MAGNOLIJA – KRALJICA PROLJEĆA
Čini se da je magnolija drevna biljka. Dugo se vjerovalo da su upravo Magnoliaceae prvi angiospermi koji su se pojavili na Zemlji. To su potvrdila botanička ispitivanja, ali su utvrdila da neki fosili koji se mogu pripisati obitelji magnolija datiraju od prije 95 milijuna godina. Danas je magnolija vrlo zastupljena biljka u parkovima i vrtovima, a iskonska je i njezina primjena u parfumeriji i narodnoj medicini…
Na jeziku cvijeća magnolija se smatra simbolom dostojanstva i upornosti, ali i plemenitosti i vrhunske ljepote. Mnogo je priča oko ovoga cvijeta, ali jedna od najvažnijih jest sugestivna japanska Legenda o dvije magnolije. Ta priča, naime, kaže da je u dalekoj prošlosti postojala samo jedna magnolija, visoka, robusna, puna sjajnih listova i s bijelim cvjetovima koji bi se pokazali samo u najvišem dijelu krošnje. Unutar stabla, s druge strane, posjedovala je zvjezdanu magnoliju, s mnogo bijelih mirisnih cvjetova. Visoka magnolija bila je tijelo, zvjezdana magnolija bila je srce: cvjetale su zajedno, jedna u drugoj, cijele godine, dajući spokoj čitavom vrtu. Tada je, za jednoga kišnog dana, stablo slučajno dodirnulo pastelnožutu azaleju koja je spokojno rasla uz njega. Magnolija je zaključila da je azaleja nije dotaknula samo slučajno; pomislila je kako je dodir povezan sa zanimanjem prema njoj, pa je odlučila uzvratiti: neko je vrijeme magnolija miješala dah vjetra s dahom azaleje i pomalo upadala u čaroliju ljubavi. Svoja zvjezdasta srca gurala je prema stablu u želji da snažno tijelo stabla okrene prema mirisnom cvijeću pastelnožute azaleje. Kako azaleja nije uzvraćala osjećaje, vremenom se stablo magnolije počelo osjećati tužnije, sve dok mu se srce nije slomilo i odvojilo se od snažnoga tijela. I tako su se, kaže legenda, rodila dva stabla: visoka magnolija, koja je svoje rijetke cvjetove čuvala na granama prekrivenim zelenim lišćem kako bi pokazala svoju snagu, i magnolija bez zvijezda, bez lišća, s bijelim cvjetovima, krhkim poput beznadna srca.
Legenda dalje kaže kako upravo zbog toga magnolija s rijetkim cvjetovima na granama prekrivenim zelenim lišćem pokazuje svoju snagu, ali samo ljeti, a zvjezdasta magnolija, koja je otvorila svoje bijele cvjetove bez lišća kako bi pokazala krhko beznadno srce, to čini samo u proljeće, jer tako je u životu i u ljubavi. Od toga dana, veli također japanska legenda, u parkovima i vrtovima vidimo dva stabla magnolije, podijeljena kao dva dijela istoga tijela, lijepa i mirisna, koja žive u različito doba, kao da drugi dio ne postoji, jer je život odvojen od ljubavi. Pastelnožuta azaleja, nastavlja legenda, obilazila je vremenom cijeli park, no jednoga kišnog dana osjetila je nostalgiju za stablom magnolije s dva mirisa, onim životne snage i s mirisom snage srca, te zamolila vjetar da ih ponovno dotakne. Stabla su otad odvojena, a u parkovima i vrtovima još uvijek rastu dvije biljke, uvijek u paru: magnolija s dva mirisa i pastelnožuta azaleja.
