Kategorija: Moderni klasičari

Britanski arhitekt David Chipperfield dobitnik je Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2023. – nagrade koja se međunarodno smatra najvećom čašću u arhitekturi. Osnovali su je 1979. godine Jay A. Pritzker i njegova supruga Cindy, a dodjeluje se svake godine živućem arhitektu čije ukupno djelo znači dosljedan i značajan doprinos čovječanstvu i izgrađenom okolišu kroz umjetnost arhitekture. Nagrada će Davidu Chipperfieldu biti uručena u Ateni ovoga svibnja…

Sir David Alan Chipperfield rođen je 1953. u Londonu, a odrastao na seoskoj farmi u Devonu, u jugozapadnoj Engleskoj, gdje su ambari i gospodarske zgrade oblikovale njegov prvi snažan fizički dojam o arhitekturi. “Mislim da dobra arhitektura pruža ambijent, tu je i nije tu“ – izjavio je o svom odrastanju i opredjeljivanju za arhitekturu David Chipperfield. „Kao i sve stvari koje imaju veliko značenje, one su i prednji i pozadinski, a ja nisam toliko fasciniran prednjim planom sve vrijeme. Arhitektura je nešto što može intenzivirati, podržati i pomoći našim ritualima i našim životima. Iskustva u životu kojima gravitiram i u kojima najviše uživam su kada su normalne stvari učinjene posebnima za razliku od onih gdje se sve vrti oko posebnog.”

James Simon Galerie, Berlin 

Chipperfield je diplomirao na Umjetničkoj školi Kingston 1976., a 1980. i na Architectural Association, najstarijoj privatnoj školi arhitekture u Velikoj Britaniji, gdje se naučio kritičnosti i revidiranju potencijala svakog elementa kako bi svoj projekt proširio izvan samoga zadatka: “Dizajniranje nije smišljanje boja i oblika. Radi se o razvijanju niza pitanja i ideja koje imaju određenu strogost i posljedice. A ako to možete učiniti, nije važno kojim ćete putem ići, sve dok dobro idete putem i ako ste bili dosljedni u procesu.” Radio je pod vodstvom Normana Fostera, dobitnika Pritzkerove nagrade za 1999., i Richarda Rogersa, dobitnika Pritzkerove nagrade 2007. Godine 1985. osnovao je u Londonu David Chipperfield Architects, koji se kasnije proširio na dodatne urede u Berlinu (1998.), Šangaju (2005.). ), Milano (2006.) i Santiago de Composteli (2022.).

Neues Museum, Berlin 

Njegova rana karijera započela je u ulici Sloane, gdje je dizajnirao dućan za modnoga dizajnera Isseyja Miyakea, što mu je omogućilo angažman u Japanu. Muzej rijeke i veslanja (Henley-on-Thames, Velika Britanija, 1989. – 1997.) bio je pak njegovo inauguralno djelo u domovini. Raditi je nastavio u inozemstvu, gdje je postigao uspjeh u rekonstrukciji i reinvenciji Neues Museuma u Berlinu (1993. – 2009.), koji je obnovio kirurškom preciznošću, kao su poslije naveli kritičari. U Berlinu je također obnovio James Simon Galerie (1999. – 2018.),  muzejsku zgradu s bijelom kolonadom. Iako ju je jedan njemački kritičar nazvao ‘najskupljom građevinom na svijetu’, zbog ograničenog programa i cijene od 150 milijuna dolara, Pritzkerov odbor je u obrazloženju Nagrade pohvalio dizajn galerije jer dominira, ali i omogućuje pogled na susjedni urbani krajolik. Odlikuje se i postojanom kvalitetom materijala i izrade.

Museo Jumex, Meksiko 

Chipperfield je zaslužan za brojne projekte diljem Azije, Europe i Sjeverne Amerike. Nedavno je završio restauraciju talijanske povijesne znamenitosti na Trgu svetog Marka u Veneciji – Procuratie Vecchie. Restauracijom je omogućen javni pristup trima znamenitim zgradama koje su prije bile administrativno sjedište. Arhitekt je angažirao tradicionalne obrtnike kako bi obnovili drevne ukrase i stvorio prostore za događanja, izložbene dvorane i krovne terase koje su oživjele povijesne strukture. Tijekom svoja četiri desetljeća karijere projektirao je i trgovine, privatne kuće i uredske zgrade koje na sličan način uravnotežuju poštovanje i veličanstvenost u njegovoj arhitekturi.„ Kada pogledam kroz prozor našeg studija, vidim toliko loših zgrada dizajniranih isključivo za profit. Moramo vjerovati da možemo bolje“, rekao je Chipperfield za Arhitectural Digest 2013. godine.

