MODERNI KLASIČARI – PEJZAŽNA ARHITEKTURA

                  PIETRO PORCINAI EKOLOG, VRTLAR  I  LANDSCAPER

Ravnoteža biljnih oblika, odnosi svjetla i sjena, gledišta otvorenog krajolika, esencijalnost prirodnih vrsta i prostora – koncepti su vrtova što ih je dizajnirao Pietro Porcinai, najpoznatiji landscaper talijanske arhitektonske scene,  prije svega majstor vrtlar,  arhitekt krajobraza i referentni lik stila talijanskog vrta dvadesetog stoljeća…

Vrt s bazenom uz Villu Marfareth, Corciano Perugia (1969-1978).

Vjerojatno pod utjecajem kulturne matrice koja ga je uzdigla,  a to je toskanski krajolik i vrt, Pietro Porcinai (191 – 1986)  u potpunosti je upio toskansku jezgru koja je sadržana u najpoznatijim i autoritativnijim primjerima povijesnih vrtova iz 16. i 17. stoljeća. Sin je glavnoga vrtlara parka Gamberaia i vlasnika važnog rasadnika,  rođen u Settignanu  kraj Firenze, 20. 12. 1910., u kući pripojenoj povijesnoj vili rumunjske princeze Katarine Jeanne Ghyka, koja je od 1898. do 1900. pretvorila prostor ispred vile  iz 18. stoljeća  u “vodeni vrt”. Ondje je često boravio s majkom i bratom Giuliom dok mu je otac bio u ratu.

Villa Reale, Lecce, oaza zelenila kako ju je vidio Porcinai

Uspjeh u umjetničkom i krajobraznom okruženju

Firentinsko okruženje je početkom 20. stoljeća bilo osjetljivo na pejzažnu tematiku: ponovno se javlja zanimanje za oblike i geometrije talijanskoga vrta, nakon što je dobrim dijelom 19. stoljeća vladala romantična moda engleskih vrtova. Velika izložba, postavljena u Palazzo Vecchio u Firenci 1931. godine, svjedočila je ovom preporodu, kojem je 1924. godine prethodilo objavljivanje ilustriranog sveska Talijanski vrt, umjetničkog kritičara Luigija Damija (objavila ga je ugledna umjetnička izdavačka kuća Bestetti & Tumminelli u Milanu). Porcinai je odrastao u tom okruženju, kultiviran i rafiniran, vrlo specijaliziran, a bavio se sektorom dizajna koji ima drevne korijene u Italiji. Nakon što je stekao diplomu poljoprivrednog stručnjaka, 1928. godine krenuo je na dugo putovanje motociklima koje je imalo svoje konačno odredište -Veliku Britaniju, dom umjetnosti vrtova, moglo bi se reći prirodno odredište za takvoga zanesenjaka. U dvije godine (1928/1929) ograničio se na proučavanje dviju faza umjetnosti vrtlarenja, onoga u Belgiji i u Njemačkoj, gdje je radio s vrtlarima koji su bili dio mreže znanja njegova oca. Prakticirao je tehnike kultivacije i botaniku, primjenjivu u modernom uređenju okoliša. Konkretno, iz belgijske škole naučio je teoriju izgrađenog vrta, koja se temeljila na integraciji kuće i njezina otvorenog prostora, u skladu s geometrijama i volumetrijskim artikulacijama proizašlim iz majstorstva velike barokne tradicije Andréa Le Nôtrea. U Njemačkoj je stupio u kontakt s načelima ekologije i fitosociologije, koji su pak bili u osnovi rada njemačkih krajobraznih arhitekata. Među prvima je otkrio ulogu zelenog sustava namijenjenog borbi protiv industrijskog onečišćenja.

 

Pietro Porcinai obilježio je krajobraznu arhitekturu 20. stoljeća. Njegovo nasljeđe i danas pokreće mnoge suvremene arhitekte i ekologe u postupanju prema prirodi i krajobrazu.

Buntovnik, zanesenjak i umjetnik

Možda je baš rođenje na tako privilegiranom mjestu odredilo njegovu sudbinu arhitekta vrtova. No, nije želio završiti svoje arhitektonske studije zbog drugačijeg pogleda na stvari. Naime, Villa Gamberaia predstavlja jedno od svetišta povijesti umjetnosti u talijanskim vrtovima, a njega je zarobio upravo taj vrt u dolini Arna. Savršenost oblika, klasična zelena eksedra koja se otvara između guste živice na okolnom krajoliku, u talijanskom stilu četverostranog oblika, geometrijskog u parternom dijelu koji se potom dijeli. Zelena krila, upotreba živica općenito, sastoje se od zimzelenih grmlja poput šimšira, badnjaka i topiarnih filija.

Skica koju je landscaper ostavio precizno pokazuju njegovo viđenje i odnos prema prirodi: jednostavnost, prirodnost, ali i geometrijske linije.

Uz to, njegovo vrijeme obilježili su njemački, engleski, belgijski krajobrazni arhitekti poput Karla Förstera, Gustava Lüttgea, Russella Pagea, Geoffreya Jellicoea, René Pechèrea, Gerde Gollwitzer i stručnih botaničara koji stvaraju hibride za izgradnju vrtova (poput Fritza Enchkea, dobro poznatog u okruženju vrtnih dizajnera već u prvoj polovici 20. stoljeća) postali su referencom za Porcinaia. S druge strane, u Italiji je bilo malo uglednih krajobraznih dizajnera: Raffaele De Vico, također diplomirani poljoprivredni stručnjak, poznat prije svega po širenju zoološkog vrta i uređenju različitih povijesnih parkova u Rimu; Maria Teresa Parpagliolo, koja je ocijenjena kao nepodobna na mjestu krajobraznog arhitekta zato što je žena, ali je imala sjajnu karijeru pejzažnog arhitekta u Engleskoj.

Rukom crtana skica projekta vrta, kako je Porcinai najčešće radio

Rani radovi Pietra Porcinaia, uglavnom privatni vrtovi, opisani su i objavljeni u monografijama o njegovu djelu, pa danas predstavljaju klasičnu literaturu za landscapere.  Tijekom prvog razdoblja aktivnosti osposobljavao se radeći, od 1932. godine, kratko vrijeme, s mentorom Martinom Bianchijem. Iste je godine pohađao umjetničku školu u Firenci (maturirao 1935. godine), da bi 1941. upisao Kraljevski viši institut za arhitekturu u Firenci, koji je definitivno napustio 1945. bez diplome, ušavši u polemiku s institucijom koja, prema njegovu mišljenju, nije bila u stanju igrati društvenu ulogu obuke u spoznaji ljepote i obrazovanja u kreativnosti i umjetnosti, čiji je osnovni model – priroda.

