ŽELITE KUĆU OD SLAME? EVO ŠTO JE DOBRO ZNATI…

Iako ima bolja izolacijska svojstva od nekih priznatih izolacijskih materijala, slama se u Hrvatskoj slabo koristi u graditeljstvu, u odnosu na,  primjerice,  Austriju i Njemačku. Za razliku od nekih drugih građevinskih materijala, slama pruža mogućnosti izgradnje nepravilnih, organskih oblika, koji nerijetko završavaju više kao umjetničko djelo, nego kao kuće na koje smo navikli…

 

Popularnost  gradnje kuća od balirane slame do nas je došla  iz Amerike, točnije  iz Nebraske. Ondje i danas postoje kuće koje su sagrađene prije stotinu i više godina godina, a i dalje su u dobrom stanju. Stanovnici Nebraske čak su i crkve gradili od balirane slame. U Europi je najstarija takva građevina u Francuskoj i sagrađena je 1921. godine. Međutim, taj  je način gradnje naročito popularan u Njemačkoj, gdje je odavno  prepoznat  jeftin način gradnje, koji je, uz to, i ekološki prihvatljiv. Nakon što se kuća prestane koristiti nema hrpe građevinskog materijala koji onečišćuje okolinu,  nastamba jednostavno istrune i lako se ukloni. Moderna gradnja koristi materijale koji sadrže minerale, a oni nisu obnovljivi. Osim toga, Njemačka je siromašna mineralima.

JEFTINO, TOPLO I MAŠTOVITO: Sam proces gradnje kuća od slame prilično je jednostavan. Naprave se mali betonski temelji, na koje ide balirana slama, što se koristi kao ispuna. Krovište nosi drvena konstrukcija, a zidovi se žbukaju žbukom na bazi vapna. Imate li uigranu ekipu, dovoljna su i dva dana za gradnju male kuće, primjerice – ljetne kuhinje. Najprivlačnije kod kuća od balirane slame jest  to što je posrijedi  jeftin način  gradnje. Nisu potrebni glomazni strojevi i skupa mehanizacija,  sve možete sagraditi i sami, uz pomoć prijatelja.

Energetska efikasnost također je neosporni čimbenik prednosti kuća od slame. Svojstvo toplinske izolacije nekog materijala, mjereno količinom topline koju materijal propušta po jedinici površine i po jedinici temperaturne razlike između vanjske i unutarnje temperature, označava se kao vrijednost U. Jednostavnije rečeno, ta vrijednost govori koliko topline neki materijal propušta. Što je vrijednost U manja, to je izolacijsko svojstvo materijala veće. Trenutačni građevinski propisi zahtijevaju da ta vrijednost ne prelazi 0, 35. U Europskoj uniji postoji tendencija da se to smanji na 0, 25. Tipičan zid od slame (najčešće debljine oko 45 centimetara) ima, međutim, vrijednost oko 0, 13. Dakle, dva do tri puta nižu od modernih građevinskih materijala i mnogo nižu od trenutačnih građevinskih propisa. Korištenje slame kao građevinskog materijala može drastično smanjiti korištenje goriva potrebnog za zagrijavanje prostora zimi. Ne treba zaboraviti niti seizmološku otpornost. Ta bi tehnologija mogla postati dobrodošlom na područjima s velikim rizikom od potresa, jer su zidovi od slame elastični i snažni, što ih čini otpornima na potrese.

Primjedbe da takve građevine nisu sigurne od požara naprosto nisu točne. Balirana slama ne sadrži dovoljno zraka da bi gorjela. Organizacija Canada Mortgage and Housing Corporation sredinom je osamdesetih godina prošloga  stoljeća provela istraživanja koja su pokazala da je ožbukani zid od balirane slame iznimno otporan na požar, čak otporniji od većine konvencionalnih materijala. Ako i izbije požar, bilo bi potrebno nekoliko dana da kuća izgori, što vam daje dovoljno vremena da ispraznite cijelu kuću. U većini zemalja postoji zakon o građenju baliranom slamom. U Hrvatskoj ga nema. Takva gradnja nije legalna, a ni sama slama nije propisana kao građevinski materijal.

SVE POPULARNIJA GRADNJA OD SLAME: Razlog zašto je ova tehnika gradnje danas sve popularnija vjerojatno je u ekonomskoj računici. Slama je poljoprivredni nusproizvod i može se nabaviti po relativno niskoj cijeni (od 3 do 10 kuna po bali sijena), a dobivena je vrijedna kombinacija izolacijskih i statičkih svojstava.

Mogućnosti koje pruža tehnika gradnje slamom gotovo su neograničene. Zid od balirane slame moguće je koristiti kao nosivi element, gdje se konstrukcija krovišta sidri direktno na zidove. Češće se slama koristi kao ispuna, gdje se strukturalni elementi objekta grade najčešće od drveta, ali u nekim slučajevima čak i od metala ili armiranog betona.  Za razliku od nekih drugih građevinskih materijala, slama pruža mogućnosti izgradnje nepravilnih, organskih oblika koji nerijetko završavaju više kao umjetničko djelo, nego samo kao kockaste kuće na koje smo navikli. Naravno, i kuća od slame može biti izvedena tako da potpuno izgleda kao objekt građen konvencionalnim materijalima. Slama neprimjetno ostaje među slojevima žbuke i jedini dokaz njene prisutnosti je znatno niži račun za grijanje. Slamnati zidovi se obvezno moraju ožbukati kako bi se slama zaštitila od vanjskih utjecaja. U tu svrhu se najčešće koristi žbuka na bazi vapna, a gdje je to moguće, glinene žbuke predstavljaju izvrsnu jeftinu alternativu. Cementna žbuka potpuno je neprikladna za korištenje u kombinaciji sa slamom, jer stvara paronepropusni sloj i zid ne diše, odnosno onemogućen je prolaz viška vodene pare iz unutrašnjosti objekta prema van.

To može uzrokovati kondenzaciju vlage s unutrašnje strane zida, što izaziva  truljenjem slame. Izbjegavanjem upotrebe cementa, koji ionako nije poželjan materijal u ekološkom graditeljstvu, potpuno se problem rješava. Evo nekoliko razloga zašto se uopće upuštati u gradnju slamom.

ODRŽIVOST: Slama je obnovljivi materijal koji se može proizvoditi/uzgajati svake godine. Energija potrebna za proizvodnju materijala dolazi od sunca – obnovljivog izvora energije. Kada objekt prestane biti u funkciji, slama se i nakon dugog niza godina može kompostirati ili koristiti u povrtlarstvu za malčiranje. Nema problema s otpadom.

2 Izolacijska svojstva: Trenutni građevinski propisi zahtijevaju da koeficijent toplinske provodljivosti, odnosno, U(k) vrijednost vanjske ovojnice objekta koji se grije ne prelazi 0,35 W/m2K.  U Europskoj uniji postoji tendencija da se to smanji na 0,25. Tipičan zid od slame (najčešće debljine oko 45 cm) ima ovaj koeficijent oko 0,13 W/m2K, dakle dva do tri puta niži od modernih građevinskih materijala i mnogo niži od trenutačnih građevinskih propisa.