Galerija Hepworth Wakefield

Pokazavši se kao idealan arhitekt za građanske i kulturne građevine, njegov studio ostvario je značajna zdanja, uključujući galeriju Hepworth u Wakefieldu, 2011.; Muzej umjetnosti Saint Louis u Missouriju, 2013., Museo Jumex u Meksiko Sitiju, 2013. Drugi ključni projekti David Chipperfield Architectsa u javnoj sferi su: zgrada Veles e Vents u Valenciji, 2006. godine, galerija Turner Contemporary u Margateu, 2011., Kapela groblja Inagava itd. Njegov studio bavio se također uredskim i stambenim prostorima u Seulu 2017. i rezidencije Hoxton Press u Londonu 2018. godine. Kako je renoviranje još jedna specijalnost David Chipperfield Architecta, to je 2009. dovelo do obnove berlinskog Neues muzeuma i, 2021. godine, Neue Nationalgalerie, koju je dizajnirao Ludwig Mies van der Rohe.

David Chippefield u svom novosnovanom arhitektonskom studiju 1985. 

Drugi aktualni projekti za njegov studio uključuju proširenje Nacionalnog arheološkog muzeja u Ateni, novu arenu za Zimske olimpijske igre 2026. u Milanu, stambeni kompleks u Australiji, što je ujedno i njegov prvi projekt u toj zemlji, kao i razne stambene zgrade u Belgiji, Njemačkoj, Kini i New Yorku. Ta su ga djela, po njegovu priznanju, obilježila jer je, gradeći u drugim zemljama i za druge kulture u svojim formativnim profesionalnim godinama, stekao ozbiljnost i odgovornost prema arhitekturi. Suradnja je oduvijek bila ključna za njegovu praksu, pa tvrdi kako je “stvarnost takva da dobre zgrade proizlaze iz dobrog procesa, a dobar proces znači da se angažirate i surađujete s različitim snagama.”

Muzej moderne književnosti, Njemačka

Tijekom četiri desetljeća proizveo je više od stotinu radova, koji su ekspanzivni u tipologiji i geografiji, u rasponu od građanskih, kulturnih i akademskih zgrada do rezidencija i urbanističkih planova. Kako je njegova praksa postajala plodnijom, tako je raslo i njegovo zagovaranje socijalne i ekološke dobrobiti, cenzuriranje komodifikacije arhitekture koja služi globalnoj moći, a ne lokalnom društvu, te međusobno povezani nedostatak trajnosti koji pridonosi klimatskoj krizi.“Arhitekti ne mogu djelovati izvan društva. Trebamo društvo da ide s nama. I da, možda možemo provocirati i žaliti se, a možemo naći modele. Ali trebamo planski okvir, trebamo ambicije, trebamo prioritete. U biti, ono čemu se sada moramo nadati je da nas ekološka kriza tjera da preispitamo prioritete društva, da profit nije jedina stvar koja bi trebala motivirati naše odluke.”
Tijekom posljednjih godina razvio je duboku naklonost i odanost zajednici Galicije, jednoj od najsiromašnijih regija Španjolske koja, paradoksalno, napreduje uz visoku kvalitetu života. Uspostavom Zaklade RIA 2017. Chipperfield sponzorira istraživanja, promiče ideje i usklađuje budući razvoj potičući lokalno usmjerenu zaštitu prirodnih i izgrađenih okoliša povezanih s globalnim izazovima duž obale Ría de Arousa.

Zbog svega toga, žiri Pritzkerove nagrade za arhitekturu, kojem je predsjedavao čileanski arhitekt Alejandro Araveña, prepoznao je „kapacitet destilacije i izvođenja promišljenih dizajnerskih operacija kao  dimenzije održivosti koja nije viđena posljednjih godina“: „Održivost kao relevantnost ne samo da eliminira suvišno, već je i prvi korak k stvaranju struktura koje mogu trajati, fizički i kulturno“ – rečeno je u citatu žirija, u kojem se još navodi i da je “predanost Davida Chipperfielda arhitekturi podcijenjena, ali transformativnošću građanske prisutnosti i definicije – čak i putem privatnih narudžbi – javnog područja, uvijek provodi strogo, izbjegavajući nepotrebne poteze i klonivši se trendova i mode, a sve je to najrelevantnija poruka našem suvremenom društvu.“

Morland Mixite Capitale, Paris 

U reakciji na dobivenu nagradu, David Chipperfield je pak izjavio: „Ovu nagradu shvaćam kao ohrabrenje da nastavim usmjeravati svoju pozornost ne samo na suštinu arhitekture i njezino značenje, već i na doprinos koji mi kao arhitekti možemo dati u rješavanju egzistencijalnih izazova klimatskih promjena i društvene nejednakosti. Znamo da, kao arhitekti, možemo imati istaknutiju i angažiraniju ulogu u stvaranju ne samo ljepšeg, već i pravednijeg i održivijeg svijeta. Moramo se suočiti s ovim izazovom i pomoći nadahnuti sljedeću generaciju da prigrli ovu odgovornost s vizijom i hrabrošću.”

