutni u Japanu, kamo su, po legendi, stigli iz Kine oko 730., u razdoblju Nare. Nazivaju se ondje botanom. Na japanskom arhipelagu postoji mjesto koje je poznato po svojoj kulturi, a nalazi se na malom otoku u jezeru Nakaumi, blizu mjesta Matsue, sjeverozapadno od Osake: botanički vrt Yuushien. Gotovo 300 godina tamo su se uzgajali božuri kojima se carstvo divilo. Neki čak cvjetaju zimi, zaštićeni od snijega malim zaklonom od rižine slame. Krajem travnja i početkom svibnja, svake se godine ponavlja ritual koji se sastoji od postavljanja tisuća cvjetova na površinu ribnjaka. Bajka! Kao i kod svega drugog, tako su i s božurima Japanci uveli modifikacije i svoj ukus: dok su u Kini više voljeli velike, uske, cvjetove sa stotinama latica, neke velike i teške koji su zahtijevali potporu, u Japanu su se preferirali otvoreniji cvjetovi, s manje latica, ali središtem punim tankih “petaloida” (samo djelomična transformacija stabljika u latice) koji su tvorili svojevrsnu lavlju grivu, kao kod vrste Gay Paree.
Na Istoku je božur stalan motiv u umjetnosti
Nakon uvođenja u Japan u 18. stoljeću, slike božura pojavile su se na tapiserijama, slikama, porculanskim priborima za jelo, izvezeni na tradicionalnim svilenim kimonima. Mnogo pjesama haikua također je posvećeno božurstvu, najpoznatiji pjesnici i slikari, poput Buson Yosa (1716-1784), koji je posvetio božuru 28 od 3.000 tematskih haikua, i Issa Kobayashijaa (1763-1828), s najmanje 84 pjesme o božuru od 20.000 haikua.
Moderne se dekoracije gotovo i ne mogu zamisliti bez božura, koji je jedno od najvažnijih ukrasnih cvjetova
Mitsko cvijeće u Europi
U početku, sredinom 17. stoljeća, u Europu su prvo stigle glasine o tim divnim cvjetovima, više nego dvostruko većim od ruža i jednako složenim i mirisnim. Tek sredinom 18. stoljeća, na inicijativu sir Josepha Banksa, velikog prirodoslovca, predsjednika Kraljevskog društva, a samim time i zaduženog za vrtove Kew ( Rosa bankiae nosi njegovo ime), znanstvenici i istraživači poslani su nabaviti primjerke toga mitskoga cvijeća. Tako je, eto, u 18. i 19. stoljeću Velika Britanija postala svjetskim domom cvijeća i vrtova. Prvi su stigli Moutan, grmoliki božuri, posađeni u Kewu, gdje su postigli golem javni uspjeh, čak se govori o primjercima koji su nakon četrdeset godina dosegli visinu od dva metra, na kojima je rodilo više od 600 cvjetova! Možda u svim tim pričama ima malo pretjerivanja, no činjenica je da danas božur Duchesse de Morny daje sjajne rezultate: ima grm koji može doseći i dva metra visine, ali još je daleko od onih divova opisanih u 19. stoljeću.
Od tih prvih, rijetkih primjeraka uskoro je uslijedila prava “poplava” božura: deseci istraživača, znanstvenika, trgovaca otišli su u Kinu (prvo s mnogim ograničenjima, ali nakon završetka Prvog opijumskog rata 1842. sve slobodnije, ali ne bez ozbiljnih rizika) u potrazi za novim sortama. Ursula K.Duncan, Robert Fortune, William Purdom, Joseph Rock – bili su među onima koji su ušli u kineske planine u potrazi za novim vrstama (Paeonia rockii nosi ime od Josepha Rocka), donoseći ih u Europu. U Americi su vrste od kojih suvremeni kultivari uglavnom i potječu hibridizirani međusobno i s božurima podrijetlom iz Europe i Kavkaza. Među tim istraživačima bio je i Gian Lupo Osti, talijanski znanstvenik i florist, koji se posvetio božurima: jedan je od rijetkih Zapadnjaka kojem je tadašnja kineska komunistička vlada dala dozvolu da posjeti unutrašnju Kinu. Ondje je otkrio dotad nepoznatu vrstu božura, koju će poslije kineska vlada nazvati Paeonia ostii u njegovu čast.
Božur u mitologiji
Danas bi se moglo reći kako je između božura i bogova duga priča. Oko 400. godine prije Krista, Hipokrat, grčki liječnik kojem dugujemo čuvenu “zakletvu”, već je biljku koristio za liječenje epilepsije, menstruacije, kao i izbacivanje posteljice nakon poroda. Što se tiče filozofa Teofrasta, božur je smatrao čarobnom biljkom, koja je liječi mnoge tegobe. Rimljani su božur koristili uglavnom za medicinske svrhe, što je u svojoj Povijesti prirode opisao Plinije Stariji (23-79.). Cvijet božura također nalazi svoje mjesto u povijesti Francuske: u srednjem vijeku uzgajao se u vrtovima samostana. Ondje su izrađivali narukvice sa sjemenima kako bi se zaštitili od zlih duhova i bolesti. Sjeme i korijen također su korišteni u pripremi lijekova čija su terapijske indikacije bliske onima iz antike. Nedavna naučna ispitivanja spojeva u božuru pokazuju pak velik napredak u otkrivanju lijeka protiv nakupljanja mastocita, teških infekcija otpornih na antibiotike i upalnih reakcija bez uzroka.
Božur je i čest motiv u slikarstvu
No, priča o božurima ne završava se ovdje: svake se godine rađaju nove sorte i novi hibridi, što je rezultat strasti i strpljenja uzgajivača. Da, strast i strpljenje, jer sjemenu (jedini način da se nabavi novi hibrid) treba od šest mjeseci do godinu i pol prije pupoljka, i još šest ili sedam godina prije stvaranja prvoga cvijeta, a tek se onda može vidjeti je li rezultat bio vrijedan čekanja. Moraju proći i duge godine da se vidi je li sorta zdrava i robusna, ima li urođene nedostatke, i tek tada se može ponuditi na prodaju.