Ljepota cvjetova – zajednička osobina svih magnolija
Postoji mnogo sorti magnolije, oko osamdesetak, iz različitih dijelova svijeta, posebno iz Azije i Amerike. Iako je teško opisati stablo koje predstavlja tako velik broj sorti, karakteristika zajednička svim magnolijama jest – ljepota cvjetova. Cvijeće magnolija različitih oblika, boja i veličina nikada ne zadivljuje samo svojim blistavim i mirisnim bićem. Postoje bijele zvijezde vrste M. stellata, idealne za male vrtove, ali i druge vrste koje obuhvaćaju sve nijanse ružičaste, u obliku tulipana ili kaliksa, poput magnolija razgranatoga stabla, koje može doseći do osam metara visine. Konačno, unutra su mirisni cvjetovi bijelo-ružičaste boje i crveno-ljubičasti izvana kod M. liliiflorae Nigrae…
Magnolije imaju ovalne ili eliptične listove, višegodišnje ili listopadne, tamnozelene boje i vrlo mesnate. Cvjetovi su joj krupni, dopadljivi, bijele ili ružičaste boje s intenzivnim mirisom, u obliku čašice s perijantinom sastavljenim od 6-9 latica zvanih petaloidi, pri čemu latice i sepale (čašice) imaju isti izgled. To je pak natjeralo botaničare da vjeruju kako je magnolija primitivni cvijet. Zbog toga se u proteklim desetljećima pogrešno smatralo da su magnolije prvi angiospermi koji su kolonizirali zemlju.
Povijest magnolije u Europi
Već su budistički redovnici središnje Kine iz vremena dinastije T’ang kultivirali razbarušenu magnoliju (koja se također naziva i Magnolia yulan ) kako bi je sadili oko hramova kao simbol čistoće i otvorenosti. Europa tada nije znala za magnoliju. Kad je 1740. prvi primjerak magnolije doplovio u Nantes, u Francuskoj, a donio ga je trgovac koji je putovao između Europe i Amerike, botaničari su o toj biljci već bili čuli: o njoj je pisao Charles Plumier (1646 -1704), koji je za Luja XIV istraživao Novi svijet u potrazi za novim biljkama. Plumier je bio odgovoran za odabir imena novih biljaka, pa je u znak poštovanja prema jednom od svojih suvremenika, botaničaru Pierreu Magnolu iz Montpelliera (1638-1715) novi europski cvijet nazvao magnolijom. Magnolov doprinos botaničkim znanostima bilo je uvođenje koncepta “obitelji”, temeljenog na odnosima promatranim između različitih biljnih vrsta (odnosi koje genetika sada potvrđuje). A zanimljivo je da se prva obitelj angiosperma u klasifikacijskoj shemi koja se trenutno koristi, a koju je zamislio upravo Magnol, pokazala kao obitelj magnolija. Magnoliaceae su ustvari obitelj s “primitivnim” genetskim karakteristikama.
U razdoblju kada su uvezene u Europu magnolije su se smatrale vrlo osjetljivim i teško prilagodljivim biljkama. To je bilo sve dok Magnol nije pokušao posaditi magnoliju u svom vrtu, gdje je živjela više od 100 godina. Pierre Magnol je bio vitalni džentlmen, glave nagurane u malo dugu kovrčavu periku, kakvu je navikao nositi svatko utjecajniji u dobrom francuskom društvu toga doba. Iz mirne ravnice Montpelliera, u mladosti je otišao na vrhove Alpa i Pireneja proučavajući floru. Ubrzo je stekao takav autoritet da je zaslužio mjesto u povijesti.
Magnolije koje su stigle iz Amerike i Azije u popularne parkove i vrtove u Europi, počevši od sredine 18. stoljeća, obilježile su plemićke parkove, koje se poslije nisu mogle zamisliti bez magnolija, čak i onih gigantskih veličina, od kojih neki postoje i danas.
Još prije pojave pčela na Zemlji, u drevna vremena, prije 20 milijuna godina, magnolije su već naseljavale šume, o čemu svjedoče fosilni nalazi Magnolia acuminata, ali postoje i tragovi postojanja magnolija od čak prije 100 milijuna godina. Potreba da se zajamči mogućnost oplodnje i razmnožavanja dovela je do toga da se drevne vrste magnolije oslanjaju ne na pčele i ostale insekte koji oprašuju danas na planeti, već na hodajuće insekte, slične bubama; kako bi ih spriječila da se hrane cvijećem, evolucija je dovela do njihova uvećanja: to je razlog, kažu botaničari, mesnatosti latica i otvrdnutih i kožnih stabljika, koje insekti ne cijene.