River and Rowing Museum, foto:  Richard Bryant 

David Chipperfield je inače vrlo nagrađivani arhitekt. Dobio je sljedeće nagrade, uključujući RIBA Royal Gold Medal (Ujedinjeno Kraljevstvo, 2011.): Nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu – Nagradu Mies van der Rohe (Španjolska, 2011.) i Heinrich Tessenow Medal (Njemačka, 1999.). Izabran je u Kraljevsku akademiju umjetnosti (2008.); odlikovan je Ordenom za zasluge Savezne Republike Njemačke (2009.); dobio je i Praemium Imperiale za arhitekturu Japanskog umjetničkog udruženja (Japan, 2013.) te nizozemsku nagradu Sikkens (2015.). Član je Kraljevskog instituta britanskih arhitekata i počasni član Američkog instituta arhitekata i Bund Deutscher Architekten. Chipperfield je bio kustos 13. Biennala arhitekture 2012. godine; odabran je za arhitektonskog mentora za Rolex Mentor and Protégé Arts Initiative 2016.–2017.  i kao gostujući urednik za Domus, 2020; bio je profesor arhitekture na Staatliche Akademie der Bildenden Künste u Stuttgartu od 1995. do 2001. te gostujući profesor arhitektonskog dizajna na Sveučilištu Yale 2011.

Imenovan je zapovjednikom Reda Britanskog Carstva, 2004., proglašen vitezom, 2010., i članom Reda časnih drugova, 2021.

 Diébédo Francis Kéré prvi je crni i prvi afrički arhitekt koji je dobio najveću nagradu u arhitekturi, Pritzkerovu nagradu za arhitekturu.  Sve je počelo snom običnog afričkog dječaka koji je u sedmoj godini morao otići iz rodnog doma  i školovati se  u tuđini.  U Njemačkoj je postao arhitekt, pa se vratio ostvariti san  – u selu Gando, Burkina Faso,  po svom je projektu podigao zgradu osnovne škole. U međuvremenu, a pogotovo sad s Pritzkerom u rukama, uvrstio se među najbolje današnje arhitekte u svijetu, gradeći najčešće upravo u Africi, uvijek imajući na umu nezaobilaznu ulogu arhitekture u socijalnoj zajednici.  Za manje od 20 godina rada postao je vodećim ekološki i socijalno osviještenim svjetskim arhitektom te idolom crne Afrike…

Diébédo Francis Kéré, njemački arhitekt iz Burkine Faso, posljednjih 20 godina radi na oplemenjivanju stanovanja i obrazovanja Afrikanaca

“Samo sam želio da moja zajednica bude dio ovoga procesa”, rekao je Diébédo (Diébédo, na lokalnom jeziku Burkine Faso znači “onaj koji je došao organizirati stvari“) Francis Kéré, ovogodišnji dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu,  u intervjuu što ga je dao prošle godine za ArchDaily. Ima li jednostavnijega odgovora, tako dobro sažetoga, punog skromnosti? Jer, doista,  Kéré je postao poznat upravo zbog uključivanja stanovnika njegova rodnoga sela u izgradnji djela koja spajaju etičku predanost, ekološku  učinkovitost i estetske kvalitete.  Po svojoj životnoj priči (rođen je u zapadnoj Africi i školovan u Europi)  i po svom profesionalnom radu Francis Kéré se istakao  pokazavši kako postoji nada da i arhitektura bude univerzalna i demokratska. Ali, što uopće znademo o tom  arhitektu iz Burkinabea…

Zgrada prve osnovne škole u arhitektovu rodnom mjestu Gandu i projekt zgrada za učitelje (slika desno) nulti je projekt kojim je  Diébédo Francis Kéré započeo svoju misiju u  Burkini Faso

Diébédo Francis Kéré prvi je Afrikanac koji je osvojio Pritzkera  za arhitekturu, prvi afrički arhitekt koji je projektirao privremeni paviljon u londonskom Hyde Parku,  i  „hvaljen je zbog svojih  pionirskih projekata koji su “održivi za Zemlju i njezine stanovnike  –  posebice u zemljama ekstremne oskudice”, kako je  rekao u priopćenju uz dodjelu Nagrade Tom Pritzker, predsjednik zaklade Hyatt, koja sponzorira tu nagradu.  Kéré je poznat po izgradnji škola, zdravstvenih ustanova, stambenih, građanskih zgrada i javnih prostora diljem Afrike, uključujući Benin, Burkinu Faso, Mali, Togo, Keniju, Mozambik, Togo i Sudan. “On je jednako arhitekt i sluga, poboljšava živote i iskustva bezbrojnih građana u regiji svijeta koja je ponekad zaboravljena”, rekao je Pritzker na dodjeli Nagrade.