Simbolika božura u modernom svijetu
Značenje koje cvijet božura ima odnosi se dijelom i na boje. Postoji, naime, nekoliko boja koje mijenjaju ono što božur znači, a to su:
Ružičasta: najromantičnija boja božura – idealna za vjenčane bukete i uređenje stola;
Bijela ili svijetloružičasta: prikazuje sramežljivi aspekat značenja, pa može znači žaljenje ili ispriku zbog neke neugodnosti;
Jarko crvena: ova boja se najviše cijeni u Kini i Japanu i povezuje se s poštovanjem. Ujedno je i najznačajniji simbol prosperiteta i obilja u tim kulturama. Zbog boje života, ljepote, bogatstva i sjedinjenja, crveni božurov cvijet simbolizira čast i bogatstvo.
Za ljubitelje legendi i drevnih ili egzotičnih kultura otkrivamo kako je božur kroz stoljeća isklesao mjesto za sebe u povijesti medicine, književnosti i umjetnosti, jednako na Istoku kao i na Zapadu. Ukratko, božur je biljka koja jednostavno očarava svojim spektakularnim cvjetanjem, nikoga ne ostavlja ravnodušnim i oko kojeg je u povijest utkano tisuću legendi…
SHIJIAZHUANG, Sjeverna Kina, provincija Hebei. Sve što dugujemo carskome cvijetu – božuru – došlo je iz Kine. (Xinhua/Chen Qibao)
Zanimljivo je kako su božuri, biljke s krhkim stabljikama, i danas najpopularnije u našim vrtovima. Svojim velikim mirisnim cvjetovima i neobičnim bojama (žuta, boja breskve, ljubičasta itd.) privlače i kolekcionare koji su za njih spremni platiti visoke cijene. Legenda kaže da mu naziv dolazi od Peona, učenika grčkoga boga medicine Eskulapa. Također prema legendi, Peon je pronašao korijen koji može smanjiti bol ženama tijekom porođaja. To je Eskulapa toliko razljutilo da je želio ubiti svog učenika. Međutim, zaštitio ga je sam bog Zeus, koji je Peona pretvorio u biljku koju je otkrio – u peoniju, božur.
No, božur u stvarnosti pripada rodu od 33 vrste Paeonia, uglavnom podrijetlom iz Europe i Azije, a dvije se „izgubljene“ vrste nalaze u Sjevernoj Americi (Paeonia Browniije porijeklom iz Kanade, gdje se proširila iz Britanske Kolumbije). Jedini je to rod u obitelji Paeoniaceae i nema bliske rodbine. Kako bilo, od zore vremena Paeonia se najprije smatrala ljekovitom biljkom, i u Europi i u Aziji, gdje se čak uzimala kao panaceja (čudotvorni lijek, op. a.) koji liječi tumore, infekcije, neurološke probleme itd. Osim toga, božur je i jestiv, posebno njegovi cvjetovi. Kineska predaja tako kaže da je Konfucije (551–479. godine prije Krista) bio veliki ljubitelj umaka od božura!
Ukrasna biljka iz Kine
U Kini, za vrijeme dinastije Tang (7. stoljeće), počelo se brati divlje božurice, ali ih i uzgajati. U to se vrijeme ništa nije znalo o hibridizaciji, pa čak ni da se pelud koristi za oplodnju cvijeća. Unatoč tome, a zahvaljujući uzgoju različitih sorti usporedno, dogodila su se spontana križanja, što je biljkama davalo atraktivnije cvijeće. Tako je božur prvi put uočen kao ukrasna biljka, zbog čega je cvjetnim amblemom Kine bio sve do 1949. godine, kada je odnos prema tom cvijeću promijenila Komunistička partija Kine, zanemarujući tradiciju.
Kineski božur, izravni predak naših vrtnih božura, stigao je u Europu tek u 18. stoljeću. Tada su ga nazvali Paeonia lactiflora, bijeli božur (lactiflora znači “s mliječnim cvjetovima”), jer je prva poznata sorta bila upravo te, mliječno-bijele boje. No, zlatno doba božura bilo je od 1850. do 1917. u Francuskoj. Ondje su različiti hibridičari, uključujući Victora Lemoinea i Françoisa Félixa Croussea, uveli više od 400 novih sorti. To je cvijeće bilo namijenjeno industriji rezanoga cvijeća i moralo se uzgajati u stakleniku jer stabljike nisu bile dovoljno jake da izdrže vjetar i kišu. I danas se većina božura na svijetu uzgaja u staklenicima iz istih razloga. Izvorno su postojale dvije kategorije božura: zeljasti i grmoliki, s drvenastom stabljikom. Smatralo se da ih je nemoguće spojiti. Međutim, 1948. godine to je uspjelo japanskom botaničaru Toichiju Itohi, nakon 1.200 neuspjelih pokušaja. Nije živio dovoljno dugo da vidi kako ovaj novi intersekcijski božur dospijeva na tržište, ali je zato počašćen tako što je jedna vrsta hibrida nazvana njegovim imenom – Itoh Paeonies.
Mjesto božura u povijesti
Božur dolazi u tri glavne obitelji: grmlje, zeljaste biljke i hibridi. I u tisućama sorti. Za razliku od ruža, božur se u Europi praktički ne koristi kao vrtno cvijeće sve do 18. stoljeća, kada su neki avanturisti koji su se vraćali s Dalekog istoka počeli govoriti o cvijetu sličnom divovskoj ruži. Cvjetovi koje su na Istoku vidjeli bili su – božuri iz Kine: sigurni povijesni dokumenti prate njihov uzgoj i uporabu u vrtu barem do drugog ili trećeg stoljeća prije Krista.
Do 7. stoljeća božur je postao toliko cijenjen cvijet, u pravom smislu riječi – kralj cvijeća, pa je na Zapad stigao pod nazivom carski cvijet. Taj naziv, međutim, sugerira i mogućnost da potječe od Mutanga, imena cara cvijeća iz kineske mitologije. No, zahvaljujući upravo carskoj naklonosti, božur je postao i glavni dekorativni motiv kineskoga porculana, posebno iz razdoblja dinastija Ching i Ming (14. do 19. stoljeće). U cijeloj kineskoj povijesti božur je bio toliko prisutan i važan da je 1903. godine proglašen državnim cvijetom.
Jedna pak od carskih legendi kaže kako je zla carica Wu Zetian, iz dinastije Tang, naredila cvjetanje sveg cvijeća u njenom vrtu jedne zimske noći 691. godine. Ujutro, samo božur nije cvjetao. Ponižena, carica je protjerala sve božure i poslala ih u Luoyang, u provinciji Henan, gdje će se za stvarno uzgojiti prvi božuri i koji će kasnije postati glavnim gradom ovoga cvijeta, a ondje se i danas svake godine tradicionalno održava, u rano proljeće, festival božura. Parkove krasi oko 1.200 postojećih sorti ovog kineskog amblema, a tisuće posjetitelja kreću na put kako bi se divili „carskome cvijetu“ i njegovim bojama.