Slika vrta u gotovom obliku doima se poput kubističkoga platna.

Godine 1937. godine započela je njegova zrelija druga faza, popraćena povremenom suradnjom s arhitektonskim časopisom Domus, u vrijeme kad ga je vodio arhitekt i dizajner Gio Ponti. Godine1938. osnovao je studio u Lungarno Corsiniju, koji je ubrzo postao živa referentna točka firentinskoga kulturnog života i prema kojoj su se okrenule važne obitelji talijanskih i stranih poduzetnika, kao i kultivirana klijentela. Četrdesetih godina je osnovao neke profesionalne tvrtke povezane međusobno u raznim područjima Italije, kako bi imao usluge i proizvode koji bi najbolje mogli zadovoljiti potrebe zelenog dizajna: s Ugom Bagnijem i Brunom Marchesiem osnovao je 1940. Društvo za vrtove, specijalizirano za izgradnju i održavanje parkova i vrtova; 1947. s Tempestinijem i Baronijem osmislio je OP (Profesionalne organizacije za sintezu rada). Konkretno, tvrtka Il Giardino postala je koncesionar za Italiju na području sustava za pročišćavanje i sterilizaciju vode iz bazena, koji je isključivao upotrebu klora; 1948. je bio među osnivačima IFLA-e (Međunarodne federacije pejzažnih arhitekata) na Jesus Collegeu u Cambridgeu. Sklopivši partnerstvo s Baronijem i Tempestinijem; 1957. godine je preselio svoj atelje u Villu Rondinelli – imanje  što je bilo dio Ville Medici iz Fiesole, koje je obnovio i dovršio, odnosno nadopunio svijetlim staklenicima-studijima.

Porcinai je u Triveru pokazao svoj odnos prema vtnoj umjetnosti i prirodi. Njegov osnovni moto je da kromatika u vrtu mora podražavati prirodu.

Inspiracija suvremenicima i potomcima

Porcinaijevo djelo, osim javnih i privatnih parkova i vrtova, bazena i sportskih terena na cijelom talijanskom teritoriju, na francuskoj rivijeri i u najvažnijim međunarodnim hotelskim strukturama, karakterizira i suradnja s nekim od najvažnijih arhitekata, umjetnika, inženjera njegova razdoblja. Marco Zanuso, primjerice, koji je od Nacionalne zaklade Carlo Collodi naručio za projektiranje i izgradnju „Zemlje igračaka“ (1963–1964) na površini većoj od jednog hektara, koja graniči s već postojećim parkom spomenika Pinocchio u Collodiju, zatražio ga je dizajn i izbor nasada, omogućivši mu da ostvari mnoga opća  krajobrazna rješenja.

Podigao je park u sjedištu Mondadori u Segrateu, izgrađen 1970-1975., koji je dizajnirao Brazilac Oscar Niemeyer. Prostor oko zgrade podsjeća na poljoprivredni krajolik lombardske ‘marcite’, a karakteriziran je regulacijom vode na obodu obrađenih polja. Porcinai je bio i savjetnik za uređenje terasa Centra Pompidou, Renza Pianoa i Richarda Rogersa (Pariz, 1973-1975) i parka grobnice Carla Scarpe (groblje San Vito di Altivole, u provinciji Treviso, 1974-1976).

Na međunarodnoj razini ilustrativno je Porcinaijevo djelo – projekt parka Hansaviertel u Berlinu (1956); značajno za krajobraznu arhitekturu bilo je njegovo savjetovanje za projekt UNESCO-a za prijenos hramova Abu Simbel u Egipat (1963–1971), zatim projekt za parkove Abha, Medina i Taif u Saudijskoj Arabiji (1975–1976), a surađivao je i u projektu izrađenom za natječaj izgradnje zoološkog parka Abidjan, na Obali Bjelokosti (1979), i za park  La Villette u Parizu (1982). Međutim, izgubljene su, nepovratno izmijenjene ili uništene brojne skice Porcinaija, uključujući one za uređenje Piazze S. Maria Novella, vrta Il Martello u Fiesoleu, javnih vrtova Kupe u Perugi…

Za razliku od izgrađene arhitekture, dizajniranje vrtova i krajolika ima još promjenjiviju prirodu, podložnu normalnoj evoluciji tijekom vremena, ali i izloženu katastrofalnom djelovanju metereologije i prirodnih nepogoda, kao što je to bila poplava 1966. godine u Firenci.

Villa Fiorita s bazenom, Saronno.

Nagrade i  priznanja

Porcinai je 1971. godine u Fontainebleauu sudjelovao na Prvom međunarodnom kolokviju o očuvanju i restauraciji povijesnih vrtova u organizaciji Međunarodnog vijeća za spomenike i nalazišta. U tom je kontekstu promicao zajedničku komisiju. Rad ove komisije završio je u prosincu 1982. godine u Firenci, izradom “Talijanske povelje povijesnih vrtova”, koja je svojevrsni dekalog za sve intervencije na povijesnom zelenilu.

Među nagradama za svoj rad Porcinai je dobio nagradu IN / ARCH (Nacionalni institut za arhitekturu) 1960. i nagradu za zaslugu u očuvanju okoliša  Sveučilišta Georgia. Bio je prvi nenjemački dobitnik koji je 8. lipnja 1979. od Bavarske akademije likovnih umjetnosti nagrađen prstenom Friedricha Ludwiga von Sckella.

Porcinai je svoj trag ostavio na mnogim mjestima diljem Italije. Na slici su njegovi radovi u Comu na Lago di Como.