Sportski centar izgrađen je od lokalnih materijala, dijelom i recikliranih

Već 2001. godine, dok još nije ni diplomirao, Kéré  je  zapažen  sa svojim pojektom izgradnje osnovne škole u selu Gando, u Burkini Faso. Za razliku od tradicionalnih školskih zgrada koje su koristile beton, Kéréov inovativni dizajn kombinirao je lokalnu glinu, ojačanu cementom kako bi se oblikovale cigle koje su pomogle zadržati hladniji zrak unutar zgrade. Široki podignuti limeni krov štiti zgradu od kiše, omogućavajući  istodobno cirkuliranje  zraka, što znači prirodnu ventilaciju bez potrebe za klimatizacijom.  Kéré je angažirao lokalnu zajednicu tijekom faze projektiranja i izgradnje, a broj učenika u školi porastao je sa 120 na 700. Uspjeh projekta doveo je do stvaranja dogradnje, izgradnje   knjižnice i potom smještaja za učitelje. Prirodnu klimu arhitekt osnažuje i transformira zajednicu kroz proces arhitekture, projektirajući zgrade gdje su resursi krhki, a zajedništvo od vitalnoga značaja. “Svojom predanošću društvenoj pravdi i angažmanu te inteligentnom upotrebom lokalnih materijala za povezivanje i odgovorom na prirodnu klimu, on radi u marginaliziranim zemljama opterećenim ograničenjima i nedaćama”, rekli su za Kéréa organizatori ove slavne nagrade.

 Bamako park.  Diébéda Francisa Kéréa na slici u sredini. U ovom projektu je također sudjelovala cijela lokalna zajednica 

Društvena arhitektura Diébéda Francisa Kéréa

On je također bio jedan od arhitekata koji je stajao iza projekta Ženevskog Međunarodnog muzeja Crvenog križa i Crvenog polumjeseca te je održavao samostalne muzejske izložbe u Münchenu i Philadelphiji. “Potpuno sam uvjeren da svatko zaslužuje kvalitetu”, rekao je Kéré kao komentar na Nagradu.  “Uvijek razmišljam kako mogu dobiti najbolje za svoje klijente, za one koji si to mogu priuštiti, ali i za one koji ne mogu. Ovo je moj način rada, koristim svoju arhitekturu za stvaranje struktura koje služe ljudima,  koje, recimo, služe čovječanstvu”.

Ibai, Ragbi sportski centar 

Svijet arhitekture se mijenja,  svijest o svijetu se mijenja; zemlja je prepuna zapanjujućih projekata koji zagađuju planet, pa je nagrada koju je osvojio Kéré tim jasniji znak: ” Nadam se da ću promijeniti paradigmu, potaknuti ljude da sanjaju i riskiraju. Ne treba trošiti materijal zato što ste bogati. Ne biste trebali pokušavati stvoriti kvalitetu zato što ste siromašni ,” rekao je Francis Kéré kada je saznao da je dobio Pritzkerovu nagradu 2022. ” Svatko zaslužuje kvalitetu , svatko zaslužuje luksuz i svatko zaslužuje udobnost. Međusobno smo povezani i zabrinutost oko klime, demokracije i oskudice brine  sve nas.”

Goethe institut  u Beninu 

Arhitektura Francisa Kéréa nikada ne ostaje u svojoj posebnosti, ali ima izniman utjecaj na teritorij na kojem nastaje. Njegov rad na stvaranju osnovnih i srednjih škola u Africi bio je pokretačka snaga za nastanak mnogih institucija, često usmjerenih na održivost i bioklimatska istraživanja, kao što je Burkina Institute of Technology u Burkini Faso, koji predstavlja vrhunski znanstveni centar jer je  izgrađen po niskim cijenama, ali visoke arhitektonske kvalitete.

Pjesnička upotreba svjetla karakteristika je svih Kéréovih djela. Upotrijebljeni materijali mudro filtriraju oštre uvjete vrućeg sunca stvarajući spokojne i udobne unutarnje prostore s autohtonom florom, dvorištima i otvorima koji omogućuju bijeg topline.  Zapadnoafrička tradicija također je prisutna u svim njegovim radovima, pa i u projektima poput Sarbale Ke za festival glazbe i umjetnosti Coachella Valley u Kaliforniji, koji je inspiriran oblikom izdubljenoga stabla baobaba, svetog stabla u njegovoj domovini, pod kojim se narod okuplja za slavlje, pričanje  priča i razmjenjivanje ​​ideja.