Kao ikonografska slika raširen je na Istoku, gdje je poprimio eksplicitnije erotsko značenje nego na Zapadu; crveni božur zapravo je zamišljen kao metafora za ženske spolne organe i smatra se da osigurava spokojan sentimentalni i seksualni život. U Kini je tako i danas rasprostranjeno vjerovanje kako slika koja prikazuje božur, obješena u spavaćoj sobi, može poboljšati erotsko razumijevanje partnera, ali se ne preporučuje u slučaju braka starijih osoba, jer bi to moglo natjerati supružnike da traže mlađe partnere. Tradicionalni simbol orijentalne cvjetne umjetnosti, božur je u kineskoj umjetnosti predstavio svoju životnu snagu na slikama, porculanu, vezenoj odjeći, slikanim ekranima i tapiserijama; u suvremeno se vrijeme često kombinira s prikazima ptica i bambusa. U prikazima cvijet bijelog božura simbolizira djevičansku čistoću djevojčica, dok je crveni više simbolizira žensku erotičnost.
Legende o europskom božuru
Božur je u Europi poznat kao “ruža bez trnja” i, baš poput ruže, stoljećima se smatrao simbolom ljubavi i strasti. U Europi su božuri prisutni u prirodi kao brojne vrste zeljaste biljke, a bile su poznate u stara vremena prije svega po svojim ljekovitim vrlinama: u grčkoj mitologiji, kaže još jedna legenda o božurima, Peon je, kao doktor bogova i učenik Eskulapa, izliječio Plutona (Had, bog podzemlja) koristeći korijen božura. Da mu zahvali i skloni ga od zavisti svojih kolega, Pluton mu je darovao besmrtnost, pretvarajući ga u cvijet božura. U Europi se ukrasna vrijednost božura, osobito arborealnih, do tada nepoznatih na našem kontinentu, počela cijeniti od 19. stoljeća, nakon čega je, zahvaljujući putovanju nekih engleskih i francuskih botaničara, počeo njihovo ciljani uzgoj. Međutim, tek ranih godina 20. stoljeća javnost se počinje diviti dvostrukim cvjetovima žutoga božura, zahvaljujući francuskim botaničarima Louisu Henryu, Maximu Cornùu i Pierreu Lemoineu, odnosno vrstama Paeonia severuticosa, koja je stoljećima uzgajana u Kini i Japanu, i Paeonia lutea, vrsti sa žutih cvjetovima, koju je prvi put opisao i doveo u Europu opat Delavay krajem 19. stoljeća, zajedno s vrstom što će se poslije po njemu zvati Paeonia delavayi.
Doba novih božura Međutim, prvi hibridi Paeoniae luteae, koje su dobili Francuzi, imali su slabašnu cvjetnu stabljiku i cvijet toliko težak i sklon savijanju prema tlu da je zbog toga imao dekorativne manjkavosti. Kako bi se prevladao taj nedostatak, pedesetih godina prošloga stoljeća u SAD-u je odabrano niz križanaca čiji je cilj bio povećati čvrstoću stabljike i vegetativnu energiju biljke; tako su nastali brojni pojedinačni i dvostruki hibridi, s velikim ukrasnim učinkom, općenito bržega rasta. Među entuzijastima koji su stvarali „nove božure“ svakako je William Gratwick, ali prije svega Nassos Daphnis, tvorac nekih najneobičnijih i najljepših hibrida luteje koje danas postoje. Novu ljestvicu u hibridizaciji božura postavio je sedamdesetih gosina prošloga stoljeća Japanac Toichi Itoh, koji je uspio križati sortu Paeonia lactiflora s hibridom Paeonia lutea, dobivši biljku koja objedinjuje svojstva zeljastog božura i arborela.
Značenje ruže bez trnja
Božur je jedini rod biljke iz obitelji Paeoniaceae koji uključuje obje višegodišnje zeljaste vrste s gomoljastim korijenjem i listopadnim grmljem. Dvije prevladavajuće vrste koje se koriste kao ukrasne jesu zeljasti božuri, koji imaju cvjetove bijele ili crvene boje, i drvenasti ili arborealni božuri, koji mogu izdržati razdoblja suše. Tijekom proljetnih mjeseci iz gomoljastih korijena razvijaju se dugačke stabljike s velikim lišćem s narezanim rubom, svijetlozelene boje. Cvjetovi božura imaju boje koje variraju između crvene, ružičaste, bijele i bordo. Stabljike tvore okrugle grmove, koji mogu doseći visinu od 90 do100 cm.
Kao i većina cvjetova, i božur poprima različita značenja na temelju boje. Bijeli božuri povezani su sa svadbom i uključuju se u kompozicije za ceremoniju ili za mladenkin buket. Predstavljaju žensku čistoću i iskrenost, ali se također odnose na milost i ljepotu žene. Ružičasti božur simbolizira skromnost i sramežljivost, a samim tim i duboke osjećaje; oni svjetlije ružičaste boje predstavljaju živahniju osobu, spremnu za zreliju vezu i podsjećaju na prosperitet, kako u poslu, tako i u svijetu osjećaje. Svijetloružičasti božur također je simbol plemenitosti duše.
Božuri (spontane vrste) potpuno su odsutni na južnoj polutki, ali su rasprostranjeni u gotovo cijeloj sjevernoj hemisferi, iako na različit način od područja do područja: dvije manje vrste uspijevaju u Sjevernoj Americi (i samo prema Tihom oceanu), dvadesetak vrsta s različitim podvrstama u Europi i na Kavkazu, a više desetaka vrsta i podvrsta raste u Kini; samo u Kini postoje i grmoliki božuri, s drvenastom stabljikom koja ostaje čak i zimi (gube lišće), dok u ostatku svijeta u prirodi postoje samo zeljasti božuri, čiji se nadzemni dio svake jeseni suši i umire, da bi ponovno buknuo iz pupoljaka koji se formiraju na korijenju, nekoliko centimetara pod zemljom (da bi dobro procvjetali, zeljasti peoniji moraju „čuti zvona“, kako kažu vrtlari: odnosno, moraju biti na samo nekoliko centimetara dubina; zimska hladnoća je ključna za proizvodnju sokova koji potiču proljetno cvjetanje).