S vremenom su magnolije krenule u različitim evolucijskim smjerovima: tamo gdje je to klima dopuštala, rodile su se zimzelene vrste, poput američke Magnolia grandiflora, sa sjajnim lišćem i spektakularnim cvjetovima intenzivna mirisa. Na istoku, u planinama Kine i Japana, listopadne vrste su se najbolje održale. Upravo tim vrstama dugujemo neke od najfascinantnijih predstava svake sezone. Ustvari, magnolije orijentalnog podrijetla daju nam eksploziju ružičastih, bijelih ili ljubičastih vijenaca na još uvijek golim granama.
Nisu sve vrste japanske
Magnolia obovata raste spontano u visokim planinskim šumama u Japanu i na obližnjim ruskim Kurilskim otocima, šireći se na obroncima aktivnih vulkana, a predak je mnogih japanskih magnolija koje se danas uzgajaju. Listovi su joj toliko veliki da se u Japanu koriste za zamotavanje i skladištenje hrane. Druga ‘matična’ vrsta suvremenih magnolija je Magnolia denudata, koja se uzgajala u budističkim hramovima već 600 godina prije Krista. Danas je to službeni cvijet grada Šangaja. Kineska mulanska magnolija, Magnolia liliflora, koju su dugo nazivali japanskom magnolijom, iako nije japanskog porijekla, izazvala je prijepor kad su je prvi britanski mornari donijeli u Europu iz Japana, gdje je uzgajan u vrtovima plemića.
Hibridna vrsta M. x soulangeana, vrlo česta u suvremenim vrtovima, nastala je križanjem liliflore s denudom. Stvorio ju je Solange-Bodin, rođen u Nantesu oko 1830. Listovi su joj manji od onih u divljih vrsta, no cvjetovi su poboljšani, a moderni hibridi mogu se pohvaliti golemim vijencima. Otkako je rasprostranjena u Europi, zapravo su rasadničari shvatili da je moguće dobiti mnogo sorti, kako od vrsta sa cvijetom u obliku tulipana, tako i od onih sa cvijećem u obliku zvijezde. M. stellata, japanskog podrijetla, i srodni M. kobus, iz kojeg je vjerojatno izveden, imaju uzbudljivo cvjetanje: bijele i mirisne latice otvorene su na golim i tankim stabljikama. Ove vrste također imaju prednost što cvjetaju u mladoj dobi i polako rastu, što je od iznimne važnosti za male vrtove.
Magnolia stellata svoju pravu veličinu dosegne tek nakon 20 godina. Magnolia stellata je naturalizirana u nekim područjima Sjeverne Amerike; njeno širenje u Europi je uspjeh ‘lovca na biljke’ Charlesa Mariesa, koji je tu magnoliju krajem 19. stoljeća stavio na uzgoj u poznatim britanskim rasadnicima Veitcha. Uvijek izvedena iz M. kobusa, jedna je od najljepših magnolija, s vrlo velikim cvjetovima, otpornim čak i na kasne mrazeve.
Orijentalnih magnolija ima mnogo. M. sieboldii ima velike cvjetove u rano ljeto, a stablo ogrnuto lijepim lišćem; M. Campbellii, naprotiv, cvjeta u kasnu zimu; zimzeleni M. delavayi ima mirisne cvjetove u obliku čaše. Među mirisnim vrstama je M. officinalis, vrsta koja se koristi u biljnoj medicini: Kinezi ga zovu Houpu, a njegovu koru koriste u tradicionalnoj orijentalnoj medicini.
Ali, magnolije također žive spontano na američkom kontinentu. Nakon osvajanja Meksika, kralj Filip II je 1570. godine poslao svog dvorskog znanstvenika, Francisca Hernandeza, u lov na magnolije. M. hernandezii, kolumbijska vrsta, koja se ne uzgaja u ukrasne svrhe, posvećena je upravo njemu. Međutim, američke magnolije su većinom zimzelene boje i s ljetnim cvjetovima; pored poznate M. grandiflorae tu je i lijepa Virginia magnolia i M. tripetala, s prekrasnim jesenskim cvjetanjem. Rasprostranjene uglavnom na istočnoj i južnoj obali, magnolije su službeni cvijet države Mississipi.