Povijest i arhitektura Burkine Faso vezana je uz njezin krajolik. Kao zemlja bez izlaza na more u zapadnoj Africi, zauzima opsežnu visoravan s travnatim savanama i rijetkim šumama. Više od dvije trećine ljudi živi u ruralnim krajevima i, kao takva, moderna je arhitektura zemlje proizvod domišljatosti koja je nastala iz ponovnog osmišljavanja tradicionalnih građevinskih materijala i tehnika. Bivša francuska kolonija, Burkina Faso je stekla neovisnost kao Gornja Volta 1960. godine. Naziv Burkina Faso (što znači “Zemlja Nepotkupljivih Ljudi”) usvojen je 1984. Glavni grad, Ouagadougou, nalazi se u središtu zemlje, a većina stanovništva živi na višim nadmorskim visinama, daleko od dolina rijeke Volte. Zbog svoje pozicije u regiji Sahela, Burkina Faso doživljava neke od najradikalnijih klimatskih varijacija na svijetu – od ekstremne suše do jakih poplava. To je ustupilo mjesto arhitekturi koja je  prilagodljiva i povezana s okolnim kontekstom.

Poznat po svom radu u Gandu, arhitekt Diébédo Francis Kéré i njegova tvrtka  Kéré Architecture privukli su vrlo brzo novu pozornost na ovu zemlju svojom inovativnom upotrebom lokalnih materijala. Radeći s valovitim metalom i zamjenjujući beton lokalno izrađenim opekama od blata, njegovi se projekti intezivno bave krajolikom Burkine Faso i njezinim godišnjim dobima.

Nulti projekt – škola u Gandu

Afričko selo kako ga vidi Francis Kéré

U svijetu arhitekture Kéré je posebno zapažen 2004. godine, kada je dobio Nagradu Aga Khan za arhitekturu i potom, 2009.,  Globalnu nagrada za održivu arhitekturu.  I to su samo neke od nagrada koje je ovaj arhitekt prikupio za školski centar u Gandu. Inspiriran običajima Burkine Faso, Kéré je projektirao Paviljon Serpentine  – u obliku idealnog drva,  gdje se ljudi mogu okupiti radi različitih aktivnosti. Arhitekt je projektirao veliku nadstrešnicu, koju podupire metalna konstrukcija s drvenim elementima za zamračivanje prekrivena prozirnom kožom. Poklopac je podignut s bočnih zidova i otvoren u središnjem dijelu za prikupljanje kišnice. Simbolični element za pamćenje i upozorenje kako je voda temeljni resurs za život.

Život poglavičina sina

Diébédo Francis Kéré iz sela Gando u maloj afričkoj državi Burkina Faso rođen je 10. travnja 1965.  kao sin seoskog poglavara. Bio je prvo dijete iz sela koje je pohađalo školu. Budući da u Gandu ili blizu njega nije postojala odgovarajuća škola, a njegov otac je htio da mu najstariji sin nauči pisati, čitati i prevoditi njegova pisma, napustio je selo kada je imao sedam godina. Kéré je poslan živjeti kod svog ujaka u grad.  Nakon završetka školovanja, postao je stolar i dobio stipendiju od Carl Duisberg Society za naukovanje u Njemačkoj.  Nakon što je završio nauk, također uz stipendiju, nastavio je studirati arhitekturu na Tehničkom sveučilištu u Berlinu, gdje je diplomirao 2004.

Tijekom studija osjećao je kako je njegova dužnost doprinijeti svojoj obitelji i zajednici koja ga je podržavala, te dati sljedećoj generaciji priliku da krene njegovim stopama. Godine 1998., uz pomoć prijatelja, Kéré je osnovao udrugu Schulbausteine ​​für Gando eV (sada Kéré Foundation), što u slobodnom prijevodu znači „Građevinski blokovi za Gando“, kako bi financirao izgradnju osnovne škole za svoje selo. Cilj mu je bio spojiti znanje koje je stekao u Europi s tradicionalnim metodama gradnje iz domovine. Završio je studij i izgradio prvu školu u Gandou kao svoj diplomski projekt, a otvorio je i vlastiti arhitektonski ured Kéré Architecture. 

Godine 2014. razvio je Atelier Gando, zgradu s funkcijom društvenog centra i baze za građevinske projekte, zajedno s grupom studenata s Arhitektonske akademije Mendrisia iz Švicarske. Arhitekt je bio odlučan kombinirati svoje znanje iz Europe s tradicionalnim metodama gradnje koje se koriste u Burkini Faso.

Paviljon Sarbalé K Coachella, američki je Kéréov projekt 

Više od projektiranja zgrada, Kéré je bio ključan u revolucioniranju obrazovnih putova lokalnih zajednica. Nakon izgradnje osnovne škole, Kéré je shvatio i potrebu za knjižnicom koja bi služila kao fizička veza između osnovne škole i njena  proširenja. Nakon te dvije gradnje javila se potreba za smještajem učitelja kako bi se prosvjetni radnici privukli na selo. Kuće su realizirane kao model prilagodljivih modula, od kojih svaka ima usporedivu veličinu s tradicionalnim okruglim kolibama uobičajenim u regiji. Jednostavnost dizajna i minimalna upotreba kupljenih materijala znači da lokalni stanovnici sela mogu lako usvojiti dodatne dizajne. U skladu s istom paletom materijala, sve građevine izgrađene su od komprimiranih zemljanih blokova proizvedenih od domaće gline.