Kad bi se u građevinu od balirane slame još inkorporirala i načela pasivne solarne gradnje, kao što su termalna masa i velike staklene površine sa sunčane strane, dobili bismo energetski izuzetno efikasan objekt. Takva gradnja znatno smanjuje količine goriva potrebnog za zagrijavanje tijekom zime, što naravno rezultira smanjenjem emisije CO2 u atmosferu.

ZVUČNA IZOLACIJA: Bale slame djeluju i kao izuzetna zvučna izolacija, pa nije rijetkost da se tonski studiji grade na ovaj način. Razina buke u kućama od slame toliko je mala da boravak u takvoj kući djeluje smirujuće.

NIZAK RIZIK OD POŽARA:  Slama gori. Da, ali ožbukani slamnati zidovi su manje podložni požaru nego tradicionalne drvene kuće. Budući da je slama u balama vrlo gusto stisnuta, u njoj nema dovoljno kisika da bi se zapalila. Pokušaj da se zapali bala slame mogao bi se usporediti s  pokušajem da se zapali telefonski imenik. Iako zasebne stranice gore, dok je knjiga zatvorena, nemoguće ju je zapaliti. Ne pokušavajte to kod kuće!

Isto je i s balama slame. Ako pokušate zapaliti cijelu balu slame dok je još uvijek povezana konopcima, iznenadit ćete se koliko je teško. Još kad na bale slame dodamo žbuku, rizika od požara je minimalna. To je i potvrđeno brojnim ispitivanjima na zapaljivost, o čemu se može  pročitati na stranicama Njemačkog instituta za građevinska ispitivanja, gdje smo pronašli i neke podatke koje donosimo.

NISKI TROŠKOVI IZGRADNJE:  U ovom trenutku proizvodnja slame je veća od potražnje za njom. Smatraju je uglavnom otpadnim materijalom. U Hrvatskoj se cijena slame kreće od oko 3 do 10 kuna po bali, a često u cijenu ulazi i dostava. Za objekt od 100 m2 ugrubo možemo reći da nam treba oko 400 bala slame. Računate li materijal po najvećoj cijeni,  na zidove ćete potrošiti 4000 kuna, što je znatno jeftinije od gradnje zidova od cigle ili blokova. Osim toga, zidove od cigala ili blokova potrebno je povezati vezivnim materijalom i postaviti toplinsku izolaciju (danas se najčešće koristi ekspandirani polistiren-stiropor), što još više poskupljuje cijelu stvar. Zahvaljujući jednostavnosti izgradnje slamom, moguće je ostvariti dodatna smanjenja troškova tako da se u gradnju uključe neprofesionalni radnici. Često su budući vlasnici objekta od slame ujedno i glavni graditelji.

Zidovi od slame izuzetno su pogodni za žbukanje glinom. Ako živite u takvom podneblju te imate pristup većoj količini gline, možete, primjerice, iskopati jezerce i dobivenu zemlju iskoristiti za žbukanje kuće. Na taj se način dodatno štedi na građevinskom materijalu – nije potrebno kupovati vapno i pijesak (čime biste inače žbukali).

STRUKTURALNA STABILNOST: Zidovi od balirane slame više su nego adekvatni za nošenje tipičnih tereta kao što su etaže, krovišta i teški nanosi snijega zimi na krovu. Bale slame prošla su laboratorijska i empirijska istraživanja i pokazale su se pogodnima za izgradnju najmanje dvokatnica. Ako se slama koristi samo kao ispuna, a u svrhu nosivosti se gradi konstrukcija, mogućnosti su neograničene – teoretski bi se mogli graditi i neboderi.

ZDRAVA ALTERNATIVA: Slama predstavlja izrazito zdravu alternativu modernim građevinskim materijalima. Slama je prirodan materijal i nema štetnih utjecaja:  ne uzrokuje alergije jer se ne radi o sijenu, pa ne sadrži pelud (slama je od žitarica, a sijeno je pokošena livada, pa sadrži pelud poljskog cvijeća). Kvaliteta zraka u kućama od slame bitno je bolja, jer ne ispušta nikakva isparavanja kao što su, primjerice, formaldehidi što ih često ispuštaju moderni materijali. Osim toga, za razliku od betona, slamnati zidovi dišu, pa je u prostorijama bitno svježiji  zrak.

IZGRADNJA I ZABAVA:  Zbog jednostavnosti, izgradnja takvoga objekta često djeluje osnažujuće na obične, nestručne ljude koji imaju malo ili nikakvog iskustva s gradnjom. Proces dizajniranja i izgradnje je puno dostupniji ljudima koji bi inače vjerojatno bili isključeni iz procesa. Prekrasan primjer su ženske grupe koje se bave izgradnjom kuća, a često zbog jednostavnosti izabiru baš ovu tehniku.  U patrijarhalnom društvu u kojem živimo, žene redovito bivaju isključene iz procesa gradnje, uglavnom pod izgovorom da je gradnja “muški” posao, zbog količine fizičkog rada. Neprofitna mreža grupa Women Build Houses bavi se povećanjem dostupnosti graditeljskih vještina i znanja ženama te promocijom održivog graditeljstva.

STANJE U HRVATSKOJ:  Prema internetskim izvorima,  u novije vrijeme   širom svijeta pojavljuje sve više kuća od balirane slame, u Hrvatskoj se ova graditeljska tehnika nedavno pojavila. Nema o toj vrsti gradnje prave zakonske regulative, pa slama –premda  ima bolja izolacijska svojstva od nekih priznatih izolacijskih materijala – zasad ne smijete legalno koristiti u graditeljstvu.  U  Njemačkoj i Austriji provedena su potrebna ispitivanja na slami i sada se baliranu slamu može koristiti kao i svaki drugi građevinski materijal. U SAD-u se može dobiti građevinska dozvola čak i za kuće u kojima slamnati zidovi nose krovište, dakle bez ikakve dodatne  nosive konstrukcije.  Ipak, u Hrvatskoj je izgrađeno  nekoliko kuća od slame, koje sun a neki način  proizvod otvorenih radionica koje su organizirale ekološke udruge. Riječ  je o malim objektiva veličine oko 12 m2, a koristit će se kao pokazni primjerci u svrhu edukacije o gradnji slamom.  Valja napomenuti das u izgrađeni objekti od slame  koja je nabavljena od lokalnih poljoprivrednika, a zidovi su ožbukani glinom,  nađenoj na terenu ili u blizini mjesta izgradnje.

Pratite nas

JESTE LI VEĆ ODABRALI ROŠTILJ?

Tko kaže ljeto, nužno misli na roštilj! Bilo u vrtu, na terasi ili na balkonu, opremite prostor za roštilj koji će nadopuniti blagovaonicu ili vrtni namještaj. Ova sezona posebno je pogodna za život i druženje na otvorenom,  stoga – ako već niste – izvucite svoje roštilje ili nabavite neki novi iz bogate ponude na tržištu. No, pitate se vjerojatno kako pravilno postaviti roštilj u vrtu, terasi ili na balkonu? Ili u kuhinji na otvorenom? Evo naših ideja…

Kupnja ili montiranje vrtnoga roštilja izvrsna je investicija kada imate na raspolaganju vanjski prostor poput terase, dvorišta ili vrta. Uživanje u malom zelenom prostoru ispred kuće postaje prilika da ga iskoristite kao prostor za slobodno vrijeme, za mališane i, naravno, za druženje. Među raznim mogućnostima je i postavljanje roštilja, prenosivoga ili onoga izgrađenoga u cigli. Procjena koji je model i tip najbolji ovisi prije svega o veličini prostoraučestalosti korištenja, ali i o trošku. Također, valja  proučiti i najbolju lokaciju kako ne biste smetali susjedima dimom, mirisima ili bukom tijekom roštiljanja.