Neodoljiva ljepota japanskoga božura
Drvenasti božuri također su vrlo dugo prisutni u Japanu, kamo su, po legendi, stigli iz Kine oko 730., u razdoblju Nare. Nazivaju se ondje botanom. Na japanskom arhipelagu postoji mjesto koje je poznato po svojoj kulturi, a nalazi se na malom otoku u jezeru Nakaumi, blizu mjesta Matsue, sjeverozapadno od Osake: botanički vrt Yuushien. Gotovo 300 godina tamo su se uzgajali božuri kojima se carstvo divilo. Neki čak cvjetaju zimi, zaštićeni od snijega malim zaklonom od rižine slame. Krajem travnja i početkom svibnja, svake se godine ponavlja ritual koji se sastoji od postavljanja tisuća cvjetova na površinu ribnjaka. Bajka!
Kao i kod svega drugog, tako su i s božurima Japanci uveli modifikacije i svoj ukus: dok su u Kini više voljeli velike, uske, cvjetove sa stotinama latica, neke velike i teške koji su zahtijevali potporu, u Japanu su se preferirali otvoreniji cvjetovi, s manje latica, ali središtem punim tankih “petaloida” (samo djelomična transformacija stabljika u latice) koji su tvorili svojevrsnu lavlju grivu, kao kod vrste Gay Paree.
Nakon uvođenja u Japan u 18. stoljeću, slike božura pojavile su se na tapiserijama, slikama, porculanskim priborima za jelo, izvezeni na tradicionalnim svilenim kimonima. Mnogo pjesama haikua također je posvećeno božurstvu, najpoznatiji pjesnici i slikari, poput Buson Yosa (1716-1784), koji je posvetio božuru 28 od 3.000 tematskih haikua, i Issa Kobayashijaa (1763-1828), s najmanje 84 pjesme o božuru od 20.000 haikua.
Mitsko cvijeće u Europi
U početku, sredinom 17. stoljeća, u Europu su prvo stigle glasine o tim divnim cvjetovima, više nego dvostruko većim od ruža i jednako složenim i mirisnim. Tek sredinom 18. stoljeća, na inicijativu sir Josepha Banksa, velikog prirodoslovca, predsjednika Kraljevskog društva, a samim time i zaduženog za vrtove Kew ( Rosa bankiae nosi njegovo ime), znanstvenici i istraživači poslani su nabaviti primjerke toga mitskoga cvijeća. Tako je, eto, u 18. i 19. stoljeću Velika Britanija postala svjetskim domom cvijeća i vrtova. Prvi su stigli Moutan, grmoliki božuri, posađeni u Kewu, gdje su postigli golem javni uspjeh, čak se govori o primjercima koji su nakon četrdeset godina dosegli visinu od dva metra, na kojima je rodilo više od 600 cvjetova! Možda u svim tim pričama ima malo pretjerivanja, no činjenica je da danas božur Duchesse de Morny daje sjajne rezultate: ima grm koji može doseći i dva metra visine, ali još je daleko od onih divova opisanih u 19. stoljeću.
Od tih prvih, rijetkih primjeraka uskoro je uslijedila prava “poplava” božura: deseci istraživača, znanstvenika, trgovaca otišli su u Kinu (prvo s mnogim ograničenjima, ali nakon završetka Prvog opijumskog rata 1842. sve slobodnije, ali ne bez ozbiljnih rizika) u potrazi za novim sortama. Ursula K.Duncan, Robert Fortune, William Purdom, Joseph Rock – bili su među onima koji su ušli u kineske planine u potrazi za novim vrstama (Paeonia rockii nosi ime od Josepha Rocka), donoseći ih u Europu. U Americi su vrste od kojih suvremeni kultivari uglavnom i potječu hibridizirani međusobno i s božurima podrijetlom iz Europe i Kavkaza. Među tim istraživačima bio je i Gian Lupo Osti, talijanski znanstvenik i florist, koji se posvetio božurima: jedan je od rijetkih Zapadnjaka kojem je tadašnja kineska komunistička vlada dala dozvolu da posjeti unutrašnju Kinu. Ondje je otkrio dotad nepoznatu vrstu božura, koju će poslije kineska vlada nazvati Paeonia ostii u njegovu čast.
Božur u mitologiji
Danas bi se moglo reći kako je između božura i bogova duga priča. Oko 400. godine prije Krista, Hipokrat, grčki liječnik kojem dugujemo čuvenu “zakletvu”, već je biljku koristio za liječenje epilepsije, menstruacije, kao i izbacivanje posteljice nakon poroda. Što se tiče filozofa Teofrasta, božur je smatrao čarobnom biljkom, koja je liječi mnoge tegobe.
Rimljani su božur koristili uglavnom za medicinske svrhe, što je u svojoj Povijesti prirode opisao Plinije Stariji (23-79.). Cvijet božura također nalazi svoje mjesto u povijesti Francuske: u srednjem vijeku uzgajao se u vrtovima samostana. Ondje su izrađivali narukvice sa sjemenima kako bi se zaštitili od zlih duhova i bolesti. Sjeme i korijen također su korišteni u pripremi lijekova čija su terapijske indikacije bliske onima iz antike.
Nedavna naučna ispitivanja spojeva u božuru pokazuju pak velik napredak u otkrivanju lijeka protiv nakupljanja mastocita, teških infekcija otpornih na antibiotike i upalnih reakcija bez uzroka. No, priča o božurima ne završava se ovdje: svake se godine rađaju nove sorte i novi hibridi, što je rezultat strasti i strpljenja uzgajivača. Da, strast i strpljenje, jer sjemenu (jedini način da se nabavi novi hibrid) treba od šest mjeseci do godinu i pol prije pupoljka, i još šest ili sedam godina prije stvaranja prvoga cvijeta, a tek se onda može vidjeti je li rezultat bio vrijedan čekanja. Moraju proći i duge godine da se vidi je li sorta zdrava i robusna, ima li urođene nedostatke, i tek tada se može ponuditi na prodaju.
Simbolika božura u modernom svijetu
Božur važi za biljku koja spada među najzahvalnije za održavanje, a njegovi raskošni cvjetovi najljepši su ukras vrta u proljeće. Značenje koje cvijet ima odnosi se dijelom i na boje. Postoji, naime, nekoliko boja koje mijenjaju ono što božur znači, a to su:
Ružičasta: najromantičnija boja božura – idealna za vjenčane bukete i uređenje stola;
Bijela ili svijetloružičasta: prikazuje sramežljivi aspekat značenja, pa može znači žaljenje ili ispriku zbog neke neugodnosti;
Jarko crvena: ova boja se najviše cijeni u Kini i Japanu i povezuje se s poštovanjem. Ujedno je i najznačajniji simbol bogatstvai prosperiteta u tim kulturama. Zbog boje života, ljepote, bogatstva i sjedinjenja, crveni božurov cvijet simbolizira čast i bogatstvo.