Kéré je zaradio globalno priznanje za projekte u svojoj rodnoj zemlji koristeći se  vizijom hiperlokalnih i niskotehnoloških zgrada. Možda nije izravna veza, ali arhitekt je istu kreativnost donio u Ameriku. Paviljon Sarbalé Ke u Coachelli upečatljiva je instalacija stvorena za umjetnički program na Festivalu glazbe i umjetnosti 2019.  Paviljon oponaša unutarnji svijet stabla – kako drvo raste, unutarnje šupljine i improvizirani krovni prozori razvijaju se kroz središnje deblo stabla. U skladu s njegovim motom, korišteni materijali odabrani su zbog njihove pristupačnosti i lokalne dostupnosti. Čelik je primarni strukturni element za svaki toranj, a trokutaste drvene ploče u mat plavoj, crvenoj, ružičastoj i narančastoj boji prihvaćaju sunčevu svjetlost dok udara na vanjske površine tornja. Emitirane boje su paleta poznatih Coachellinih izlazaka i zalazaka sunca.

Arhitekt, filantrop, inovator

Kéré je poduzeo projekte u raznim zemljama uključujući Burkinu Faso, Mali, Njemačku, Sjedinjene Američke Države, Keniju i Ugandu. Predavao je, sudjelovao na konferencijama i davao konceptne crteže za projekte u mnogim zemljama diljem svijeta. Njegove ideje predstavljene su na “Deutsches Architekturmuseum” u Frankfurtu i na Expo 2008. u Zaragozi. Dizajnirao je prototipove školskih zgrada koji odgovaraju različitim klimatskim regijama Jemena. Do svibnja 2013. fotografije i makete Kéréovih projekata bile su izložene u Bordeauxu, u arhitektonskom centru Arc en Rêve. Od listopada 2010. do siječnja 2011. nekoliko modela i fotografija Kéréovih projekata predstavljeno je u MoMA-i u New Yorku. U lipnju 2010. Kéré je također sudjelovao na Međunarodnom kongresu arhitekture i društva u Pamploni, pod nazivom ‘Arhitektura: više za manje’. Radio je i kao predavač na svom matičnom fakultetu u Berlinu, podučavajući kako projektirati ekološke zgrade koje su prilagođene  okruženju.

U ljeto 2012. Kéré je predavao na Sveučilištu Winsconsin u Milwaukeeju, a u jesen 2012. imenovan je profesorom na Graduate School of  Design Sveučilišta Harvard.  Od 2013. je gostujući profesor na švicarskoj Arhitentonskoj akademiji Mendrisio. Godine 2017. prihvatio je zvanje profesora za “Arhitektonsko oblikovanje i sudjelovanje” na   Tehničkom sveučilištu u Münchenu.  Kruna njegova arhitektonskoga rada je svakako  Pritzkerova nagrada za arhitekturu 2022., koju je dobio kao prva osoba iz Afrike i prvi arhitekt crne boje kože.

Značenje Nagrade Pritzker za arhitekturu

Za mnoge arhitekte, dobivanje nagrade je odskočna daska i nužan korak prema prestižnijim zadacima. A nema veće nagrade od Pritzkerove nagrade za arhitekturu: za arhitekturu ona je ekvivalent Nobelovoj nagradi za književnost.  S ovom nagradom, arhitekt, ovaj put Kéré, dobiva i 100.000 dolara i brončanu medalju. No, što je možda još važnije, njegovo ime ulazi u red velikih dobitnika Pritzkera iz prošlosti kao što su:  Philip Johnson, James Stirling, Rem Koolhaas, Zaha Hadid,  Oscar Niemeyer, IM Pei, Norman Foster i Tadao Ando…

  Od 1985.  Kéré  živi i ima svoju arhitektonsku praksu u Berlinu,  a  svoju ulogu vidi “kao most” između razvijenog i svijeta u razvoju 

Otkako je osnovan 1979. godine, Pritzker se obično dodjeljuje poznatim “arhistarima”. Posljednjih se godina, međutim, stručni žiri odlučio usredotočiti na manje poznate prakse diljem svijeta, na društveno osviještene arhitektonske tvrtke koje promiču dizajn kao katalizator općeg dobra.  Na primjer, 2004. godine, pobjedom Zahe Hadid,  žiri je želio poslati snažan signal, budući da su kritičari tvrdili da je najvažnija nagrada u području arhitekture isključivo pravo muških arhitekata. Odabirom pak  Diébéda Francisa Kéréa Pritzkerov odbor nastavlja podržavati ovu misiju, s novootkrivenim fokusom na održivost, kako u pogledu okoliša, tako i u pogledu zajednice. Zapravo, Kéré surađuje s mnogim građanima siromašne Burkine Faso koji se za njega bave stolarstvom, zavarivanjem, proizvodnjom cigli, zidanjem i bojanjem, pazeći da lokalna zajednica ostvari konkretnu korist od svojih projekata.  “Ovdje se obično nitko ne brine o javnim strukturama”, rekao je Kéré  2014., govoreći o svojoj zemlji porijekla, “ali ljudi su vrlo oprezni u vezi s tim projektima, osjećaju snažnu vezu s njima. Nešto se događa, čak sam u mogućnosti poboljšavati stvari.“ Suradnički procesi što ih je Kéré razvio sa stanovnicima Ganda i inovativne, lokalne i ekološke tehnike te materijali koje su stvorili doveli su do toga da Kéré dobije Globalnu nagradu za održivu arhitekturu 2009.