Ponuda roštilja na tržištu je uistinu bogata: od fiksnih zidanih modela, onih koji se prenose na praktičnim kotačima, do roštilja na drva,  drveni ugljen ili plin – svi su dizajnirani za uporabu na otvorenom. Kada imate odgovarajući zeleni prostor, fiksna zidana stanica je izbor koji zahtijeva najveću ekonomsku predanost, ali koji daje sjaj tom životnom prostoru. Posebno je prikladno upotrebljavati manje pomične roštilje, jer oni od opeke zahtijevaju, osim prostora, i postavljanje platforme, koja, doduše, strukturi može dati stabilnost. Tada možete birati između modela s natkrovom, ako roštilj namjeravate postaviti na trijem, i modela koji mogu imati različite površine za kuhanje ili spremište za drva. Montažni roštilj, lako dostupan, prirodno je rješenje kada je cilj stvoriti skromniji prostor za roštilj u vrtu. Modeli se prodaju u potpunosti sastavljeni i dovoljno je takav roštilj postaviti na čvrstu podlogu ili ga, po potrebi, čak i cementirati. Korisno ga je obojiti posebnim proizvodom koji će ga učiniti nepropusnim za kišu i vlagu.

Izrada roštilja: Dakako,  ideja je originalna, ali primjenjujte tu mogućnost samo ako ste zaista vješti u zidarskim radovima ili ako želite potrošiti nešto više angažirajući kvalificirane radnike. Realizacija gotovog roštilja zahtijeva adekvatno planiranje koje može uključivati ​​i stvaranje odgovarajućeg prostora na kojem će se moći postaviti stolovi i stolci. Stvaranje čvrste potporne baze, uz korištenje prikladnog materijala kao što su vatrostalne opeke, bit će ključne točke za kvalitetno roštiljanje.

Ljetna kuhinja s roštiljem: Ako vaš vrt to dopušta, postavite prekrasnu ljetnu kuhinju s radnim pločama, sudoperom, hladnjakom i roštiljem! Tada možete obradovati sve svoje goste.  No, bez obzira jeste li odabrali mobilni ili fiksni roštilj, ne smijete ga postavljati bilo gdje u vrtu ili na terasi. Postoje određena pravila koja treba slijediti:

  • Važno je staviti roštilj na stabilno i čvrsto tlokako bi se osiguralo njegovo dobro održavanje;
  • Dim, neugodni mirisi ne smiju uznemiravati susjedstvo. Ne zaboravite roštilj orijentirati nasuprot vjetru kako ne biste dobili dim u lice.
  • Iz sigurnosnihrazloga dopustite 1,5 m između roštilja, ostale opreme i lišća. To će spriječiti požar.
  • Nikada ne stavljate roštilj uza zid, jer bi zid mogao brzo potamniti.

Koji roštilj instalirati u vrtu?

Prije nego što ugradite roštilj u svoj vrt, provjerite kod nadležnih institucija smijete li uopće imati roštilj na otvorenom. Ako povremeno palite roštilj, u principu vas nitko ne može kriviti, čak i ako se miris pečenja širi cijelom okolicom, dokle god to ne činite pretjerano ili ako vas ne ograničavaju lokalni propisi. U zgradi stambene zgrade propisi mogu sadržavati klauzulu koja ograničava upotrebu roštilja. Ponekad su potpuno zabranjeni.

Život u stanu može biti težak u modernom zarobljeništvu, odnosno zdravstvenoj izolaciji. Sretni ste, međutim, ako imate balkon, vlastiti kutak, idealan za punjenje vitaminom D pri najmanjoj zraci sunčeve svjetlosti, ali i za opuštajući odmor. No, ako želite učiniti život ugodnijim i aktivirati svoj roštilj, u većini zgrada koje prihvaćaju upotrebu roštilja na balkonima ili terasama dopušteni su samo električni uređaji!

Fiksni ili mobilni roštilj: Na vama je da učinite izbor. Čim se vrati lijepo vrijeme, užitak roštiljanja i ražnja neminovno se vraća. Ako se odlučite za fiksni roštilj, trebate znati da je to idealna oprema za redovitu upotrebu. Ugrađen u beton, ciglu ili kamen, fiksni roštilj najčešće se koristi drvenim ugljenom ili drvom. Postavlja se na čvrstoj podlozi i nakon instalacije se ne može pomicati. Ovisno o vašim potrebama, možete odabrati opciju s natkrovom koja vam omogućuje odvajanje dima tijekom kuhanja i olakšavanje čišćenja uređaja. Slaba strana ovoga izbora jest to što je instalacija donekle složena. Osim toga, za postavljanje roštilja visine preko 1,5 m potrebna je građevinska dozvola.

Mobilni roštilj, električni, na plin ili drveni ugljen, bez obzira na način kuhanja – bez njega nećete moći. Mobilni roštilj, praktičan i lagan za pomicanje, idealan je jer ga možete nositi sa sobom. Opremljen malim točkićima i ručkama, uklapa se u svaki kut vrta i ima prednost što je zaštićen za lošeg vremena. Danas je dostupan širok izbor materijala i oblika u skladu s vašim željama.

Pravila za smještaj roštilja: Dobro je znati prilikom kupnje neke osnovne stvari o roštiljima. Primjerice: bez obzira na to jesu li fiksni ili mobilni, roštilje ne biste trebali instalirati nigdje u vašem vrtu. Dim, neugodni mirisi, požar – sve su to moguće posljedice ako se ne pridržavate pravila. Budući da se roštilj, prema preferencijama, odvija na terasi ili u vrtu, u svim je slučajevima ključno postavljanje na stabilan i čvrst pod, kako bi se zajamčilo dobro održavanje.  

Čuvajte se vjetra! Miris i dim roštilja smatra se poremećajem okoliša. Da biste postigli optimalnu sigurnost, omogućite udaljenost od 1,5 metra između roštilja i druge opreme. Provjerite ima li u blizini uređaja lišća ili šumovita područja jer to može uzrokovati požar. Također, osigurajte da je izvor vode lako dostupan u slučaju incidenta. Napokon, ne stavljajte roštilj uza zid.