Miris koji liječi od tuge
Na američkom kontinentu velike zimzelene magnolije imale su važno mjesto u tradiciji domorodaca. Domorodni narodi koristili su obilato moć cvijeća, izraženu intenzivnim mirisom, sposobnošću liječenja od raznih tegoba, a iz listova su izvlačili infuziju koja se smatra febrifugalnom.
U Kini je dokumentirano postojanje farmaceutskog priručnika prije više od tisuću godina, koji navodi učinkovitost magnolije protiv raznih problema, uključujući tugu. Zapravo, aktivni sastojci koji se mogu izdvojiti iz nekih vrsta magnolije, magnololi i onhonoli imaju anksiolitička i antidepresivna svojstva. Fitoderivati magnolije se stoga i danas koriste. Onhonol također ima pozitivne učinke na srčane aktivnosti, a nedavno je skupina znanstvenika u Atlanti dokazala njegovu učinkovitost u borbi protiv tumora. Ono što je sigurno jest da opuštajuća kupka s parom mirisa magnolije pokazuje svoju moć: miris suptilnih i oštrih tonova očarava osjetila i impregnira kožu snažnim i nježnim notama ove prekrasne biljke.
Kultiviranje magnolije
Uzgoj ove robusne biljke, malo podložne bolestima, otporne na ljetnu vrućinu i zagađenje, sposobne za život u gradu – ustvari nema puno pravila. Razmnožavanje magnolije nije stvar žurbe. Sjeme klija s izrazitom sporošću, a razmnožavanje je polagano. Zbog toga je preporučljivo kupiti biljke spremne za presađivanje u konačnom položaju, jer ne vole pomicanje.
Sve vrste magnolija zahtijevaju istu brigu o uzgoju i imaju gotovo identične klimatske zahtjeve: više vole podkiselinska ili neutralna tla, srednje mješavine i možda dobro obdarena hranjivim tvarima; mogu podnijeti vrlo hladne zimske temperature (do -15 ° / -20 ° C); više vole sunčana ili barem vrlo svijetla izlaganja, ali trebaju biti smještena na mjestima koja su prilično zaklonjena od vjetra i drugih atmosferskih utjecaja. Uz to, mnoge vrste magnolija mogu se saditi i u velike posude, tako da se mogu smjestiti na terase ili u vrtove s malo tla i uživati u ljepoti ove biljke bez obzira na prostor koji je na raspolaganju.
Obilno cvjetanje, igra boja koje oduzimaju dah i rana cvatnja te svestranost čine cvjetne magnolije neodoljivima za ljubitelje zelenila. Ono što je priroda podijelila prije milijuna godina, čovjek se uspio ponovno ujediniti u manje od jednog stoljeća.
Najvažnije moderne vrste magnolija
Godine 1688. godine, Sir John Bannister, botaničar, donio je nepoznatu biljku (Magnolia virginiana) s lijepim mirisnim cvjetovima iz Amerike u Englesku, dok je u kasnim godinama 18. stoljeća Sir Joseph Banks (1743-1820) donio prvu magnoliju s Istoka, Magnolia denudata. Bile je to čudna biljka za Europljane: krupni šareni i kožnati cvjetovi koji su sebi omogućili da se pojavljuju na golim deblima usred zime. No, Europljani su vrlo brzo razvili ljubav prema nekim posebnim vrstama magnolije. Evo kojima:
- Zimzelena Magnolia grandiflora, podrijetlom iz Amerike, stabla visokog do 25 m, s vrlo velikim i vrlo mirisnim bijelim cvjetovima;
- Magnolia obovata, podrijetlom iz Istočne Azije, s listopadnim lišćem, uspravnim cvjetovima sličnima onima tulipana, iznutra bijele boje, ružičaste izvana, sa cvjetanjem koje prethodi vegetativnom obnavljanju, s brojnim sortama i hibridima te cvjetovima toplih ili intenzivnih nijansi, od ružičaste do crveno-ljubičaste (poput Magnolia obovata var. Soulangeana, s ružičasto-lila cvjetovima);
- Magnolia machrophylla, koja dosegne i do 10 metara visine, s vrlo velikim listopadnim lišćem i mirisnim kremastim bojama, u izvrsnom kontrastu sa zelenom bojom krošnje;
- Magnolia precia, porijeklom iz Istočne Azije, s bijelim i mirisnim cvjetovima i listopadnim lišćem;
- Magnolia glauca, podrijetlom iz Amerike, sa cvjetovima u obliku tulipana krem-bijele boje i mirisnim ljetnim cvjetanjem.