Zgrada gimnazije u  Burkini Faso nastala je ljubaznošću i znanjem Kéré 

Jedan od glavnih problema s kojim se u početku  susreo bilo je kako objasniti planove i nacrte u selu u kojem je većina ljudi nepismena. Nacrtavši preliminarni plan u pijesku, otkrio je da je zajednica potpuno angažirana u projektu, a mnogi od njih su dali svoje prijedloge kako ga poboljšati. Kako kaže Kéré: “Samo oni koji su uključeni u proces razvoja mogu cijeniti postignute rezultate, dalje ih razvijati i štititi”. U izgradnji škole, njegovog prvog domoljubnog arhitektonskog projekta,  sudjelovalo je cjelokupno stanovništvo Ganda. Svi su htjeli pomoći – žene su pripremale pod, dok su muškarci pritiskali zemlju za zidove od cigle i skupljali kamenje za temelje. Na licu mjesta su prošli obuku o tehnikama gradnje koje su mogli koristiti za izgradnju vlastitih kuća i za zapošljavanje. Dva susjedna sela bila su impresionirana organizacijom i postignućem zajednice iz Ganda.

Temeljna zamisao arhitekture koju propagira Kéré  jest suživot s mango drvećem, koje služi za ublažavanje vrućina, ali i za odmor i druženje 

Kéréov san nije bio samo izgraditi škole i pružiti obrazovanje, već stvoriti oazu u kojoj će se zadovoljiti potrebe seljana Ganda. Kako bi to učinio, krenuo je u projekt sadnje stabala manga. Projekt ima za cilj rješavanje nekoliko velikih problema u regiji.  Gladovanje je ondje rijetko, ali pothranjenost je uobičajena u Gandu i okolici. Glavna stavka prehrane je „foufou“, koji se sastoji od mljevenog  i kuhanog prosa.  Mango je stoga važan izvor hrane, a vitamini pomažu jačanju imunološkog sustava. Nadalje, stabla manga pružaju vitalni izvor hladovine. Dnevne temperature često dosežu 40 °C. Usred  nepodnošljive vrućine, hladan prostor ispod stabla manga postaje važno mjesto okupljanja seoske zajednice, gdje se djeca igraju, uče i odmaraju. Daljnji cilj je naučiti učenike odgovornosti. Svaki učenik dobiva stablo za čuvanje. Na taj način uče kako saditi i njegovati drveće, a to je znanje koje će prenijeti svojim roditeljima, ali i sljedećoj generaciji.

Zbog brzog porasta broja stanovnika i prevlasti drva za ogrjev kao glavnog izvora goriva, Burkina Faso je izgubila 60% svojih stabala u posljednjih 15 godina. To je dovelo do štetnih posljedica za okoliš. Drveće stvara hlad, štiti tlo od erozije, zaustavlja stvaranje pustoši i regulira režim podzemnih voda. Osim toga, drveće pridonosi plodnosti tla, te biološkoj raznolikosti jer predstavlja stanište za mnoge vrste. Umjesto da zalijeva stabla dvaput na dan, Kéré je došao na sljedeću ideju: postaviti tradicionalne ručno izrađene glinene posude uz drveće, s kapaljicama usmjerenim izravno na korijenje. Glinene posude sprječavaju isparavanje i trebaju se puniti samo jednom na tjedan, dajući stablima malu, ali stalnu zalihu vode. Na taj način, jednostavna, ali učinkovita metoda može pozitivno utjecati na živote ljudi u Gandu.

Održivost arhitekture provodi se i educiranjem stanovnika kako uzgajati biljke

Gando školski vrtovi  i bunari vrlo su važni za većinu ljudi u Burkini Faso jer su uglavnom poljoprivrednici. To je potencijalni problem za obrazovanje, jer obitelji očekuju da im djeca pomognu. Stoga je imperativ dati učenicima radno znanje o poljoprivredi i učiniti obrazovanje relevantnim za njih. U tu svrhu uređen je najam na školskom prostoru i iskopan je bunar za opskrbu vodom i škole i sela. Uz nastavu, učenici uče kako se brinuti o biljkama bez upotrebe pesticida ili gnojiva, potičući ih na korištenje održivih metoda u budućnosti. U regiji u kojoj je oskudna hrana i većina ljudi ima vrlo repetitivnu prehranu, školski vrt daje važan doprinos sigurnosti hrane.