Buket božura je, bez sumnje, najbolji način da pokažete kako život ima lijepe strane. Tako misle i mladi članovi obitelji Trogrlić iz Zaprešića, koji su stvorili brand Božuri Trogrlić ne bi li osigurali egzistenciju i uživali, k tome, u poslu kojim se bave…
Luka Trogrlić, agronom, osmislio je posao s božurima, u suradnji s bratom i sestrom.
Uzvišen, izdašna cvijeta – božur najavljuje ljeto sa stilom! Cvjeta od svibnja i tjera nas da sanjamo do kraja lipnja. Nikad se ne umorimo od njegove efemerne prisutnosti i nježnog očaravajućeg mirisa. Sastavljamo ga u velike romantične bukete, igramo se predivnom paletom boja koja od bijele do tamnocrvene prelazi u blijedožutu i ružičastu. Postavljamo ga bez moderiranja u kući kako bismo njegovali svečani duh sezone. Simboli ljubavi, sreće i zdravlja, božuri su savršeni gosti, uvučeni u mladenkin buket ili poredani na stolovima.
Lucija Trogrlić, voditeljica prodaje i marketinga, za brand Božuri Trogrlić osmišljava pravi pristup hrvatskome tržištu, najviše obližnjem Zagrebu, gdje su im glavni kupci cvjećarnice, organizatori vjenčanja i raznih drugih svečanosti.
Ali nema potrebe čekati vjenčanje da biste ubrali božure. Buket božura je, bez sumnje, najljepši način da pokažete kako život ima lijepe strane. Tako misle i mladi članovi obitelji Trogrlić iz Zaprešića, koji su i stvorili brand Božuri Trogrlić. Najstariji, Luka Trogrlić (29), agronom, osmislio je, po ugledu na Nizozemce, najveće proizvođače cvijeća u svijetu, vlastiti posao s božurima. Budući da Hrvatska ima znatno bolje uvjete tla za uzgoj cvijeća od Nizozemske, smatrao je da može postići svoj ekonomski interes i uživati u poslu za koji se i obrazovao. U radu mu pomažu brat Juraj (27), inženjer brodogradnje, zadužen za mehanizaciju, i sestra Lucija (26), studentica ekonomije i menadžmenta na ZŠEM-u, koja se bavi prodajom i marketingom. Zajedno, njih troje mladih, ambicioznih ljudi stoje iza branda koji je u neposrednoj blizini Zagreba otvorio put novom stavu prema uzgoju cvijeća u nas. Osim ekonomske isplativosti, Trogrlići su posvećeni uzgoju božura jer to smatraju vrlo ugodnim i lijepim zanimanjem. Osim toga, božuri postižu na tržištu dobru cijenu, pa su isplativi.
Luka i Lucija Trogrlić na farmi. Premda je sezona branja pred ljeto, oko održavanja farme božura prođe cijela godina: božur se sadi u jesen, izrasta krajem ožujka ili početkom travnja, a cvjeta u svibnju, 2 do 3 tjedna, od sredine proljeća do početka ljeta. Nakon toga se grmovi pokose i na proljeće kreće nova vegetacija…
Kao i mnogi drugi zanesenjaci i ljubitelji floristike, tako su se i Trogrlići odlučili za popularne sorte – bijele, crvene, ružičaste, koraljnocrvene i žute boje, znajući da su to provjerene sorte koje najviše odgovaraju našem tržištu, tradiciji i načinu života. Kako Luka navodi, tlo u okolici Zaprešića idealno je za uzgoj ovoga cvijeća, pa troje entuzijasta vidi mogućnost da obogate svoj brand i novim sortama. Od božura, kažu, ne žele se udaljavati.
No, nije samo berba i prodaja božura ono što Trogrlići žele poručiti svojim kupcima. Njihov odnos prema ovom uistinu carskom cvijeću pokazuje se i u namjeri da educiraju kupce, kako cvjećarnice, tako i pojedince, što sve božurom, cvijetom, dekoracijom ili grmom, mogu dobiti…
Kako, primjerice, sastaviti svoj buket božura? Što ako volite minimalistički interijer?
Odlučite se, savjetuju iz Božura Trogrlić, za buket bijelih i blijedožutih božura. Hrpa božura već je sama po sebi spektakularna. Postavljen u staklenu vazu, savršeno će se uklopiti s bilo kojim ukrasom! Za složeniji sastav, nemojte se ustručavati miješati velike božure s drugim velikim cvjetovima poput ljiljana. No, ne zaboravite čuvati i održavati bukete. Evo na koji način: prije nego što buket stavite u vazu, izrežite stabljike pet centimetara pod kutom. Božuri vole piti, pa redovito provjeravajte razinu vode. Da biste produžili život svojih božura, izbjegavajte ih stavljati na propuh ili na izravnu sunčevu svjetlost.
Ako imate cvjećarnicu, organizirate domjenke, vjenčanja, svečane ceremonije ili ste naprosto mladenka, odaberite božure kako biste imali potpun doživljaj svečanosti. To, naravno, mogu biti božuri iz okolice Zaprešića…
Čini se da je magnolija drevna biljka. Dugo se vjerovalo da su upravo Magnoliaceae prvi angiospermi koji su se pojavili na Zemlji. To su potvrdila botanička ispitivanja, ali su utvrdila da neki fosili koji se mogu pripisati obitelji magnolija datiraju od prije 95 milijuna godina. Danas je magnolija vrlo zastupljena biljka u parkovima i vrtovima, a iskonska je i njezina primjena u parfumeriji i narodnoj medicini…
Na jeziku cvijeća magnolija se smatra simbolom dostojanstva i upornosti, ali i plemenitosti i vrhunske ljepote. Mnogo je priča oko ovoga cvijeta, ali jedna od najvažnijih jest sugestivna japanska Legenda o dvije magnolije. Ta priča, naime, kaže da je u dalekoj prošlosti postojala samo jedna magnolija, visoka, robusna, puna sjajnih listova i s bijelim cvjetovima koji bi se pokazali samo u najvišem dijelu krošnje. Unutar stabla, s druge strane, posjedovala je zvjezdanu magnoliju, s mnogo bijelih mirisnih cvjetova. Visoka magnolija bila je tijelo, zvjezdana magnolija bila je srce: cvjetale su zajedno, jedna u drugoj, cijele godine, dajući spokoj čitavom vrtu. Tada je, za jednoga kišnog dana, stablo slučajno dodirnulo pastelnožutu azaleju koja je spokojno rasla uz njega. Magnolija je zaključila da je azaleja nije dotaknula samo slučajno; pomislila je kako je dodir povezan sa zanimanjem prema njoj, pa je odlučila uzvratiti: neko je vrijeme magnolija miješala dah vjetra s dahom azaleje i pomalo upadala u čaroliju ljubavi. Svoja zvjezdasta srca gurala je prema stablu u želji da snažno tijelo stabla okrene prema mirisnom cvijeću pastelnožute azaleje. Kako azaleja nije uzvraćala osjećaje, vremenom se stablo magnolije počelo osjećati tužnije, sve dok mu se srce nije slomilo i odvojilo se od snažnoga tijela. I tako su se, kaže legenda, rodila dva stabla: visoka magnolija, koja je svoje rijetke cvjetove čuvala na granama prekrivenim zelenim lišćem kako bi pokazala svoju snagu, i magnolija bez zvijezda, bez lišća, s bijelim cvjetovima, krhkim poput beznadna srca.