Grmolike magnolije u Europi posebno su se udomaćile u parkovima i vrtovima, kao:
- Magnolia liliflora, s listopadnim lišćem, naraste do 3 m visine, s mirisnim, otvorenim cvjetovima bijelo-ružičaste boje iznutra, crveno-ljubičastim izvana;
- Magnolia stellata, podrijetlom iz Istočne Azije; grm je s ograničenim razvojem do 5 m visine, listopadnih listova, bijelih i mirisnih cvjetova s otvorenim i tankim laticama također svijetla izgleda. Magnolia stellata postoji i u ružičastoj sorti, ima isti razvoj sorte bijeloga cvijeta, a uz to je vrlo mirisna. Zvjezdane magnolije pogodne su za živice.
- Magnolia soulangeana, listopadna biljka, impozantne visine: prema sortama doseže i do 6 metara ili više. Cvatnja je obilna i ograničena na proljeće.
- Magnolija grandiflora je najčešće korištena vrsta za uređenje parkova i vrtova, mjesta na kojima se ističe velikim lišćem i veličanstvenim karakterom, prije svega svijetlozelenim lišćem i veličinom te posebno zbog izuzetno mirisnoga cvata. Kora je sive boje i glatka na dodir, koja se koristi i zbog svojih ljekovitih svojstava.
Magnolija u narodnoj medicini
Ovaj veličanstveni dar prirode, osim što estetski zadovoljava našu ljubav prema ljepoti prirode i neusporedivo ugodna mirisa, narodna medicina već dugo koristi. Kora, cvijeće i sjeme magnolije daju razne lijekove. Sjemenke Magnolia campbellii, primjerice, zaslužne su za liječenje febrifugalnih problema, zahvaljujući djelovanju magnolialida, laktonskog terpena koji ometa sintezu upalnih citokina (interleukina), odgovornih za vrućicu. Učinkovita antireumatska djelovanja pripisuju se aromatskim smolama, prisutnima u kori Magnolia virginiana, dok se važna protuupalna svojstva pripisuju vrsti Magnolia saliciforme, jer je biljka bogata magnosalicinom i magnifloenonom, spojevima važnim u protuupalnom i antiastmatičnom procesu. Nadalje, magnolije imaju značajna i dokazana antitumorska svojstva. Od lijepih i mirisnih cvjetova dobiva se pak jedinstven i izuzetan proizvod – esencijalno ulje magnolije.
Za što se koristi esencijalno ulje magnolije? Eterično ulje cvjetova magnolije sadrži esencije sa geraniolom, nerolom i linalolom, spojevima s umirujućim i antistresnim svojstvima. Kao smirujuće, dezinfekcijsko i dekongestantno sredstvo djeluje i na osip jer jača prirodni omotač epiderme. Esencijalno ulje magnolije može se koristiti u mješavini s drugim esencijama.
Ekstrakt magnolije, u kombinaciji s geranijem i ylang ylangom, djeluje smirujuće i opuštajuće. To posebno koristi agresivnim i nervoznim ljudima, ali i onima s povišenim krvnim tlakom. Ulje magnolije indicirano je u situacijama visokih napetosti i intenzivnog stresa za tijelo i duh. Njegov slatkast miris pomaže sniziti krvni tlak i regulirati rad srca. Zahvaljujući tomu, oni koji su lako razdražljivi pronađu smirenost u kratkom vremenu. Čak i koža može dobiti značajne koristi od ovog ulja. Za suhu kožu to je zapravo lijek. Ovo ulje ima ljekovito i zaštitno djelovanje na dehidriranu kožu lica i tijela. Zahvaljujući redovitoj upotrebi losiona i krema koje ga sadrže, moguće je učiniti suhu i osjetljivu kožu mekšom i elastičnijom. Slatki miris ove cvjetne esencije smanjuje napetost i vraća dobru unutarnju ravnotežu.