Karakteristike Porcinaijevih vrtova

Vrtovi Porcinai idalan su model za razumijevanje prikladne i mudre uporabe ukrasnih vrsta u vrtu, načine njihova sastavljanja kako bi se stvorili prirodni  kromatski efekti i da bismo razumjeli kako jednostavnost oblika nije isključila bogatstvo vrsta i botaničkih sorti. Veličina Porcinaia  bilo je i usklađivanje učenja tradicije talijanskog povijesnog vrta (počevši od humanizma) s potrebama modernosti, najraznovrsnijeg i često prosvijetljenog klijenta. Neke od ključnih točaka njegove filozofije dizajna, koja sadrže djela koja je stvorio svakako su – integracija djela s okolnim krajolikom (Park Oasi Zegna u Pijemontu, koji predstavlja jedinstveno djelo u Italiji, pokazuje kako pejzažni arhitekt može upravljati oblikovanjem brda, velikog teritorija, stvarajući naturalistički efekat savršene integracije između prethodno postojećih i umetanja odgovarajućih egzotičnih botaničkih cjelina); obogaćivanje biološke raznolikosti  mjesta, bez stvaranja antropogenih utjecaja koji nisu ekološki koherentni. Zatim, Porcinai je bio prvi koji se nadahnuo principima fitosociologije biljaka, odnosno proučavanjem prirodnih i sinergijskih udruga biljaka u prostoru s određenim ekološkim karakteristikama (klima, visinska izloženost itd.).

Inspiracija za oblike prirode i vrtni projekat za život jest svakako Villa la Terrazza u Firenci, u gradskom prostoru izvan Porta Romane, gdje Porcinai uspijeva stvoriti malu zelenu oazu, uz pomoć bazena za ribnjak ukrašenog elementima u obliku kotača iz morskog mramora iz Verone, koji djeluju kao ukrasni elementi, a prolazi između bazena i ribnjaka s vodenim životinjama su poput vodenih ljiljana i cvjetova lotosa. Inertna materija postaje živa jer se stapa s njom bez podjela, odjeljaka, jasnih razdvajanja: predviđa što će biti kasnije, 40 godina nakon “bio jezera”.

Dizajner namještaja za vanjski prostor

Konačno, Porcinaijevo djelo ukazuje na veliku pozornost koju pridaje osnovnim načelima ekologije: integrira i povezuje biljke koje su već u prirodi dio sustava, područja, dobro čitajući krajolik i njegove transformacije, krećući se između regija. Radio je u Venetu, Umbriji, Toskani, Lombardiji, Pijemontu i mnogim drugim regijama – krajobrazna djela, privatne vrtove, parkove, tvornice… i sve to bilježi u knjizi koju je napravio zajedno s arhitektom Oscarom Niemeyerom.

Veliko Porcinaijevo djelo jest Park Memorijalnog centra Mattei  u Paviji, koji je napravio 1963.

Njegova sklonost putovanjima i vezama dovela ga je do dobrih poznanstava s najvećim umjetnicima i arhitektima širom svijeta. Porcinaijev umjetnički genij bio je toliko sposoban izraziti se i kao arhitekt eksterijera, toliko da je iza njega ostalo mnogo djela koja su ustvari namještaj izrađen od kamena, popločan u šljunku, uređen i dizajniran nepogrešivim osobnim stilom. Srećom, zahvaljujući radu vlasnika vrtova, učenjaka, nasljednika, obožavatelja njegovih djela, sve ovo živi i danas.

U Triveru, ali i Comu (Villa Ratti), Porcinai je pokazao još jednu svoju sposobnost – onu da se pozabavi izgledom puteljaka, stazica, na šljuncima ili uz živice, klupicama. Dizajnirao je vrtni namještaj.

Neosporno je danas da je Piero Porcinai bio najveći talijanski autor pejzaža dvadesetog stoljeća. Tijekom svoje duge karijere osmislio je i stvorio uređenje krajolika goleme vrijednosti, od vrta do urbanog parka, od industrijskog područja do turističkog sela, od autoceste do poljoprivrednog područja. Arhiva djela Pietra Porcinaija sadrži više od 1300 projekata, a čuvaju je nasljednici u Villi Rondinelli, odnosno njegovo četvoro djece (Anna, Giovanni, Paola i Pio Francesco), koje je dobio u braku sa Soniom Danesi. Umro je u Firenci 9. lipnja 1986. Osim bogate ostavštine u pisanom obliku, Porcinai je svijetu krajobraza ostavio i  nekoliko ključnih rečenica, koje uostalom zaokružuju njegov rad: Zbog kukavičluka ili zbog novca većina arhitekata napustila je svijet stvari izgrađenih u skladu s prirodom, omogućujući nastajanje ružnih gradova i strašnih predgrađa. Na krajobraznom arhitektu je, naime, da pronađe lijek za ovu situaciju, jer mora postojati netko tko zna razmišljati prije nego što djeluje … da se na ovom svijetu ne utvrđuje ružnoća, nego da se razvija osjećaj za ljepotu“.

Foto izvori: web i dokumentacija magazina DOM&VRT 

 

 

 

 

 

Pratite nas

ZAGONETNA POVIJEST CVIJEĆA

 

  BOŽUR – CARSKI CVIJET ILI RUŽA BEZ TRNJA

Za ljubitelje legendi i drevnih ili egzotičnih kultura otkrivamo kako je božur kroz stoljeća isklesao mjesto za sebe u povijesti medicine, književnosti i umjetnosti, jednako na Istoku kao i na Zapadu. Ukratko, božur je biljka koja jednostavno očarava svojim spektakularnim cvjetanjem, nikoga ne ostavlja ravnodušnim i oko kojeg je u povijest utkano tisuću legendi… 

Moglo bi se reći da je sve počelo u Kini, gdje je božur smatran carskim cvijetom i gdje je stoljećima uživao carsku zaštitu…

Zanimljivo je kako su božuri, biljke s krhkim stabljikama, i danas najpopularnije u našim vrtovima. Svojim velikim mirisnim cvjetovima i neobičnim bojama (žuta, boja breskve, ljubičasta itd.) privlače i kolekcionare koji su za njih spremni platiti visoke cijene. Legenda kaže da mu naziv dolazi od Peona, učenika grčkoga boga medicine Eskulapa. Također prema legendi, Peon je pronašao korijen koji može smanjiti bol ženama tijekom porođaja. To je Eskulapa toliko razljutilo da je želio ubiti svog učenika. Međutim, zaštitio ga je sam bog Zeus, koji je Peona pretvorio u biljku koju je otkrio – u peoniju, božur.