Vrlo visoke temperature,  veličina razreda i nedostatak klimatizacije u Burkini Faso otežavaju učenicima da se koncentriraju.  Kéré je u tom smislu razvio inovativni sustav hlađenja zraka koji koristi samo prirodnu ventilaciju. Škola je okružena obalom zemlje, na kojoj je zasađeno drveće. Stabla pružaju hlad, a kišnica se skuplja kako bi im osigurala vodu. Perforirane cijevi polažu se ispod zemljanih obala i prikupljaju vlagu. Vjetar se hladi dok puše kroz cijevi, a izlazi u učionice kroz rupe u podu, osiguravajući podni sustav hlađenja bez emisija. Ovaj dizajn je osvojio zlatnu nagradu Global Holcim Award 2012. 

Kao i kod drugih njegovih projekata, srednja škola za gradnju koristi lokalnu radnu snagu. Stručnjaci koje je obučavao Francis Kéré nadziru članove lokalne zajednice, obučavajući ih potrebnim tehnikama gradnje. Umjesto da zida zidove ciglu po ciglu, Kéré je osmislio način ulijevanja blata i male količine cementa u kalup, što je mnogo brže. Ovaj prijenos vještina omogućuje seljanima da repliciraju dizajn zgrade i potiče ih da usvoje održive metode umjesto uobičajene konkretne opcije.

Izgradnja knjižnice u Gandu, Burkina Faso

Projekt srednje škole u Danu, Burkina Faso, inspiriran je Kéréovim prethodnim radom u Gandu. Prekomjerna dnevna vrućina ponovno je bila glavni problem, ali ovaj put su bili drugačiji lokalni resursi. Kao glavni građevinski materijal korišten je kasni kamen, porijeklom iz regije. Zgrada je postavljena na orijentaciji istok-zapad, što smanjuje izravno sunčevo zračenje na zidove, a oštro izbočeni krov stvara mnogo hlada. Dizajn krova sa svojim sustavom prirodne ventilacije omogućuje cirkulaciju zraka između stropa od opeke i podignutog limenog krova. Građevinske radove uglavnom su radili ljudi obučeni za projekte škole Gando, dajući im priliku da koriste i razvijaju svoje vještine.

Tipično afričko naselje od lokalnih materijala s pripadajućim vrtom

Ukratko, u ovim i mnogim drugim projektima Francis  Kéré je želio primijeniti znanje koje je stekao u arhitektonskoj školi u Njemačkoj kako bi stvorio ugodnije okruženje za lokalne školarce. Nevezan za novac, ali odlučan podržati svoju zajednicu, bio je prisiljen razmišljati izvan okvira i razvijati rješenja koristeći lokalno dostupne resurse – materijale, rad i znanje. Prenošenje europskog modela u jednu od najsiromašnijih zemalja na planetu s malo ili bez struje ili čiste pitke vode nije bila opcija. Tako je započelo putovanje koje transformira živote zajednica u Burkini Faso i šire te nadahnjuje nove generacije arhitekata diljem svijeta. Njegova arhitektura spaja visokotehnološka načela inženjerstva s lokalnim tradicionalnim znanjem i materijalima. Njegov pragmatičan pristup “slavi lokalitet”, nadopunjujući lokalne resurse novom tehnologijom za stvaranje elegantnih i izdržljivih struktura koje, između ostalih značajki, omogućuju prirodni, rashladni protok zraka. “Pokušavam se nositi s onim što je lokalno dostupno. Imamo puno ljudi u Africi i imamo lokalne materijale, pa ih koristim za izradu zgrada.  Reproduciranje vrlo skupih modela iz zapadnog svijeta, gdje vam je potrebna energija za hlađenje zgrade, u siromašnoj zemlji poput Burkine Faso ne funkcionira.”  U početku je zajednica bila vrlo skeptična u pogledu korištenja lokalnih materijala. “Kad sam im rekao da ćemo koristiti glinu, bili su šokirani. Nisu vidjeli nikakvu inovaciju s glinom, pa sam ih morao uvjeravati. Zapamtite da je zapadni model naš san, ali nemamo ni financijskih ni tehničkih sredstava za to. Baš to je za mene bio dobar izazov.“

S jednom nogom na Zapadu – od 1985. živi i ima svoju arhitektonsku praksu u Berlinu – a s drugom u Burkini Faso, Kéré svoju ulogu vidi “kao most” između razvijenog i svijeta u razvoju. “To jest  izazovno, ali  je i sjajan posao ”, kaže o svojoj ulozi velikog afričkog arhitekta i filantropa Diébédo Francis Kéré.

Naslovna fotografija: Serpentine Paviljon napravljen je 2017. i nagrađivani je projekt  Francisa Kéréa