Legenda dalje kaže kako upravo zbog toga magnolija s rijetkim cvjetovima na granama prekrivenim zelenim lišćem pokazuje svoju snagu, ali samo ljeti, a zvjezdasta magnolija, koja je otvorila svoje bijele cvjetove bez lišća kako bi pokazala krhko beznadno srce, to čini samo u proljeće, jer tako je u životu i u ljubavi. Od toga dana, veli također japanska legenda, u parkovima i vrtovima vidimo dva stabla magnolije, podijeljena kao dva dijela istoga tijela, lijepa i mirisna, koja žive u različito doba, kao da drugi dio ne postoji, jer je život odvojen od ljubavi. Pastelnožuta azaleja, nastavlja legenda, obilazila je vremenom cijeli park, no jednoga kišnog dana osjetila je nostalgiju za stablom magnolije s dva mirisa, onim životne snage i s mirisom snage srca, te zamolila vjetar da ih ponovno dotakne. Stabla su otad odvojena, a u parkovima i vrtovima još uvijek rastu dvije biljke, uvijek u paru: magnolija s dva mirisa i pastelnožuta azaleja.
Ljepota cvjetova – zajednička osobina svih magnolija
Postoji mnogo sorti magnolije, oko osamdesetak, iz različitih dijelova svijeta, posebno iz Azije i Amerike. Iako je teško opisati stablo koje predstavlja tako velik broj sorti, karakteristika zajednička svim magnolijama jest – ljepota cvjetova. Cvijeće magnolija različitih oblika, boja i veličina nikada ne zadivljuje samo svojim blistavim i mirisnim bićem. Postoje bijele zvijezde vrste M.stellata, idealne za male vrtove, ali i druge vrste koje obuhvaćaju sve nijanse ružičaste, u obliku tulipana ili kaliksa, poput magnolijarazgranatoga stabla, koje može doseći do osam metara visine. Konačno, unutra su mirisni cvjetovi bijelo-ružičaste boje i crveno-ljubičasti izvana kod M. liliiflorae Nigrae…
Magnolije imaju ovalne ili eliptične listove, višegodišnje ili listopadne, tamnozelene boje i vrlo mesnate. Cvjetovi su joj krupni, dopadljivi, bijele ili ružičaste boje s intenzivnim mirisom, u obliku čašice s perijantinom sastavljenim od 6-9 latica zvanih petaloidi, pri čemu latice i sepale (čašice) imaju isti izgled. To je pak natjeralo botaničare da vjeruju kako je magnolija primitivni cvijet. Zbog toga se u proteklim desetljećima pogrešno smatralo da su magnolije prvi angiospermi koji su kolonizirali zemlju.
Povijest magnolije u Europi
Već su budistički redovnici središnje Kine iz vremena dinastije T’ang kultivirali razbarušenu magnoliju (koja se također naziva i Magnolia yulan ) kako bi je sadili oko hramova kao simbol čistoće i otvorenosti. Europa tada nije znala za magnoliju. Kad je 1740. prvi primjerak magnolije doplovio u Nantes, u Francuskoj, a donio ga je trgovac koji je putovao između Europe i Amerike, botaničari su o toj biljci već bili čuli: o njoj je pisao Charles Plumier (1646 -1704), koji je za Luja XIV istraživao Novi svijet u potrazi za novim biljkama. Plumier je bio odgovoran za odabir imena novih biljaka, pa je u znak poštovanja prema jednom od svojih suvremenika, botaničaru Pierreu Magnolu iz Montpelliera (1638-1715) novi europski cvijet nazvao magnolijom. Magnolov doprinos botaničkim znanostima bilo je uvođenje koncepta “obitelji”, temeljenog na odnosima promatranim između različitih biljnih vrsta (odnosi koje genetika sada potvrđuje). A zanimljivo je da se prva obitelj angiosperma u klasifikacijskoj shemi koja se trenutno koristi, a koju je zamislio upravo Magnol, pokazala kao obitelj magnolija. Magnoliaceae su ustvari obitelj s “primitivnim” genetskim karakteristikama.
U razdoblju kada su uvezene u Europu magnolije su se smatrale vrlo osjetljivim i teško prilagodljivim biljkama. To je bilo sve dok Magnol nije pokušao posaditi magnoliju u svom vrtu, gdje je živjela više od 100 godina. Pierre Magnol je bio vitalni džentlmen, glave nagurane u malo dugu kovrčavu periku, kakvu je navikao nositi svatko utjecajniji u dobrom francuskom društvu toga doba. Iz mirne ravnice Montpelliera, u mladosti je otišao na vrhove Alpa i Pireneja proučavajući floru. Ubrzo je stekao takav autoritet da je zaslužio mjesto u povijesti.
Magnolije koje su stigle iz Amerike i Azije u popularne parkove i vrtove u Europi, počevši od sredine 18. stoljeća, obilježile su plemićke parkove, koje se poslije nisu mogle zamisliti bez magnolija, čak i onih gigantskih veličina, od kojih neki postoje i danas.