Ako ovoga ljeta želite jesti hranu s roštilja u svom vrtu, potreban vam je roštilj visokih performansi prilagođen vašim potrebama, koji će vam omogućiti uspjeh svih recepata. Između opreme za plin ili drveni ugljen vrijeme je da se odlučite:

  • Za zdravo i brzo kuhanje – odaberite plinski roštilj, jer  omogućuje jednostavno pripremanje ukusnih recepata zahvaljujući plamenicima koji se nalaze na ploči za kuhanje (lijevano željezo, emajlirane ploče ili kamen od lave). Za razliku od modela s drvenim ugljenom, plinski aparat idealan je za pravilno podešavanje topline i na taj način postiže se zdravo kuhanje (bez dodatka masnoće) i brzo.
  • Roštilj na drveni ugljen – za bolji okus roštilja, ako volite dobro roštiljanje. Savršen je za zadržavanje svih okusa i mirisa. Hrana koja se peče na roštilju s ugljenom ukusom je znatno bolja od one koja se kuha na plinskom roštilju, zbog čega ovu vrstu roštilja najčešće koriste kuhari. Prirodna masnoća koja izlazi iz hrane s roštilja daje poseban miris koji jelu daje više ukusa.  Uz to, ako više volite kuhati hranu na niskoj temperaturi, razmislite upravo o roštilju s ugljenom. Ako vam se, s druge strane, žuri, plinski roštilj bit će sasvim u redu. Roštilj s ugljenom cijenit ćete još više ako znate da žernja i plamen čine ovaj trenutak s prijateljima još prijateljskijim. Međutim, odlučite se za model s poklopcem kako biste uređaj mogli sigurno koristiti.
  • Radi jednostavnije uporabe – odberite plinski roštilj. Za brzo i lako paljenje roštilja koristite plinski uređaj. Potrebno je samo nekoliko postavki za uživanje u limu za pečenje na visokoj temperaturi. Osim toga, njegovo je održavanje jednostavno i brzo. U slučaju roštilja s ugljenom, postupak je složeniji. Pripremanje vatre zahtijeva vrijeme, ne računajući čišćenje pepela nakon uporabe. Pored toga, morate paziti da vam ne ponestane drva kako ne biste prekinuli pripremanje hrane. Oko 40 minuta nakon paljenja roštilja s ugljenom tek možete započeti svoj roštilj. S druge strane, ako želite uređaj za kuhanje postaviti prema svojim preferencijama i prostornim mogućnostima, okrenite se roštilju s ugljenom, jer se lako pomiče. Oprema je često postavljena na kotače, a ima i ručke, pa je prijenos lak, za razliku od plinskog modela koji je obično težak i prilično glomazan.

 Roštilji su modernizirani i danas su praktična i pouzdana oprema. Bilo da je posrijedi ugljen ili plin, napravljeni su od otpornih materijala koji traju. Modeli s drvenim ugljenom sve su sofisticiraniji. Opremljeni su radnim pločama, a neki imaju čak i pojednostavljeni električni sustav paljenja. Što se tiče plinske opreme, što više plamenika imaju, oni su učinkovitiji. Općenito, roštilj od 2,5 kW do 5 kW dovoljan je za stol od deset gostiju. Uređaj na drveni ugljen je najpristupačniji u usporedbi s plinskim modelom. Uz to, predstavlja dobar omjer kvalitete i cijene.

Savjet više: dva su uređaja savršena za pripremu dobrih roštilja. Ako je plinski roštilj idealan za brzo i moćno kuhanje, ljubitelji roštilja i dalje jako cijene verziju na ugljen. Sve što trebate učiniti je pronaći onaj koji odgovara vašim potrebama i željama za fini objed na otvorenom.

Pribor za roštilj: Jednom kada ga opremate, možete kupiti i pribor za svoj roštilj. Kamin sadrži gorivo ili plamenike potrebne za brzo kuhanje. Ako vam odgovara roštilj koji potiče zdravu kuhinju, opremite se rekuperatorom masti koji skuplja masnoću. Napokon, sjetite se zaštititi svoj roštilj od vremenskih prilika kada ga ne upotrebljavate. Pokrijte ga poklopcem da ostane u dobrom stanju.

Alternativa roštilju: Za pripremu roštilja neće vam uvijek trebati grill. Sve ovisi o vrsti kuhanja koju odaberete. Ako se odlučite – ne za roštilj, već za pladanj – hranu možete kuhati izravno na metalu ili kamenu. Ovaj se pribor lako čisti, a omogućuje kuhanje cijele hrane, pod uvjetom da je prethodno narezana. Slaba strana: čišćenje je naporno. Ako već volite roštilj, zašto ne biste koristili ražanj za ribu i meso? Smješteni u srcu ognjišta, vaši će se roštilji ravnomjerno kuhati.

Posuđe koje olakšava kuhanje: Pogodno za uravnoteženu kuhinju, predlažemo sredstvo za uklanjanje masnoće kako biste izbjegli kušanje ćevapa ili roštilja koji se kupaju u masnoći.  Rekuperator masti je pladanj koji sakuplja razmrvljenu masnoću za zdravo kuhanje i lako održavanje roštilja.

Održavanje fiksnog roštilja: Izložen vremenskim neprilikama tijekom cijele godine, fiksni roštilj mora se temeljito očistiti prije prve upotrebe u proljeće. To možete učiniti četkom i deterdžentom kako biste uklonili što više čađe i mrlja s dimnjaka, pokrova i kamina. Ako je vaš fiksni roštilj izrađen od vatrostalne opeke, upotrijebite poseban proizvod. Temeljito pregledajte roštilj i provjerite postoji li pukotina, redovito ga prskajte vodom tijekom sezone upotrebe.

Održavanje roštilja s ugljenom: Mobilni se roštilji zimi često zaštićuju, ali ih ipak treba malo obnoviti kada dođe lijepo vrijeme. I unutrašnjost i vanjština moraju se očistiti deterdžentom. Da biste prilagodili svoj roštilj, vanjsku površinu spremnika možete obojati posebnom bojom koja odolijeva visokim temperaturama. Pričekajte 48 sati nakon premazivanja posljednjeg sloja kako biste koristili svoj roštilj novog izgleda.

Održavanje plinskog roštilja: Ako ste se pak odlučili za plinski roštilj umjesto verzije na drveni ugljen, usredotočite se na stanje plamenika i cijevi kako biste provjerili nepropusnosti. Svake tri godine provjeravajte lavu i keramičko kamenje. Rastavite elemente i stavite ih u vodu sa sapunom, osim termometra na koji ćete prolaziti samo vlažnom krpom. Temeljito očistite svoj roštilj nekoliko puta u sezoni.

Čišćenje pribora: Važno je očistiti roštilj i pribor za roštilj nakon svake uporabe. Prvo ih namočite u vodi sa sapunom, lakše ćete ih očistiti. Za ostatke inkorporirane masti koristite posebnu pećnicu ili proizvod za roštilj i pročistite žičanom četkom. Ispraznite pepeo s roštilja nakon svake uporabe, ali nakon najmanje 24 sata, jer pepeo ostaje aktivan u tom razdoblju. Jednom kad je hladno, možete ih raštrkati u svom vrtu, gdje će se nakupiti  puževa i mrava i činit će vrlo dobro gnojivo.

