KAKO JE KAUČ POSTAO SJEDEĆA GARNITURA
Svaki dom, ured ili hotel danas ima jedan važan komad namještaja, sjedeću garnituru, koja je u ovo užurbano vrijeme prostor za odmor, relaksaciju te mjesto za okupljanje i ugodno druženje. A kako je to nekoć bilo, od kada se sjedeća garnitura počinje uopće pojavljivati u domu te kad počinje njena upotreba, pogledat ćemo malo u prošlost. ..
Sam pojam sjedeća garnitura ili još poznat kao kauč dolazi od francuske riječi caucher, što bi značilo ići spavati. Prve oblike sjedeće garniture imamo u doba antike, gdje je klupa od drveta s jastucima bila mjesto za odmor i ugodnije sjedenje. U rimsko doba, uz stol su bili postavljeni tadašnji kauči, namijenjeni muškarcima koji su jeli u poluležećim položajima. Tada nije bilo naslona za ruke niti naslona za leđa. Od 17. pa sve do 20. stoljeća ovaj komad namještaja su nazivali i dnevnim krevetom. U tom je razdoblju to ustvari mjesto primjerenije za dame, koje su tijekom dana na njemu sjedile ili ležale, što pokazuju razna umjetnička djela. U engleskom jeziku, 1717. godine, kauč je imenovan – divanom. Isto značenje namještaja pod imenom sofa arapskoga je podrijetla.
Ugodan dom je onaj u kojem ćete provoditi dosta vremena na kauču (sofi, divanu…)
OD KLUPE DO SJEDEĆE GARNITURE: Moderne generacije odrasle su na kauču, no sve češće se koristi naziv sofa ili sjedeća garnitura, što zvuči nekako modernije. Sve do vremena industrijalizacije sjedeća garnitura je namještaj za bogate, no otada počinje biti dostupna i nižim slojevima društva. Danas je sjedeća garnitura dio obveznog namještaja, koji je svima dostupan: to je većinom u domu mjesto za okupljanje i relaksaciju, a u poslovnim prostorima za udobno čekanje. Osim toga, simbol je prestiža određene tvrtke u kojoj se nalazi.
Da su umjetnici i dizajneri tijekom godina imali razne inspiracije za ovu vrstu namještaja, govori i sama sofa u obliku usta, Mae West, koja je nadrealistički objekt iz 1936/37. godine, a napravio ju je Salvador Dalí, inspiriran usnama glumice Mae West, koja je navodno fascinirala Dalíja.
Današnji trend u dizajniranju garniture postoji, no i ne postoji. Garniture postaju sve otkačenije, sve zabavnije i zanimljivije, s više funkcija uporabe, s više mogućnosti tekstila i boja te s mnoštvo jastuka ili bez njih. Sjedeća garnitura kao bitan element u interijeru treba se uklopiti u ostali stil uređenja interijera i utječe na odabir ostaloga namještaja koji će se nalaziti u njenoj blizini. Preporuka za one koji opremaju svoj dom je – da krenu u potragu prvo za važnijim i većim namještajem kao šta je sjedeća garnitura. Na svakome je da odabere ono što mu najviše odgovara, što mu se najviše sviđa, da ne zaboravi na sve funkcije koje želi da garnitura posjeduje, a k tome da učini svoj dom posebnim i jedinstvenim. Svakako valja imati na umu pri odabiru sjedeće garniture dimenzije svoga prostora u kojemu će garnitura biti smještena, a ne treba ni zanemariti sve karakteristike koje su dobrodošle, a to su, osim sjedenja, udobnosti i načina održavanja, dodatne funkcije kao npr. mogućnost upotrebe u obliku ležaja. Mjesto koje vam omogućava udobno ležanje i sjedenje za dvoje, a uz to da vam je pri ruci multimedijalni centar, televizor, video, internet, jest najbolji odabir garniture za sjedenje. Oni koji vole tehniku ovako nešto će poželjeti za sebe; onima pak koji vole luksuz i retro dizajn zanimljiva će biti garnitura osvježenoga starinskoga izgleda, osvježena i modernizirana, a da to nije izgubilo svoj šarm.