Još prije pojave pčela na Zemlji, u drevna vremena, prije 20 milijuna godina, magnolije su već naseljavale šume, o čemu svjedoče fosilni nalazi Magnolia acuminata, ali postoje i tragovi postojanja magnolija od čak prije 100 milijuna godina. Potreba da se zajamči mogućnost oplodnje i razmnožavanja dovela je do toga da se drevne vrste magnolije oslanjaju ne na pčele i ostale insekte koji oprašuju danas na planeti, već na hodajuće insekte, slične bubama; kako bi ih spriječila da se hrane cvijećem, evolucija je dovela do njihova uvećanja: to je razlog, kažu botaničari, mesnatosti latica i otvrdnutih i kožnih stabljika, koje insekti ne cijene.
S vremenom su magnolije krenule u različitim evolucijskim smjerovima: tamo gdje je to klima dopuštala, rodile su se zimzelene vrste, poput američke Magnolia grandiflora, sa sjajnim lišćem i spektakularnim cvjetovima intenzivna mirisa. Na istoku, u planinama Kine i Japana, listopadne vrste su se najbolje održale. Upravo tim vrstama dugujemo neke od najfascinantnijih predstava svake sezone. Ustvari, magnolije orijentalnog podrijetla daju nam eksploziju ružičastih, bijelih ili ljubičastih vijenaca na još uvijek golim granama.
Nisu sve vrste japanske
Magnolia obovata raste spontano u visokim planinskim šumama u Japanu i na obližnjim ruskim Kurilskim otocima, šireći se na obroncima aktivnih vulkana, a predak je mnogih japanskih magnolija koje se danas uzgajaju. Listovi su joj toliko veliki da se u Japanu koriste za zamotavanje i skladištenje hrane. Druga ‘matična’ vrsta suvremenih magnolija je Magnolia denudata, koja se uzgajala u budističkim hramovima već 600 godina prije Krista. Danas je to službeni cvijet grada Šangaja. Kineska mulanska magnolija, Magnolia liliflora, koju su dugo nazivali japanskom magnolijom, iako nije japanskog porijekla, izazvala je prijepor kad su je prvi britanski mornari donijeli u Europu iz Japana, gdje je uzgajan u vrtovima plemića.
Hibridna vrsta M. x soulangeana, vrlo česta u suvremenim vrtovima, nastala je križanjem liliflore s denudom. Stvorio ju je Solange-Bodin, rođen u Nantesu oko 1830. Listovi su joj manji od onih u divljih vrsta, no cvjetovi su poboljšani, a moderni hibridi mogu se pohvaliti golemim vijencima. Otkako je rasprostranjena u Europi, zapravo su rasadničari shvatili da je moguće dobiti mnogo sorti, kako od vrsta sa cvijetom u obliku tulipana, tako i od onih sa cvijećem u obliku zvijezde. M. stellata, japanskog podrijetla, i srodni M. kobus, iz kojeg je vjerojatno izveden, imaju uzbudljivo cvjetanje: bijele i mirisne latice otvorene su na golim i tankim stabljikama. Ove vrste također imaju prednost što cvjetaju u mladoj dobi i polako rastu, što je od iznimne važnosti za male vrtove.
Magnolia stellata svoju pravu veličinu dosegne tek nakon 20 godina. Magnolia stellata je naturalizirana u nekim područjima Sjeverne Amerike; njeno širenje u Europi je uspjeh ‘lovca na biljke’ Charlesa Mariesa, koji je tu magnoliju krajem 19. stoljeća stavio na uzgoj u poznatim britanskim rasadnicima Veitcha. Uvijek izvedena iz M. kobusa, jedna je od najljepših magnolija, s vrlo velikim cvjetovima, otpornim čak i na kasne mrazeve.
Orijentalnih magnolija ima mnogo. M. sieboldii ima velike cvjetove u rano ljeto, a stablo ogrnuto lijepim lišćem; M. Campbellii, naprotiv, cvjeta u kasnu zimu; zimzeleni M. delavayi ima mirisne cvjetove u obliku čaše. Među mirisnim vrstama je M. officinalis, vrsta koja se koristi u biljnoj medicini: Kinezi ga zovu Houpu, a njegovu koru koriste u tradicionalnoj orijentalnoj medicini.
Ali, magnolije također žive spontano na američkom kontinentu. Nakon osvajanja Meksika, kralj Filip II je 1570. godine poslao svog dvorskog znanstvenika, Francisca Hernandeza, u lov na magnolije. M. hernandezii, kolumbijska vrsta, koja se ne uzgaja u ukrasne svrhe, posvećena je upravo njemu. Međutim, američke magnolije su većinom zimzelene boje i s ljetnim cvjetovima; pored poznate M. grandiflorae tu je i lijepa Virginia magnolia i M. tripetala, s prekrasnim jesenskim cvjetanjem. Rasprostranjene uglavnom na istočnoj i južnoj obali, magnolije su službeni cvijet države Mississipi.
Miris koji liječi od tuge
Na američkom kontinentu velike zimzelene magnolije imale su važno mjesto u tradiciji domorodaca. Domorodni narodi koristili su obilato moć cvijeća, izraženu intenzivnim mirisom, sposobnošću liječenja od raznih tegoba, a iz listova su izvlačili infuziju koja se smatra febrifugalnom.
U Kini je dokumentirano postojanje farmaceutskog priručnika prije više od tisuću godina, koji navodi učinkovitost magnolije protiv raznih problema, uključujući tugu. Zapravo, aktivni sastojci koji se mogu izdvojiti iz nekih vrsta magnolije, magnololi i onhonoli imaju anksiolitička i antidepresivna svojstva. Fitoderivati magnolije se stoga i danas koriste. Onhonol također ima pozitivne učinke na srčane aktivnosti, a nedavno je skupina znanstvenika u Atlanti dokazala njegovu učinkovitost u borbi protiv tumora. Ono što je sigurno jest da opuštajuća kupka s parom mirisa magnolije pokazuje svoju moć: miris suptilnih i oštrih tonova očarava osjetila i impregnira kožu snažnim i nježnim notama ove prekrasne biljke.
Kultiviranje magnolije
Uzgoj ove robusne biljke, malo podložne bolestima, otporne na ljetnu vrućinu i zagađenje, sposobne za život u gradu – ustvari nema puno pravila. Razmnožavanje magnolije nije stvar žurbe. Sjeme klija s izrazitom sporošću, a razmnožavanje je polagano. Zbog toga je preporučljivo kupiti biljke spremne za presađivanje u konačnom položaju, jer ne vole pomicanje.