Fiksni roštilj: Dobro odaberite mjesto svog fiksnog roštilja, jer – kad ga jednom instalirate, nećete ga moći premjestiti. Za male proračune, fiksni roštilj može se ugraditi u beton. U obliku bunara ili dimnjaka, fiksni roštilj može se graditi i kamenjem. Pronađite negdje rekonstruirano kamenje, zajamčen vam je tada  autentični izgled. Nešto skuplja, ali cigla je ipak najučinkovitiji materijal za ovu vrstu roštilja. Jednom kada su odabrani oblik i materijal, ne zaboravite osigurati spremnik za prikupljanje pepela. Ne samo da će olakšati održavanje vašeg fiksnog roštilja, nego će zajamčiti i bolju evakuaciju iz dimnjaka.

Mobilni roštilj: Mobilni roštilj, smješten na kotačima, može se instalirati u vrtu i u zatvorenom prostoru. Jednostavno se pomiče, samo se kotrlja, gura ili vuče. Poželjno je odabrati ravnu površinu za njegovu dobru stabilnost. Tijekom kuhanja možete ga lako pomicati i orijentirati u odnosu na vjetar.

Prijenosni roštilj: Postavite ga na ravnu površinu kako biste izbjegli neugodna iznenađenja, prevrtanje i slično. Prijenosni roštilj je najjednostavniji vanjski model roštilja. Montiran na tri ili četiri noge i opremljen ručkom, vrlo je jednostavan za transport i spremanje u bilo kojem trenutku. Neki su modeli čak sklopivi da bi se mogli smjestiti  i u kut ormara.

Pratite nas

TKO SU DOBITNICI KRISTALNOG SVIJETA ZA FOTOGRAFIJU?

Dana 16. 06. 2021., u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu,  bit će dodijeljene nagrade Kristalni svijet za fotografije na temu Priroda u doba corone, koje zajedno dodjeluje magazin „DOM&VRT“ i portal lijepimojdom.com te portal svijet.com.hr.  Pobjednici ovogodišnjeg Natječaja su Ognjen Karabegović, Zrinka Zagorec i Jasenka Bosnić…

U ožujku 2021. godine (https://lijepimojdom.com/otvoren-natjecaj-za-najbolju-fotografiju/) raspisali smo Natječaj za najbolje fotografije na temu Priroda u doba corone, u tri kategorije – profesionalna, amaterska i dokumentarna, koji je okončan 15. svibnja ove godine. Žiri, u sastavu Sonja Braut, Fernando Soprano, Nera Karolina Barbarić, Marijan Grakalić i Boris Šimundić, odabrali su tri autora i kao najbolje ocijenili njihove fotografije te ih nagradili kako slijedi:  Kristalni svijet za profesionalnu fotografiju, dobio je Ognjen Karabegović, iz Zagreba; Kristalni svijet za dokumentarnu fotografiju dobila je Zrinka Zagorec iz Križevaca, a Kristalni svijet za amatersku fotografiju dobila je Jasenka Bosnić iz Rudine kraj Staroga Grada na otoku Hvaru.

Savica, Ognjen Karabegović, Kristalni svijet za profesionalnu fotografiju

Ognjen Karabegović, dobitnik Kristalnoga svijeta za najbolju profesionalnu fotografiju, rođen je u Banja Luci, gdje se i školovao te na Pravnom fakultetu stekao zvanje diplomiranoga pravnika. Fotografijom se bavi od gimnazijskih dana, dok njegovo ozbiljnije  bavljenje s profi, odnosno umjetničkom fotografijom počinje dolaskom u Fotoklub Zagreb, 2006. godine. To je zapravo i početak njegova sudjelovanja na mnogim natječajima i izložbama. Sudjelovao je i na više značajnih  međunarodnih izložbi, od kojih izdvajamo – Međunarodni  ”Photofestival” u New Yorku, gdje je prikazao 30 digitalnih fotografija  (2009.);  Međunarodnu izložbu ulične fotografije u Skopju, u organizaciji fotokluba ”Fotografika”, gdje se predstavio s 5 fotografija (2009.); na  izložbi u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti  u Zagrebu, a u sklopu akcije  ”Potpisujem sve što je plavo”, izložio je  5 fotografija (2009.); u suradnji s dječjom knjižnicom u Hradec Kralove, Češka, izlagao je 30 fotografija na temu ”Djeca Zagreba” (2010.).  Na nagradnom natječaju  ”Epson” (Hrvatska) njegova fotografija, pod nazivom ”Savski nocturno”, osvojila je prvo mjesto (2010.).  Do sada je priredio 8 samostalnih izložbi fotografija, a fotografije su mu primljene i na nagradnim  natječajima i objavljene na stranicama godišnjeg kalendara kompanije ”Ina”  i riječkog ”Novog lista” (2012. ), te u kalendaru hrvatskog izdanja magazina ”National u  sklopu natječaja” Fototalent 2012.“ Radove objavljuje u raznim stručnim i specijaliziranim časopisima i revijama, poput –  Digitalfoto (Hrvatska), Reuters, Photo (Francuska), Travel magazin (Hrvatska), Riders Digest (Hrvatska.)

Fotografije Ognjena Karabegovića prisutne su na većem broju domaćih i  inozemnih web portala za fotografiju, gdje uglavnom nalaze istaknuto mjesto. Kao stalni suradnik, fotoreporter, zagrebačke novinske fotoagencije HALOPIX, od 2011. do danas, prati sva važnija zbivanja iz područja kulture i svakidašnjeg života u Zagrebu.

Ljetna nostalgija, Zrinka Zagorec, Kristalni svijet za dokumentarnu fotografiju

Zrinka Zagorec, dobitnica Kristalnoga svijeta za dokumentarnu fotografiju,   studentica je Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, smjer industrijski dizajn. Završila je Prirodoslovno-matematičku gimnaziju, ali umjetnost je oduvijek prisutna u njenom životu. Pohađala je školu crtanja te glazbenu školu. Godine 2014. godine imala je samostalnu izložbu crteža, a crtanjem se nastavila baviti kao hobijem. Voli pjevati i bavi se pisanjem; više puta je sudjelovala na državnom Lidranu te raznim literarnim natječajima. Ne voli prolaznost, pa se odlučila baviti fotografijom kako bi mogla ovjekovječiti važne trenutke. Obožava putovati, a mir, kaže, pronalazi u valovima Jadranskog mora te na svojoj terasi s pogledom na vrt u Prigorju.

Nagrađenu fotografiju Ljetna nostalgija, ovako opisuje: „A… to more… Osobnost mu je raskošna, bogata. Pruža neki mir, čak i kad je uzburkano. Šum valova. Tišina bonace. Strahopoštovanje pred njegovom snagom. Kakav li je umjetnik?! Oblikovao je stijene, poigrao se drvom. Uz mene, jedan mali ježinac u tišini ukipljeno promatra njegov veličanstveni zanos…“

Bez naziva,  Jasenka Bosnić, Kristalni svijet za amatersku fotografiju

Jasenka Bosnić, iz Poljica na Hvaru, dobitnica Kristalnoga svijeta za amatersku fotografiju, živi u Rudini kraj Staroga Grada na otoku Hvaru.  Završila je gimnaziju u Jelsi. Članica je mandolinskoga sastava KUD iz Jelse, a osnivačica je i donedavna voditeljica Folklornoga društva Starogrojčica u Starom Gradu, u kojem još pleše. Organizatorica je ljetnih manifestacija u Rudini, koje se odvijaju pod nazivom Rudin art, a ugošćuje brojne eminentne umjetnike iz svijeta likovne umjetnosti, poezije, glazbe, stripa, skulpture…

Iznimni je ljubitelj prirode, koju strastveno dokumentira fotoaparatom. Bavi se  i slikanjem, a motivi su joj uglavnom oni s njenih fotografija – dakle, priroda.  Svakodnevni  boravak u prirodi, osim rekreacije i fotografiranja, pruža joj mogućnost skupljanja biljaka i plodova, koje kasnije priređuje. Kao ljubiteljica prirode i zagovornica mediteranskoga načina života , potiče u svom okruženju očuvanje prirode, sijanje i uzgajanje izvornih otočnih vrsta, a njezin vrt u tom smislu može poslužiti kao ogledni primjer raznovrsnosti i izvornosti bilja i cvijeća.