Ružičasti božur uživa veliku naklonost ljubitelja cvijeća 

No, božur u stvarnosti pripada rodu od 33 vrste Paeonia, uglavnom podrijetlom iz Europe i Azije, a dvije se „izgubljene“ vrste nalaze u Sjevernoj Americi (Paeonia Brownii je porijeklom iz Kanade, gdje se proširila iz Britanske Kolumbije). Jedini je to rod u obitelji Paeoniaceae i nema bliske rodbine. Kako bilo, od zore vremena paeonia se najprije smatrala ljekovitom biljkom, i u Europi i u Aziji, gdje se čak uzimala kao panaceja (čudotvorni lijek, op.) koji liječi tumore, infekcije, neurološke probleme itd. Osim toga, božur je i jestiv, posebno njegovi cvjetovi. Kineska predaja tako kaže da je Konfucije (551–479. godine prije Krista) bio veliki ljubitelj umaka od božura!

Žuta, ružičasta i crvena boja božura su osnovne  boje toga divnog cvijeća, iz kojih se križanjem ili hibridizacijom dobivaju brojne nove ukrasne vrste

Ukrasna biljka iz Kine

U Kini, za vrijeme dinastije Tang (7. stoljeće), počelo se brati divlje božurice, ali ih i uzgajati. U to se vrijeme ništa nije znalo o hibridizaciji, pa čak ni da se pelud koristi za oplodnju cvijeća. Unatoč tome, a zahvaljujući uzgoju različitih sorti usporedno, dogodila su se spontana križanja, što je biljkama davalo atraktivnije cvijeće. Tako je božur  prvi put uočen kao ukrasna biljka, zbog čega je cvjetnim amblemom Kine bio sve do 1949. godine, kada je odnos prema tom cvijeću promijenila Komunistička partija Kine, zanemarujući tradiciju.

Antikni božur  divnih blijeoružičastih nijansi

Kineski božur, izravni predak naših vrtnih božura, stigao je u Europu tek u 18. stoljeću. Tada su ga nazvali Paeonia lactiflora, bijeli božur (lactiflora znači “s mliječnim cvjetovima”), jer je prva poznata sorta bila upravo te, mliječno-bijele boje.  No, zlatno doba božura bilo je od 1850. do 1917. u Francuskoj. Ondje su različiti hibridičari, uključujući Victora Lemoinea i Françoisa Félixa Croussea, uveli više od 400 novih sorti. To je cvijeće bilo namijenjeno industriji rezanoga cvijeća i moralo se uzgajati u stakleniku jer stabljike nisu bile dovoljno jake da izdrže vjetar i kišu. I danas se većina božura na svijetu uzgaja u staklenicima iz istih razloga.

U Japan je, po legendi, božur stigao iz Kine, pa i ondje dostigao slavu najljepšeg cvijeta Istoka

Izvorno su postojale dvije kategorije božura: zeljasti i grmoliki, s drvenastom stabljikom. Smatralo se da ih je nemoguće spojiti. Međutim, 1948. godine to je uspjelo japanskom botaničaru Toichiju Itohi, nakon 1.200 neuspjelih pokušaja. Nije živio dovoljno dugo da vidi kako ovaj novi intersekcijski božur dospijeva na tržište, ali je zato počašćen tako što je jedna vrsta hibrida nazvana njegovim imenom –  Itoh Paeonies. 

Hibridni ili križani božuri dans se uzgajaju uglavnom zbog ukrasa, premda je prvotna uloga božura bila – ljekovitost…

Mjesto božura u povijesti

Božur dolazi u tri glavne obitelji: grmljezeljaste biljke i hibridi. I u tisućama sorti. Za razliku od ruža, božur se u Europi praktički ne koristi kao vrtno cvijeće sve do 18. stoljeća, kada su neki avanturisti koji su se vraćali s Dalekog istoka počeli govoriti o cvijetu sličnom divovskoj ruži. Cvjetovi koje su na Istoku vidjeli bili su  – božuri iz Kine: sigurni povijesni dokumenti prate njihov uzgoj i uporabu u vrtu barem do drugog ili trećeg stoljeća prije Krista.

Ružičasti božur je tzv. lipanjski božur, omiljen kao ukras na ceremonijama, slavljima, vjenčanjima.

Do 7. stoljeća božur je postao toliko cijenjen cvijet, u pravom smislu riječi – kralj cvijeća, pa je na Zapad stigao pod nazivom carski cvijet. Taj naziv, međutim, sugerira i mogućnost da potječe od Mutanga, imena cara cvijeća iz kineske mitologije. No, zahvaljujući upravo carskoj naklonosti, božur je postao i glavni dekorativni motiv kineskoga porculana, posebno iz razdoblja dinastija Ching i Ming (14. do 19. stoljeće).  U cijeloj kineskoj povijesti božur je bio toliko prisutan i važan da je 1903. godine proglašen državnim cvijetom.

U Europu su božur iz Kine donijeli pustolovni znanstvenici. Budući da su najbrojniji bili engleski botaničari, u Velikoj Britaniji je božur postao najspominjanijim cvijetom. Uz to se našao na svim mogućim mjestima – od vrtova do slikarija i motiva na keramici, odjeći itd.

Jedna pak od carskih legendi kaže kako je zla carica Wu Zetian, iz dinastije Tang, naredila cvjetanje sveg cvijeća u njenom vrtu jedne zimske noći 691. godine. Ujutro, samo božur nije cvjetao. Ponižena, carica je protjerala sve božure i poslala ih u Luoyang, u provinciji Henan, gdje će se za stvarno uzgojiti prvi božuri i koji će kasnije postati glavnim gradom ovoga cvijeta, a ondje se i danas svake godine tradicionalno održava, u rano proljeće, festival božura. Parkove krasi oko 1.200 postojećih sorti ovog kineskog amblema, a tisuće posjetitelja kreću na put kako bi se divili „carskome cvijetu“ i njegovim bojama.

Žuti božur meta je svjetskih kolekcionara, koji su spremni izdvojiti velik novac za sjeme nekih vrsta

Kao ikonografska slika raširen je na Istoku, gdje je poprimio eksplicitnije erotsko značenje nego na Zapadu; crveni božur zapravo je zamišljen kao metafora za ženske spolne organe i smatra se da osigurava spokojan sentimentalni i seksualni život. U Kini je tako i danas rasprostranjeno vjerovanje kako slika koja prikazuje božur, obješena u spavaćoj sobi, može poboljšati erotsko razumijevanje partnera, ali se ne preporučuje u slučaju braka starijih osoba, jer bi to moglo natjerati supružnike da traže mlađe partnere.