Imati naslonjač, sofu Patricie Urquiola u svojoj tvrtki od velikoga je značaja mnogim uspješnim tvrtkama, dio imagea.
KAKO BIRATI SJEDEĆU GARNITURU: Ono što čini svaku sofu, kauč ili kako god vam drago, posebnim komadom namještaja jest, osim konstrukcije i izgleda, i sam materijal, bitan taktilni dio, i boja materijala. Preferirate li više kožu ili skaj, pamuk ili sintetske materijale ili neku drugu vrstu tkanine, bitno je da tkanina što duže održi svoju ljepotu. Kako je većina tkanina otporna na mrlje i ne upija vodu, tako će i poslije više pranja vaša garnitura dugo izgledati kao nova.
Da su se dizajneri uistinu poigrali pri oblikovanju sjedećih garnitura, primjeri to i dokazuju. Kauč, otoman je tapecirano sjedište opremljeno naslonima za ruke kao naslonjač, ali u produljenom obliku, tako da se može smjestiti više osoba istodobno, a dopušta ugodno sjedenje i razgovor. To je prilično uobičajen moderno uređen privatni i javni prostor. U domovima se obično nalazi u dnevnoj sobi, a na javnim mjestima često se nalazi u čekaonicama.
Unatoč sličnosti, na primjer, s rimskim triklinijumom, moderan kauč ušao je u zapadnu kulturu iz osmanskog svijeta. Kauč je ustvari došao kao divan, s imenom nastalim od arapske riječi perzijskog podrijetla Diwan, koji se odnosio na administrativne registre, odnosno posebnu prostoriju u kojoj su književnici radili sjedeći na jastucima.Vremenom, preseljeni su jastuci na tvrđu i povišeniju podlogu i tako su radili svi koji su uključeni u bilo kakvo pisanje.Već tijekom trajanja kalifata službeno je određeno u državnoj upravi kako pisarnice trebaju izgledati, pa se to prenijelo na Osmansko carstvo, gdje na taj način sjedi i radi većina ministara.
Ne previše različito dogodilo se s riječju “sofa”, izvedenoj iz arapskog Suffa, što znači “jastuk”. Izvorno, pak, u perzijskom divan znači dugu klupu s naslonom za ruke postavljenim sa strane. Prve sofe u današnjem smislu u Europi jače se susreću u doba Luja XV i neoklasicističke ere, dok je povijesni trenutak sofe ili divana, odnosno kauča, najveći uspjeh doživio u vrijeme Luja XVIII i restauracije.
Sofa ili kauč nije više limitiran prostorom u kojem će biti smješten. Moderni dizajneri sofu smještaju i van zatvorenog prostora, na terasi, uz bazen, u sjeni vrta…
SVE VRSTE KAUČA: Postoje različite vrste kauča – kauč na dva ili tri mjesta, kauč u kutu, modularni kauč i kauč na rasklapanje; kauč skriven unutar madraca, a pretvara se u krevetu. Uglavnom, mnoge antičke sofe su završile s određenim procesom redizajniranja, ali se još uvijek koriste. Pojam “kauč” odnosi se, kao što je već spomenuto, na registar u kojem su veziri u kalifatu i ministri osmansko – turski prepisivali njihove odluke. Dakle, riječ je proistekla od značenja zbirke pjesama arapske književnosti, a zatim i u drugim književnostima islamskoga svijeta, kao što su turski i perzijski (naprimjer, “Divan”, zbirka pjesama, konzervativnoga perzijskoga pjesnika koji je pisao pod pseudonimom Shams al-Din Muhammad, inače sufijskog mistika, koji je živio u 14. stoljeću). Poezija, zbirka, može biti razvrstana kronološki ili po abecednom redu. Goethe je napisao u 1819. “Zapadno-istočni Divan”, inspiriran orijentalnom književnosti, a Federico Garcia Lorca napisao svoj „Divan del Tamarit“.