Dugogodišnja je  članica udruge TRIM, koja se bavi održivim razvojem na otoku, poticanjem malog otočkog gospodarstva. Redovito sudjeluje u aktivnostima Festivala divljeg bilja, Festivala levande, Aroma festa i sl.

Mali val na pješčanoj plaži, Piero Brumnić, fotografija je pohvaljena izvan konkurencije

Redakcije magazina DOM&VRT i www. lijepimojdom.com te svijet.com.hr pohvaljuje mladog fotografa, 13-godišnjeg  Piera Brumnića iz Pule, koji nije mogao ući u uže žiriranje zbog propozicija Natječaja (ima manje od 18 godina!). Piero pohađa 6. razred osnovne škole Giuseppina Martinuzzia na talijanskom jeziku. Nedavno je počeo fotografirati i najviše voli fotografirati upravo prirodu. Inače trenira košarku, pjeva u zboru i svira sintisajzer…

Nagrade Kristalni svijet na temu Priroda u doba corone dodijelit će se 16. lipnja 2021., u 18 sati,  u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, u Zagrebu.

Čestitamo svim dobitnicima na postignutom uspjehu!

Pratite nas

ZAGONETNA POVIJEST CVIJEĆA

BOŽUR –  CARSKI CVIJET ILI RUŽA BEZ TRNJA

Za ljubitelje legendi i drevnih ili egzotičnih kultura otkrivamo kako je božur kroz stoljeća isklesao mjesto za sebe u povijesti medicine, književnosti i umjetnosti, jednako na Istoku kao i na Zapadu. Ukratko, božur je biljka koja jednostavno očarava svojim spektakularnim cvjetanjem, nikoga ne ostavlja ravnodušnim i oko kojeg je u povijest utkano tisuću legendi… 

SHIJIAZHUANG,  Sjeverna Kina, provincija  Hebei. Sve što dugujemo carskome cvijetu – božuru – došlo je iz Kine. (Xinhua/Chen Qibao)

 Zanimljivo je kako su božuri, biljke s krhkim stabljikama, i danas najpopularnije u našim vrtovima. Svojim velikim mirisnim cvjetovima i neobičnim bojama (žuta, boja breskve, ljubičasta itd.) privlače i kolekcionare koji su za njih spremni platiti visoke cijene. Legenda kaže da mu naziv dolazi od Peona, učenika grčkoga boga medicine Eskulapa. Također prema legendi, Peon je pronašao korijen koji može smanjiti bol ženama tijekom porođaja. To je Eskulapa toliko razljutilo da je želio ubiti svog učenika. Međutim, zaštitio ga je sam bog Zeus, koji je Peona pretvorio u biljku koju je otkrio – u peoniju, božur. 

No, božur u stvarnosti pripada rodu od 33 vrste Paeonia, uglavnom podrijetlom iz Europe i Azije, a dvije se „izgubljene“ vrste nalaze u Sjevernoj Americi (Paeonia Brownii je porijeklom iz Kanade, gdje se proširila iz Britanske Kolumbije). Jedini je to rod u obitelji Paeoniaceae i nema bliske rodbine. Kako bilo, od zore vremena Paeonia se najprije smatrala ljekovitom biljkom, i u Europi i u Aziji, gdje se čak uzimala kao panaceja (čudotvorni lijek, op. a.) koji liječi tumore, infekcije, neurološke probleme itd. Osim toga, božur je i jestiv, posebno njegovi cvjetovi. Kineska predaja tako kaže da je Konfucije (551–479. godine prije Krista) bio veliki ljubitelj umaka od božura!

Ukrasna biljka iz Kine

U Kini, za vrijeme dinastije Tang (7. stoljeće), počelo se brati divlje božurice, ali ih i uzgajati. U to se vrijeme ništa nije znalo o hibridizaciji, pa čak ni da se pelud koristi za oplodnju cvijeća. Unatoč tome, a zahvaljujući uzgoju različitih sorti usporedno, dogodila su se spontana križanja, što je biljkama davalo atraktivnije cvijeće. Tako je božur  prvi put uočen kao ukrasna biljka, zbog čega je cvjetnim amblemom Kine bio sve do 1949. godine, kada je odnos prema tom cvijeću promijenila Komunistička partija Kine, zanemarujući tradiciju.

Kineski božur, izravni predak naših vrtnih božura, stigao je u Europu tek u 18. stoljeću. Tada su ga nazvali Paeonia lactiflora, bijeli božur (lactiflora znači “s mliječnim cvjetovima”), jer je prva poznata sorta bila upravo te, mliječno-bijele boje.  No, zlatno doba božura bilo je od 1850. do 1917. u Francuskoj. Ondje su različiti hibridičari, uključujući Victora Lemoinea i Françoisa Félixa Croussea, uveli više od 400 novih sorti. To je cvijeće bilo namijenjeno industriji rezanoga cvijeća i moralo se uzgajati u stakleniku jer stabljike nisu bile dovoljno jake da izdrže vjetar i kišu. I danas se većina božura na svijetu uzgaja u staklenicima iz istih razloga.    Izvorno su postojale dvije kategorije božura: zeljasti i grmoliki, s drvenastom stabljikom. Smatralo se da ih je nemoguće spojiti. Međutim, 1948. godine to je uspjelo japanskom botaničaru Toichiju Itohi, nakon 1.200 neuspjelih pokušaja. Nije živio dovoljno dugo da vidi kako ovaj novi intersekcijski božur dospijeva na tržište, ali je zato počašćen tako što je jedna vrsta hibrida nazvana njegovim imenom –  Itoh Paeonies. 

Mjesto božura u povijesti

Božur dolazi u tri glavne obitelji: grmljezeljaste biljke i hibridi. I u tisućama sorti. Za razliku od ruža, božur se u Europi praktički ne koristi kao vrtno cvijeće sve do 18. stoljeća, kada su neki avanturisti koji su se vraćali s Dalekog istoka počeli govoriti o cvijetu sličnom divovskoj ruži. Cvjetovi koje su na Istoku vidjeli bili su  – božuri iz Kine: sigurni povijesni dokumenti prate njihov uzgoj i uporabu u vrtu barem do drugog ili trećeg stoljeća prije Krista.