Sve vrste magnolija zahtijevaju istu brigu o uzgoju i imaju gotovo identične klimatske zahtjeve: više vole podkiselinska ili neutralna tla, srednje mješavine i možda dobro obdarena hranjivim tvarima; mogu podnijeti vrlo hladne zimske temperature (do -15 ° / -20 ° C); više vole sunčana ili barem vrlo svijetla izlaganja, ali trebaju biti smještena na mjestima koja su prilično zaklonjena od vjetra i drugih atmosferskih utjecaja. Uz to, mnoge vrste magnolija mogu se saditi i u velike posude, tako da se mogu smjestiti na terase ili u vrtove s malo tla i uživati u ljepoti ove biljke bez obzira na prostor koji je na raspolaganju.
Obilno cvjetanje, igra boja koje oduzimaju dah i rana cvatnja te svestranost čine cvjetne magnolije neodoljivima za ljubitelje zelenila. Ono što je priroda podijelila prije milijuna godina, čovjek se uspio ponovno ujediniti u manje od jednog stoljeća.
Najvažnije moderne vrste magnolija
Godine 1688. godine, Sir John Bannister, botaničar, donio je nepoznatu biljku (Magnolia virginiana) s lijepim mirisnim cvjetovima iz Amerike u Englesku, dok je u kasnim godinama 18. stoljeća Sir Joseph Banks (1743-1820) donio prvu magnoliju s Istoka, Magnolia denudata. Bile je to čudna biljka za Europljane: krupni šareni i kožnati cvjetovi koji su sebi omogućili da se pojavljuju na golim deblima usred zime. No, Europljani su vrlo brzo razvili ljubav prema nekim posebnim vrstama magnolije. Evo kojima:
Zimzelena Magnolia grandiflora, podrijetlom iz Amerike, stabla visokog do 25 m, s vrlo velikim i vrlo mirisnim bijelim cvjetovima;
Magnolia obovata, podrijetlom iz Istočne Azije, s listopadnim lišćem, uspravnim cvjetovima sličnima onima tulipana, iznutra bijele boje, ružičaste izvana, sa cvjetanjem koje prethodi vegetativnom obnavljanju, s brojnim sortama i hibridima te cvjetovima toplih ili intenzivnih nijansi, od ružičaste do crveno-ljubičaste (poput Magnolia obovata var. Soulangeana, s ružičasto-lila cvjetovima);
Magnolia machrophylla, koja dosegne i do 10 metara visine, s vrlo velikim listopadnim lišćem i mirisnim kremastim bojama, u izvrsnom kontrastu sa zelenom bojom krošnje;
Magnolia precia, porijeklom iz Istočne Azije, s bijelim i mirisnim cvjetovima i listopadnim lišćem;
Magnolia glauca, podrijetlom iz Amerike, sa cvjetovima u obliku tulipana krem-bijele boje i mirisnim ljetnim cvjetanjem.
Grmolike magnolije u Europi posebno su se udomaćile u parkovima i vrtovima, kao:
Magnolia liliflora, s listopadnim lišćem, naraste do 3 m visine, s mirisnim, otvorenim cvjetovima bijelo-ružičaste boje iznutra, crveno-ljubičastim izvana;
Magnolia stellata, podrijetlom iz Istočne Azije; grm je s ograničenim razvojem do 5 m visine, listopadnih listova, bijelih i mirisnih cvjetova s otvorenim i tankim laticama također svijetla izgleda. Magnolia stellata postoji i u ružičastoj sorti, ima isti razvoj sorte bijeloga cvijeta, a uz to je vrlo mirisna. Zvjezdane magnolije pogodne su za živice.
Magnolia soulangeana, listopadna biljka, impozantne visine: prema sortama doseže i do 6 metara ili više. Cvatnja je obilna i ograničena na proljeće.
Magnolija grandiflora je najčešće korištena vrsta za uređenje parkova i vrtova, mjesta na kojima se ističe velikim lišćem i veličanstvenim karakterom, prije svega svijetlozelenim lišćem i veličinom te posebno zbog izuzetno mirisnoga cvata. Kora je sive boje i glatka na dodir, koja se koristi i zbog svojih ljekovitih svojstava.
Free picture (Magnolia flower blooms) from https://torange.biz/magnolia-flower-blooms-39712
Magnolija u narodnoj medicini
Ovaj veličanstveni dar prirode, osim što estetski zadovoljava našu ljubav prema ljepoti prirode i neusporedivo ugodna mirisa, narodna medicina već dugo koristi. Kora, cvijeće i sjeme magnolije daju razne lijekove. Sjemenke Magnolia campbellii, primjerice, zaslužne su za liječenje febrifugalnih problema, zahvaljujući djelovanju magnolialida, laktonskog terpena koji ometa sintezu upalnih citokina (interleukina), odgovornih za vrućicu. Učinkovita antireumatska djelovanja pripisuju se aromatskim smolama, prisutnima u kori Magnolia virginiana, dok se važna protuupalna svojstva pripisuju vrsti Magnolia saliciforme, jer je biljka bogata magnosalicinom i magnifloenonom, spojevima važnim u protuupalnom i antiastmatičnom procesu. Nadalje, magnolije imaju značajna i dokazana antitumorska svojstva. Od lijepih i mirisnih cvjetova dobiva se pak jedinstven i izuzetan proizvod – esencijalno ulje magnolije.
Za što se koristi esencijalno ulje magnolije? Eterično ulje cvjetova magnolije sadrži esencije sa geraniolom, nerolom i linalolom, spojevima s umirujućim i antistresnim svojstvima. Kao smirujuće, dezinfekcijsko i dekongestantno sredstvo djeluje i na osip jer jača prirodni omotač epiderme. Esencijalno ulje magnolije može se koristiti u mješavini s drugim esencijama.
Ekstrakt magnolije, u kombinaciji s geranijem i ylang ylangom, djeluje smirujuće i opuštajuće. To posebno koristi agresivnim i nervoznim ljudima, ali i onima s povišenim krvnim tlakom. Ulje magnolije indicirano je u situacijama visokih napetosti i intenzivnog stresa za tijelo i duh. Njegov slatkast miris pomaže sniziti krvni tlak i regulirati rad srca. Zahvaljujući tomu, oni koji su lako razdražljivi pronađu smirenost u kratkom vremenu. Čak i koža može dobiti značajne koristi od ovog ulja. Za suhu kožu to je zapravo lijek. Ovo ulje ima ljekovito i zaštitno djelovanje na dehidriranu kožu lica i tijela. Zahvaljujući redovitoj upotrebi losiona i krema koje ga sadrže, moguće je učiniti suhu i osjetljivu kožu mekšom i elastičnijom. Slatki miris ove cvjetne esencije smanjuje napetost i vraća dobru unutarnju ravnotežu.