Duchesse de Nemours, cvjeta u kasnoj / srednjoj sezoni. Cvijet Duchesse De Nemours dvostruk je, ima snažan slatki miris, biljka daje mnoge stabljike. Foto: Pepper Atelier.

Tradicionalni simbol orijentalne cvjetne umjetnosti, božur je u kineskoj umjetnosti predstavio svoju životnu snagu na slikama, porculanu, vezenoj odjeći, slikanim ekranima i tapiserijama; u suvremeno se vrijeme često kombinira s prikazima ptica i bambusa. U prikazima cvijet bijelog božura simbolizira djevičansku čistoću djevojčica, dok je crveni više simbolizira  žensku erotičnost.

Red Charm,  trajnica s lijepim velikim i dvostrukim tamnorubin crvenim cvjetovima. Cvjeta jednom godišnje i to u prilično kratkom vremenu,  od svibnja do srpnja. Foto: Pepper Atelier.

Legende o europskom božuru

Božur je u Europi poznat kao “ruža bez trnja” i, baš poput ruže, stoljećima se smatrao simbolom ljubavi i strasti. U Europi su božuri prisutni u prirodi kao brojne vrste zeljaste biljke, a bile su poznate u stara vremena prije svega po svojim ljekovitim vrlinama: u grčkoj mitologiji, kaže još jedna legenda o božurima, Peon je, kao doktor bogova i učenik Eskulapa, izliječio Plutona (Had, bog podzemlja) koristeći korijen božura. Da mu zahvali i skloni ga od zavisti svojih kolega, Pluton mu je darovao besmrtnost, pretvarajući ga u cvijet božura.
U Europi se ukrasna vrijednost božura, osobito arborealnih, do tada nepoznatih na našem kontinentu, počela cijeniti od 19. stoljeća, nakon čega je, zahvaljujući  putovanju nekih engleskih i francuskih botaničara, počeo njihovo ciljani uzgoj. Međutim, tek ranih godina 20. stoljeća javnost se počinje diviti dvostrukim cvjetovima žutoga božura, zahvaljujući francuskim botaničarima Louisu Henryu, Maximu Cornùu i Pierreu Lemoineu, odnosno vrstama  Paeonia severuticosa, koja je stoljećima uzgajana u Kini i Japanu, i Paeonia lutea, vrsti sa žutih cvjetovima, koju je prvi put opisao i doveo u Europu opat Delavay krajem 19. stoljeća, zajedno s vrstom što će se poslije po njemu  zvati Paeonia delavayi.

Bijeli božur je simbol sramežljivosti i nježnosti

Doba novih božura

Međutim, prvi hibridi Paeoniae luteae, koje su dobili Francuzi, imali su slabašnu cvjetnu stabljiku i cvijet toliko težak i sklon savijanju prema tlu da je zbog toga imao dekorativne manjkavosti. Kako bi se prevladao taj nedostatak, pedesetih godina prošloga stoljeća u SAD-u je odabrano niz križanaca čiji je cilj bio povećati čvrstoću stabljike i vegetativnu energiju biljke; tako su nastali brojni pojedinačni i dvostruki hibridi, s velikim ukrasnim učinkom, općenito bržega rasta.
Među entuzijastima koji su stvarali „nove božure“ svakako je William Gratwick, ali prije svega Nassos Daphnis, tvorac nekih najneobičnijih i najljepših hibrida luteje koje danas postoje. Novu ljestvicu u hibridizaciji božura postavio je sedamdesetih gosina prošloga stoljeća Japanac Toichi Itoh, koji je uspio križati sortu Paeonia lactiflora s hibridom Paeonia lutea, dobivši biljku koja objedinjuje svojstva zeljastog božura  i arborela.

Japanski božur Shimane Chojoraku

Značenje ruže bez trnja

Božur je jedini rod biljke iz obitelji Paeoniaceae koji uključuje obje višegodišnje zeljaste vrste s gomoljastim korijenjem i listopadnim grmljem. Dvije prevladavajuće vrste koje se koriste kao ukrasne jesu zeljasti božuri, koji imaju cvjetove bijele ili crvene boje, i drvenasti ili arborealni božuri, koji mogu izdržati razdoblja suše. Tijekom proljetnih mjeseci iz gomoljastih korijena razvijaju se dugačke stabljike s velikim lišćem s narezanim rubom, svijetlozelene boje. Cvjetovi božura imaju boje koje variraju između crvene, ružičaste, bijele i bordo. Stabljike tvore okrugle grmove, koji mogu doseći visinu od 90 do 100 cm.

Japanski Taiyo božur

Kao i većina cvjetova, i božur  poprima različita značenja na temelju boje. Bijeli božuri povezani su sa svadbom i uključuju se u kompozicije za ceremoniju ili za mladenkin buket. Predstavljaju žensku čistoću i iskrenost, ali se također odnose na milost i ljepotu žene. Ružičasti božur simbolizira skromnost i sramežljivost, a samim tim i duboke osjećaje; oni svjetlije ružičaste boje predstavljaju živahniju osobu, spremnu za zreliju vezu i podsjećaju na prosperitet, kako u poslu, tako i u svijetu osjećaje. Svijetloružičasti božur također je simbol plemenitosti duše.

Coral Sunset, poseban je zbog svoje blijede boje, koja varira od narančasto-koraljne do ružičasto-mareličaste, meko žute do kremastobijele. Velikih je glavica s gotovo dvostrukim cvjetovima. Deblja i čvrsta biljka dobra je za pupoljke i cvjetove. Ovo je mnogima omiljeni božur. Foto: Pepper Atelier.