Do 7. stoljeća božur je postao toliko cijenjen cvijet, u pravom smislu riječi – kralj cvijeća, pa je na Zapad stigao pod nazivom carski cvijet. Taj naziv, međutim, sugerira i mogućnost da potječe od Mutanga, imena cara cvijeća iz kineske mitologije. No, zahvaljujući upravo carskoj naklonosti, božur je postao i glavni dekorativni motiv kineskoga porculana, posebno iz razdoblja dinastija Ching i Ming (14. do 19. stoljeće).  U cijeloj kineskoj povijesti božur je bio toliko prisutan i važan da je 1903. godine proglašen državnim cvijetom.

Jedna pak od carskih legendi kaže kako je zla carica Wu Zetian, iz dinastije Tang, naredila cvjetanje sveg cvijeća u njenom vrtu jedne zimske noći 691. godine. Ujutro, samo božur nije cvjetao. Ponižena, carica je protjerala sve božure i poslala ih u Luoyang, u provinciji Henan, gdje će se za stvarno uzgojiti prvi božuri i koji će kasnije postati glavnim gradom ovoga cvijeta, a ondje se i danas svake godine tradicionalno održava, u rano proljeće, festival božura. Parkove krasi oko 1.200 postojećih sorti ovog kineskog amblema, a tisuće posjetitelja kreću na put kako bi se divili „carskome cvijetu“ i njegovim bojama.

Kao ikonografska slika raširen je na Istoku, gdje je poprimio eksplicitnije erotsko značenje nego na Zapadu; crveni božur zapravo je zamišljen kao metafora za ženske spolne organe i smatra se da osigurava spokojan sentimentalni i seksualni život. U Kini je tako i danas rasprostranjeno vjerovanje kako slika koja prikazuje božur, obješena u spavaćoj sobi, može poboljšati erotsko razumijevanje partnera, ali se ne preporučuje u slučaju braka starijih osoba, jer bi to moglo natjerati supružnike da traže mlađe partnere. Tradicionalni simbol orijentalne cvjetne umjetnosti, božur je u kineskoj umjetnosti predstavio svoju životnu snagu na slikama, porculanu, vezenoj odjeći, slikanim ekranima i tapiserijama; u suvremeno se vrijeme često kombinira s prikazima ptica i bambusa. U prikazima cvijet bijelog božura simbolizira djevičansku čistoću djevojčica, dok je crveni više simbolizira  žensku erotičnost.

Legende o europskom božuru

Božur je u Europi poznat kao “ruža bez trnja” i, baš poput ruže, stoljećima se smatrao simbolom ljubavi i strasti. U Europi su božuri prisutni u prirodi kao brojne vrste zeljaste biljke, a bile su poznate u stara vremena prije svega po svojim ljekovitim vrlinama: u grčkoj mitologiji, kaže još jedna legenda o božurima, Peon je, kao doktor bogova i učenik Eskulapa, izliječio Plutona (Had, bog podzemlja) koristeći korijen božura. Da mu zahvali i skloni ga od zavisti svojih kolega, Pluton mu je darovao besmrtnost, pretvarajući ga u cvijet božura.
U Europi se ukrasna vrijednost božura, osobito arborealnih, do tada nepoznatih na našem kontinentu, počela cijeniti od 19. stoljeća, nakon čega je, zahvaljujući  putovanju nekih engleskih i francuskih botaničara, počeo njihovo ciljani uzgoj. Međutim, tek ranih godina 20. stoljeća javnost se počinje diviti dvostrukim cvjetovima žutoga božura, zahvaljujući francuskim botaničarima Louisu Henryu, Maximu Cornùu i Pierreu Lemoineu, odnosno vrstama  Paeonia severuticosa, koja je stoljećima uzgajana u Kini i Japanu, i Paeonia lutea, vrsti sa žutih cvjetovima, koju je prvi put opisao i doveo u Europu opat Delavay krajem 19. stoljeća, zajedno s vrstom što će se poslije po njemu  zvati Paeonia delavayi.


Doba novih božura
Međutim, prvi hibridi Paeoniae luteae, koje su dobili Francuzi, imali su slabašnu cvjetnu stabljiku i cvijet toliko težak i sklon savijanju prema tlu da je zbog toga imao dekorativne manjkavosti. Kako bi se prevladao taj nedostatak, pedesetih godina prošloga stoljeća u SAD-u je odabrano niz križanaca čiji je cilj bio povećati čvrstoću stabljike i vegetativnu energiju biljke; tako su nastali brojni pojedinačni i dvostruki hibridi, s velikim ukrasnim učinkom, općenito bržega rasta.
Među entuzijastima koji su stvarali „nove božure“ svakako je William Gratwick, ali prije svega Nassos Daphnis, tvorac nekih najneobičnijih i najljepših hibrida luteje koje danas postoje. Novu ljestvicu u hibridizaciji božura postavio je sedamdesetih gosina prošloga stoljeća Japanac Toichi Itoh, koji je uspio križati sortu Paeonia lactiflora s hibridom Paeonia lutea, dobivši biljku koja objedinjuje svojstva zeljastog božura  i arborela.

Značenje ruže bez trnja

Božur je jedini rod biljke iz obitelji Paeoniaceae koji uključuje obje višegodišnje zeljaste vrste s gomoljastim korijenjem i listopadnim grmljem. Dvije prevladavajuće vrste koje se koriste kao ukrasne jesu zeljasti božuri, koji imaju cvjetove bijele ili crvene boje, i drvenasti ili arborealni božuri, koji mogu izdržati razdoblja suše. Tijekom proljetnih mjeseci iz gomoljastih korijena razvijaju se dugačke stabljike s velikim lišćem s narezanim rubom, svijetlozelene boje. Cvjetovi božura imaju boje koje variraju između crvene, ružičaste, bijele i bordo. Stabljike tvore okrugle grmove, koji mogu doseći visinu od 90 do100 cm.

Kao i većina cvjetova, i božur  poprima različita značenja na temelju boje. Bijeli božuri povezani su sa svadbom i uključuju se u kompozicije za ceremoniju ili za mladenkin buket. Predstavljaju žensku čistoću i iskrenost, ali se također odnose na milost i ljepotu žene. Ružičasti božur simbolizira skromnost i sramežljivost, a samim tim i duboke osjećaje; oni svjetlije ružičaste boje predstavljaju živahniju osobu, spremnu za zreliju vezu i podsjećaju na prosperitet, kako u poslu, tako i u svijetu osjećaje. Svijetloružičasti božur također je simbol plemenitosti duše.

Božuri (spontane vrste) potpuno su odsutni na južnoj polutki, ali su rasprostranjeni u gotovo cijeloj sjevernoj hemisferi, iako na različit način od područja do područja: dvije manje vrste uspijevaju u Sjevernoj Americi (i samo prema Tihom oceanu), dvadesetak vrsta s različitim podvrstama u Europi i na Kavkazu, a više desetaka vrsta i podvrsta raste u Kini;  samo u Kini postoje i grmoliki božuri, s drvenastom stabljikom koja ostaje čak i zimi (gube lišće), dok u ostatku svijeta u prirodi postoje samo zeljasti božuri, čiji se nadzemni dio svake jeseni suši i umire, da bi ponovno buknuo iz pupoljaka koji se formiraju na korijenju, nekoliko centimetara pod zemljom (da bi dobro procvjetali, zeljasti peoniji moraju „čuti zvona“, kako kažu vrtlari: odnosno, moraju biti na samo nekoliko centimetara dubina; zimska hladnoća je ključna za proizvodnju sokova koji potiču proljetno cvjetanje).