Božuri (spontane vrste) potpuno su odsutni na južnoj polutki, ali su rasprostranjeni u gotovo cijeloj sjevernoj hemisferi, iako na različit način od područja do područja: dvije manje vrste uspijevaju u Sjevernoj Americi (i samo prema Tihom oceanu), dvadesetak vrsta s različitim podvrstama u Europi i na Kavkazu, a više desetaka vrsta i podvrsta raste u Kini;  samo u Kini postoje i grmoliki božuri, s drvenastom stabljikom koja ostaje čak i zimi (gube lišće), dok u ostatku svijeta u prirodi postoje samo zeljasti božuri, čiji se nadzemni dio svake jeseni suši i umire, da bi ponovno buknuo iz pupoljaka koji se formiraju na korijenju, nekoliko centimetara pod zemljom (da bi dobro procvjetali, zeljasti peoniji moraju „čuti zvona“, kako kažu vrtlari: odnosno, moraju biti na samo nekoliko centimetara dubina; zimska hladnoća je ključna za proizvodnju sokova koji potiču proljetno cvjetanje).

U svibnju i lipnju nema slavlja koje božur ne može uljepšati, posebice vjenčanja i druge obiteljske zabave 

 Neodoljiva ljepota  japanskoga božura

Drvenasti božuri također su vrlo dugo prisutni u Japanu, kamo su, po legendi,  stigli iz Kine oko 730., u razdoblju Nare. Nazivaju se ondje botanom. Na japanskom arhipelagu postoji mjesto koje je poznato po svojoj kulturi, a nalazi se na malom otoku u jezeru Nakaumi, blizu mjesta Matsue, sjeverozapadno od Osake: botanički vrt Yuushien. Gotovo 300 godina tamo su se uzgajali božuri kojima se carstvo divilo. Neki čak cvjetaju zimi, zaštićeni od snijega malim zaklonom od rižine slame. Krajem travnja i početkom svibnja, svake se godine ponavlja ritual koji se sastoji od postavljanja tisuća cvjetova na površinu ribnjaka. Bajka!  Kao i kod svega drugog, tako su  i s božurima Japanci uveli modifikacije i svoj ukus: dok su u Kini više voljeli velike, uske, cvjetove sa stotinama latica, neke velike i teške koji su zahtijevali potporu, u Japanu su se preferirali otvoreniji cvjetovi, s manje latica, ali središtem punim tankih “petaloida” (samo djelomična transformacija stabljika u latice) koji su tvorili svojevrsnu lavlju grivu, kao kod vrste Gay Paree.

Na Istoku je božur stalan motiv u umjetnosti

Nakon uvođenja u Japan u 18. stoljeću, slike božura pojavile su se na tapiserijama, slikama, porculanskim priborima za jelo, izvezeni na tradicionalnim svilenim kimonima. Mnogo pjesama haikua također je posvećeno božurstvu, najpoznatiji pjesnici i slikari, poput Buson Yosa (1716-1784), koji je posvetio božuru  28 od 3.000 tematskih haikua, i Issa Kobayashijaa (1763-1828), s najmanje 84 pjesme o božuru od 20.000 haikua.

Moderne se dekoracije gotovo i ne mogu zamisliti bez božura, koji je jedno od najvažnijih ukrasnih cvjetova

Mitsko cvijeće u Europi

U početku, sredinom 17. stoljeća, u Europu su prvo stigle glasine o tim divnim  cvjetovima, više nego dvostruko većim od ruža i jednako složenim i mirisnim. Tek sredinom 18. stoljeća, na inicijativu sir Josepha Banksa, velikog prirodoslovca, predsjednika Kraljevskog društva, a samim time i zaduženog za vrtove Kew ( Rosa bankiae nosi njegovo ime), znanstvenici i istraživači poslani su nabaviti primjerke toga mitskoga cvijeća. Tako je, eto, u 18. i 19. stoljeću Velika Britanija postala svjetskim domom cvijeća i vrtova. Prvi su stigli Moutan, grmoliki božuri, posađeni u Kewu, gdje su postigli golem javni uspjeh,  čak se govori o primjercima koji su nakon četrdeset godina dosegli visinu od dva metra, na kojima je rodilo više od 600 cvjetova! Možda u svim tim pričama ima malo pretjerivanja, no činjenica je da danas božur Duchesse de Morny daje sjajne rezultate: ima grm koji može doseći i dva metra visine, ali još je daleko od onih divova opisanih u 19. stoljeću.

Od tih prvih, rijetkih primjeraka uskoro je uslijedila prava “poplava” božura: deseci istraživača, znanstvenika, trgovaca otišli su u Kinu (prvo s mnogim ograničenjima, ali nakon završetka Prvog opijumskog rata 1842. sve slobodnije, ali ne bez ozbiljnih rizika) u potrazi za novim sortama. Ursula K. Duncan, Robert Fortune, William Purdom, Joseph Rock – bili su među onima koji su ušli u kineske planine u potrazi za novim vrstama (Paeonia rockii  nosi ime od Josepha Rocka), donoseći ih u Europu. U Americi su vrste od kojih suvremeni kultivari uglavnom i potječu hibridizirani međusobno i s božurima podrijetlom iz Europe i Kavkaza. Među tim istraživačima bio je i Gian Lupo Osti, talijanski znanstvenik i florist, koji se posvetio božurima: jedan je od rijetkih Zapadnjaka  kojem je tadašnja kineska komunistička vlada dala dozvolu da posjeti unutrašnju Kinu. Ondje je otkrio dotad nepoznatu vrstu božura, koju će poslije kineska vlada nazvati Paeonia ostii u njegovu čast.

Božur u mitologiji

Danas bi se moglo reći kako je između božura i bogova duga priča. Oko 400. godine prije Krista, Hipokrat, grčki liječnik kojem dugujemo čuvenu “zakletvu”, već je biljku koristio za liječenje epilepsijemenstruacije, kao i izbacivanje posteljice nakon poroda. Što se tiče filozofa Teofrasta, božur je smatrao čarobnom biljkom, koja je liječi mnoge tegobe.  Rimljani su božur koristili uglavnom za medicinske svrhe, što je u svojoj Povijesti prirode opisao Plinije Stariji (23-79.). Cvijet  božura također nalazi svoje mjesto u povijesti Francuske: u srednjem vijeku uzgajao se u vrtovima samostana. Ondje su  izrađivali narukvice sa sjemenima kako bi se zaštitili od zlih duhova i bolesti. Sjeme i korijen također su korišteni u pripremi lijekova čija su terapijske indikacije bliske onima iz antike. Nedavna naučna ispitivanja spojeva u božuru pokazuju pak velik napredak u otkrivanju lijeka protiv nakupljanja mastocita, teških infekcija otpornih na antibiotike i upalnih reakcija bez uzroka.