 

 Neodoljiva ljepota  japanskoga božura

Drvenasti božuri također su vrlo dugo prisutni u Japanu, kamo su, po legendi,  stigli iz Kine oko 730., u razdoblju Nare. Nazivaju se ondje botanom. Na japanskom arhipelagu postoji mjesto koje je poznato po svojoj kulturi, a nalazi se na malom otoku u jezeru Nakaumi, blizu mjesta Matsue, sjeverozapadno od Osake: botanički vrt Yuushien. Gotovo 300 godina tamo su se uzgajali božuri kojima se carstvo divilo. Neki čak cvjetaju zimi, zaštićeni od snijega malim zaklonom od rižine slame. Krajem travnja i početkom svibnja, svake se godine ponavlja ritual koji se sastoji od postavljanja tisuća cvjetova na površinu ribnjaka. Bajka!

Kao i kod svega drugog, tako su  i s božurima Japanci uveli modifikacije i svoj ukus: dok su u Kini više voljeli velike, uske, cvjetove sa stotinama latica, neke velike i teške koji su zahtijevali potporu, u Japanu su se preferirali otvoreniji cvjetovi, s manje latica, ali središtem punim tankih “petaloida” (samo djelomična transformacija stabljika u latice) koji su tvorili svojevrsnu lavlju grivu, kao kod vrste Gay Paree.

Nakon uvođenja u Japan u 18. stoljeću, slike božura pojavile su se na tapiserijama, slikama, porculanskim priborima za jelo, izvezeni na tradicionalnim svilenim kimonima. Mnogo pjesama haikua također je posvećeno božurstvu, najpoznatiji pjesnici i slikari, poput Buson Yosa (1716-1784), koji je posvetio božuru  28 od 3.000 tematskih haikua, i Issa Kobayashijaa (1763-1828), s najmanje 84 pjesme o božuru od 20.000 haikua.

 Mitsko cvijeće u Europi

U početku, sredinom 17. stoljeća, u Europu su prvo stigle glasine o tim divnim  cvjetovima, više nego dvostruko većim od ruža i jednako složenim i mirisnim. Tek sredinom 18. stoljeća, na inicijativu sir Josepha Banksa, velikog prirodoslovca, predsjednika Kraljevskog društva, a samim time i zaduženog za vrtove Kew ( Rosa bankiae nosi njegovo ime), znanstvenici i istraživači poslani su nabaviti primjerke toga mitskoga cvijeća. Tako je, eto, u 18. i 19. stoljeću Velika Britanija postala svjetskim domom cvijeća i vrtova. Prvi su stigli Moutan, grmoliki božuri, posađeni u Kewu, gdje su postigli golem javni uspjeh,  čak se govori o primjercima koji su nakon četrdeset godina dosegli visinu od dva metra, na kojima je rodilo više od 600 cvjetova! Možda u svim tim pričama ima malo pretjerivanja, no činjenica je da danas božur Duchesse de Morny daje sjajne rezultate: ima grm koji može doseći i dva metra visine, ali još je daleko od onih divova opisanih u 19. stoljeću.

Od tih prvih, rijetkih primjeraka uskoro je uslijedila prava “poplava” božura: deseci istraživača, znanstvenika, trgovaca otišli su u Kinu (prvo s mnogim ograničenjima, ali nakon završetka Prvog opijumskog rata 1842. sve slobodnije, ali ne bez ozbiljnih rizika) u potrazi za novim sortama. Ursula K. Duncan, Robert Fortune, William Purdom, Joseph Rock – bili su među onima koji su ušli u kineske planine u potrazi za novim vrstama (Paeonia rockii  nosi ime od Josepha Rocka), donoseći ih u Europu. U Americi su vrste od kojih suvremeni kultivari uglavnom i potječu hibridizirani međusobno i s božurima podrijetlom iz Europe i Kavkaza. Među tim istraživačima bio je i Gian Lupo Osti, talijanski znanstvenik i florist, koji se posvetio božurima: jedan je od rijetkih Zapadnjaka  kojem je tadašnja kineska komunistička vlada dala dozvolu da posjeti unutrašnju Kinu. Ondje je otkrio dotad nepoznatu vrstu božura, koju će poslije kineska vlada nazvati Paeonia ostii u njegovu čast.

Božur u mitologiji

Danas bi se moglo reći kako je između božura i bogova duga priča. Oko 400. godine prije Krista, Hipokrat, grčki liječnik kojem dugujemo čuvenu “zakletvu”, već je biljku koristio za liječenje epilepsijemenstruacije, kao i izbacivanje posteljice nakon poroda. Što se tiče filozofa Teofrasta, božur je smatrao čarobnom biljkom, koja je liječi mnoge tegobe.

Rimljani su božur koristili uglavnom za medicinske svrhe, što je u svojoj Povijesti prirode opisao Plinije Stariji (23-79.). Cvijet  božura također nalazi svoje mjesto u povijesti Francuske: u srednjem vijeku uzgajao se u vrtovima samostana. Ondje su  izrađivali narukvice sa sjemenima kako bi se zaštitili od zlih duhova i bolesti. Sjeme i korijen također su korišteni u pripremi lijekova čija su terapijske indikacije bliske onima iz antike.

Nedavna naučna ispitivanja spojeva u božuru pokazuju pak velik napredak u otkrivanju lijeka protiv nakupljanja mastocita, teških infekcija otpornih na antibiotike i upalnih reakcija bez uzroka. No, priča o božurima ne završava se ovdje: svake se godine rađaju nove sorte i novi hibridi, što je rezultat strasti i strpljenja uzgajivača. Da, strast i strpljenje, jer sjemenu (jedini način da se nabavi novi hibrid) treba od šest mjeseci do godinu i pol prije pupoljka, i još šest ili sedam godina prije stvaranja prvoga cvijeta, a tek se onda može vidjeti je li rezultat bio vrijedan čekanja. Moraju proći i duge godine da se vidi je li sorta zdrava i robusna, ima li urođene nedostatke, i tek tada se može ponuditi na prodaju.

 

Simbolika božura u modernom svijetu

Božur važi za biljku koja spada među najzahvalnije za održavanje, a njegovi raskošni cvjetovi najljepši su ukras vrta u proljeće. Značenje koje cvijet ima odnosi se dijelom i na boje. Postoji, naime, nekoliko boja koje mijenjaju ono što božur znači, a to su:

  • Ružičasta: najromantičnija boja božura – idealna za vjenčane bukete i uređenje stola;
  • Bijela ili svijetloružičasta: prikazuje sramežljivi aspekat značenja, pa može znači žaljenje ili ispriku zbog neke neugodnosti;
  • Jarko crvena: ova boja se najviše cijeni u Kini i Japanu i povezuje se s poštovanjem. Ujedno je i najznačajniji simbol bogatstvai prosperiteta u tim kulturama. Zbog boje života, ljepote, bogatstva i sjedinjenja, crveni božurov cvijet simbolizira čast i bogatstvo.

 

Pratite nas