    Božur je i čest motiv u slikarstvu 

No, priča o božurima ne završava se ovdje: svake se godine rađaju nove sorte i novi hibridi, što je rezultat strasti i strpljenja uzgajivača. Da, strast i strpljenje, jer sjemenu (jedini način da se nabavi novi hibrid) treba od šest mjeseci do godinu i pol prije pupoljka, i još šest ili sedam godina prije stvaranja prvoga cvijeta, a tek se onda može vidjeti je li rezultat bio vrijedan čekanja. Moraju proći i duge godine da se vidi je li sorta zdrava i robusna, ima li urođene nedostatke, i tek tada se može ponuditi na prodaju.

Simbolika božura u modernom svijetu

Značenje koje cvijet božura ima odnosi se dijelom i na boje. Postoji, naime, nekoliko boja koje mijenjaju ono što božur znači, a to su:

  • Ružičasta: najromantičnija boja božura – idealna za vjenčane bukete i uređenje stola;
  • Bijela ili svijetloružičasta: prikazuje sramežljivi aspekat značenja, pa može znači žaljenje ili ispriku zbog neke neugodnosti;
  • Jarko crvena: ova boja se najviše cijeni u Kini i Japanu i povezuje se s poštovanjem. Ujedno je i najznačajniji simbol prosperiteta i obilja u tim kulturama. Zbog boje života, ljepote, bogatstva i sjedinjenja, crveni božurov cvijet simbolizira čast i bogatstvo.

 

Pratite nas

UREĐENJE VRTA

 

BOŽURI TROGRLIĆ:  CARSKO CVIJEĆE  IZ  ZAPREŠIĆA

Buket božura je, bez sumnje, najbolji način da pokažete kako život ima lijepe strane. Tako misle i mladi članovi obitelji Trogrlić iz Zaprešića, koji su stvorili brand Božuri Trogrlić ne bi li osigurali egzistenciju i uživali, k tome, u poslu kojim se bave…                                

Luka Trogrlić, agronom,  osmislio je posao s božurima, u suradnji s bratom i sestrom.

Uzvišen, izdašna cvijeta – božur  najavljuje ljeto sa stilom! Cvjeta od svibnja i tjera nas da sanjamo do kraja lipnja. Nikad se ne umorimo od njegove efemerne prisutnosti i nježnog očaravajućeg mirisa. Sastavljamo ga u velike romantične bukete, igramo se predivnom paletom boja koja od bijele do tamnocrvene prelazi u blijedožutu i ružičastu. Postavljamo ga bez moderiranja u kući kako bismo njegovali svečani duh sezone. Simboli ljubavi, sreće i zdravlja, božuri su savršeni gosti, uvučeni u mladenkin buket ili poredani na stolovima.

Lucija Trogrlić, voditeljica prodaje i marketinga, za brand  Božuri Trogrlić osmišljava pravi pristup hrvatskome tržištu, najviše obližnjem Zagrebu, gdje su im glavni kupci cvjećarnice, organizatori vjenčanja i raznih drugih svečanosti.

Ali nema potrebe čekati vjenčanje da biste ubrali božure. Buket božura je, bez sumnje, najljepši način da pokažete kako život ima lijepe strane. Tako misle i mladi članovi obitelji Trogrlić iz Zaprešića, koji su i stvorili brand Božuri Trogrlić. Najstariji, Luka Trogrlić (29), agronom, osmislio je, po ugledu na Nizozemce, najveće proizvođače cvijeća u svijetu, vlastiti posao s božurima. Budući da Hrvatska ima znatno bolje uvjete tla za uzgoj cvijeća od Nizozemske, smatrao je da može postići svoj ekonomski interes i uživati u poslu za koji se i obrazovao. U radu mu pomažu brat Juraj (27), inženjer brodogradnje, zadužen za mehanizaciju, i sestra Lucija (26), studentica ekonomije i menadžmenta na ZŠEM-u, koja se bavi prodajom i marketingom. Zajedno, njih troje mladih, ambicioznih ljudi stoje iza branda koji je u neposrednoj blizini Zagreba otvorio put novom stavu prema uzgoju cvijeća u nas. Osim ekonomske isplativosti, Trogrlići su posvećeni uzgoju božura jer to smatraju vrlo ugodnim i lijepim zanimanjem. Osim toga, božuri postižu na tržištu dobru cijenu, pa su isplativi.

Luka i Lucija Trogrlić na farmi. Premda je sezona branja pred ljeto, oko održavanja farme božura prođe cijela godina: božur se sadi u jesen, izrasta  krajem ožujka ili početkom travnja, a cvjeta u svibnju, 2 do 3 tjedna, od sredine proljeća do početka ljeta. Nakon toga se grmovi pokose i na proljeće kreće nova vegetacija…

Kao i mnogi drugi zanesenjaci i ljubitelji floristike, tako su se i Trogrlići odlučili za popularne sorte – bijele, crvene, ružičaste, koraljnocrvene i žute boje, znajući da su to provjerene sorte koje najviše odgovaraju našem tržištu, tradiciji i načinu života. Kako Luka navodi, tlo u okolici Zaprešića idealno je za uzgoj ovoga cvijeća, pa troje entuzijasta vidi mogućnost da obogate svoj brand i novim sortama. Od božura, kažu, ne žele se udaljavati.

No, nije samo berba i prodaja božura ono što Trogrlići žele poručiti svojim kupcima. Njihov odnos prema ovom uistinu carskom cvijeću pokazuje se i u namjeri da educiraju kupce, kako cvjećarnice, tako i pojedince, što sve božurom, cvijetom, dekoracijom ili grmom, mogu dobiti…

Kako, primjerice, sastaviti svoj buket božura? Što ako volite minimalistički interijer

  • Odlučite se, savjetuju iz Božura Trogrlić, za buket bijelih i blijedožutih božura. Hrpa božura već je sama po sebi spektakularna. Postavljen u staklenu vazu, savršeno će se uklopiti s bilo kojim ukrasom! Za složeniji sastav, nemojte se ustručavati miješati velike božure s drugim velikim cvjetovima poput ljiljana.  No, ne zaboravite čuvati i održavati bukete. Evo na koji način: prije nego što buket stavite u vazu, izrežite stabljike pet centimetara pod kutom. Božuri vole piti, pa redovito provjeravajte razinu vode. Da biste produžili život svojih božura, izbjegavajte ih stavljati na propuh ili na izravnu sunčevu svjetlost.

 Ako imate cvjećarnicu, organizirate domjenke, vjenčanja, svečane ceremonije ili ste naprosto mladenka, odaberite božure kako biste imali potpun doživljaj svečanosti. To, naravno, mogu biti božuri iz okolice Zaprešića…

Pratite nas

UREĐENJE VRTA I OKUĆNICE

KAKO  S LAKOĆOM  UREDITI SAVRŠEN TRAVNJAK

Vrijeme je probuđene prirode i ujedno pripreme i njegovanja travnjaka. Evo što napraviti da bi vam travnjaci bili lijepi i uredni tijekom cijele sezone boravka na njima…

                       STIHL prozračivač travnjaka

Travnjak  od jeseni vjerojatno niste održavali (možda ste samo uklanjali otpalo lišće),  stoga ne čudi da je početkom nove  sezone trava oko okućnice nejednake visine  i gustoće. Važno je, prema tome, prvu košnju obaviti temeljito i pažljivo, s dovoljno jakim uređajem, koji će svladati visoku travu, mjestimično grupiranu u gusto busenje.

Košnja  trave je operacija koja se mora dosljedno ponavljati ako želite  spriječiti da se vaš vrt brzo pretvori u tamnu šumu. Posljednje, ali ne i najmanje važno: što je trava viša, to je napornije proći košnju trave. Savjet je: prvo, nikada ne ostavljajte posječenu travu na travnjaku. Drugo, kositi travu samo kad je suha. Većini kosilica teško je usisati travu u košaru za otkos kada je trava mokra, a neredovita košnja ima negativni učinak na razvoj travnjaka. No, u tome vam znatno može olakšati STIHL rotacijska kosilica.

STIHL rotacijske kosilice  ( https://unikomerc-uvoz.hr/index/uredaji-za-kosnju-i-njegu-zelenila ) opremljene su košarom za otkos konstruiranom na način da optimalno ispunjuju košaru za otkos pokošenom travom, zahvaljujući pažljivo raspoređenim otvorima za protok zraka kroz košaru. Time se postiže potpuno ispunjavanje košare za travu otkosom, a na taj način štedite vrijeme potrebno za pražnjenje košare.

Izbor rotacijskih kosilica za travu je raznolik, pa prema svojim potrebama,  prioritetima i željama možete birati želite  li  kosilice na električni pogon (produžni kabel), benzinske  ili akumulatorske kosilice. Kada birate kosilicu za travu, također razmislite da li želite one s pogonom ili bez njega.

                                      STIHL rotacijska  kosilica

Kod kupnje preporučujemo odabir kvalitetne kosilice,  jer ćete je koristiti više godina, a imat ćete brojne prednosti: bolje punjenje košare  za travu  (što znači rjeđe pražnjenje), kotače na osovini a ne na kućištu (nema efekta  “osmica kotača“ koji dovodi do nepravilnog i lošeg položaja noža).

Tvrtka STIHL ide i korak dalje, pa posebno dizajnira noževe na kosilicama za travu te oni  poput ventilatorskih propelera  stvaraju struju zraka koja uspravlja vlati trave kako bi sve bile pokošene na istu visinu.

                            Robotska kosilica STIHL

Redovitost košnje je obveza. Rješenje za to je robotska kosilica STIHL (https://promo.unikomerc-uvoz.hr/imow/ ), svojim modelima objedinjena pod imenom iMow. Ovi uređaji sazdani su da svojom konstrukcijom, pouzdanošću i autonomijom posve zamijene živog kosca koji se brine o urednosti vašega  travnjaka. To su robotski strojevi koji su sposobni zapamtiti dimenzije i veličinu vašeg travnjaka, i koji sami određuju učestalost, termin i trajanje košnje na vašoj okućnici. Time vaš prostor za slobodno vrijeme ostaje vama na volju, dok vaši strojevi brinu o njegovoj urednosti i pokošenosti, čak i kad niste nazočni. Ovi uređaji usitnjavaju pokošenu travu u sitne segmente, koji padanjem na tlo između vlati trave štite tlo od isušivanja, a osjetljivi dio travki od pogubnog utjecaja sunčevih zraka.

                  STIHL rotacijske kosilice lako su prenosive i kompaktne

Prilikom odabira pravog modela kosilice za travu  (https://unikomerc-uvoz.hr/index/stihl-proizvodi) najbolje je da se konzultirate s kompetentnim STIHL osobljem, koje će vam argumentirano i odgovorno preporučiti odgovarajući model kosilice s obzirom na vaše potrebe. Tvrtka Unikomerc-Uvoz d.o.o. (https://unikomerc-uvoz.hr/), koja je uvoznik i distributer ovih proizvoda za Republiku Hrvatsku, u okviru svoje široke mreže ugovornih partnera sigurno će vam pomoći pri odabiru stroja.  Obratite se s povjerenjem nekome od naših ovlaštenih trgovaca i odaberite uređaj optimalan za svoje potrebe.

U proljeće (i/ili jesen) bilo bi dobro razmisliti o prozračivanju travnjaka (vertikulaciji). Prozračivanje travnjaka je najjednostavnije napraviti s motornim (na gorivo) ili električnim prozračivačem travnjaka. To je uređaj opremljen širokim valjkom koji ima okomite noževe za zarezivanje tla, što korijenju trave omogućuje više zraka (kako ne bi došlo do odumiranja), a ujedno pročešljava tlo i rasijeca busene trave. Iz svakog rasječenog busena niknut će nova trava, iz novih, prozračivačem oslobođenih korjenčića. Tako se korijenje trave ravnomjerno raspoređuje cijelom površinom travnjaka. Unutar tjedan-dva travnjak će ponovo biti popunjen, bez rupa među busenjem.

Nakon prozračivanja, korisno bi bilo po potrebi izvršiti dosijavanje travnjaka, a uz odgovarajući režim gnojenja i navodnjavanja. Nadamo se da ćete uživati u početku nove sezone uređivanja vašeg travnjaka.

 

Pratite nas