PORTRET UMJETNIKA

MILAN BOBIĆ:  SLIKAR MISTIČNE STVARNOSTI

Bavljenje slikarstvom Milana Bobića odredilo je kao prepoznatljiva umjetnika, crtača i slikara u tehnikama kolora. Čiste ideje, proživljene i duboko motivirane snagom prirode i unutarnjeg njegova svijeta, iskazane bojama, potezom, odišu mirom, dubinom, mističnom realnošću…

Milan Bobić u kreativnoj situaciji

Kako to kaže i moto izložbe iz rujna prošle godine, ono što Milan Bobić slika sve je nešto – oko vode:  priroda, ptice, silni valovi, oluje… Pa tako i akademska slikarica Vesna Šantak navodi u katalogu njegove treće samostalne izložbe: „U slikama (Milana Bobića) prepoznajemo i povezanost autora s određenim krajolicima u kojima kroz boje, tonove, kompoziciju i simboliku govori o svojem unutrašnjem svijetu. Također je svojim slikama prizvao sjećanja na davno izgubljena vremena kada je čovjek živio u skladu s prirodom, u skladu s  elementima prirode, diveći se ljepoti.“

                   Hommage Leonardu, ulje 

Istina, Milan Bobić je proživio djetinjstvo uz prirodu, u svom rodnom Dabru kod Otočca, što se, izvjesno, ucrtalo u njegove osnovne emocije. Premda se poslije školovao u Zagrebu, gdje je došao 1975. godine  (rođen je u Dabru 1960.), pa onda stalno mjesto boravka našao u Mičevcu kod Velike Gorice, pečat na njegovu umjetničkom radu ostavila je lička priroda, njena divlja, snažna komponenta. Pjesnik bi, kad bi tumačio njegove slike, rekao da se bojao tamne, moćne strane prirode, no slikar u njemu pokazuje pak divljenje prema jakim pojavama poput golemih valova, olujnih prizora, kao na slikama „Jugo“ ili „Zeleni val“ (izloženim na trećoj izložbi).

Crni pas, tuš

Uzburkano kretanje i dodirivanje dviju elementarnih kataklizmičnih sila prirode – one morske, vodene, i nebeske, zračne, umjetnik dodatno potpiruje nijansama boje užegloga zalaska sunca. Sukob vode, vatre i zraka predstavljen je gustim nijansama boja, koje sve ratuju jedna s drugom, ali zato doživljaj borbe biva očit, sukob prirodnih sila razvidan. U tu neveru prirode umjetnik se i sam umiješao, upravo koloritom podstičući jačinu borbenosti. I na stanovit način, zamrznuvši to u sliku, kao da sve kontrolira. Potreba za kontrolom kod umjetnika se vidi i u načinu kako predstavlja očito omiljene životinje, psa, tigra, konja. Sve one „uhvaćene“ su u trenutku opreza, mogućega straha, umjetnik taj njihov trenutak bilježi poput kakvoga kroničara iznenađenja.

Međutim, baš se na tim slikama spoznaje kako djeluje njegovo oko profesionalnoga fotografa: realistične situacije uhvaćene u najnapetijem trenutku, izuzetno nabijene erosom, koji inače kod Bobića curi iz svih slika. Kako umjetnik može zaustaviti silinu velikoga vala u burno predvečerje?

Potezom kista, kontrastom boja, izlaskom iz sfere realnoga… E, to čini Milan Bobić. Jer, još prije nego je postao fotograf, Milan je slikao, od ranih školskih dana.  Lovac s kopljem                                                 Onda ga  je preuzeo zanat fotografiranja, pa se u svojim dvadesetima opet „ponudio“ slikarstvu, pa kasnije postao i član Udruge likovnih umjetnika Ama Artem. Kao član te udruge 2014. godine sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi (“Most Slavena” u Bratislavi; “Europske metropole’ (Galerija Vladimir Horvat), “Na pola godine” (Galerija Kristofor Stanković); “Čovjek” (KUC Travno); na likovnoj koloniji Grabovača, Perušić 2014.godine). A uslijedile su i tri samostalne izložbe: u rujnu 2014. „People are strange“ u KUC-u Travno i druga u ožujku 2015. pod nazivom „11 sretnih i jedna nesretna“, u knjižnici “Dugave”. Treća izložba održana je u knjižnici „Vjekoslava Majera“ u Zapruđu.

Lopoči, ulje

Činjenica je da se slikarstvom bavi još od kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća, no svoje umjetničke vještine upotpunjuje naročito zadnjih pet, šest godina, pod vodstvom  mentora Zdravka Đereka, Jadranke Mlinar i Ane Tomljanović. Svoj iznimni talent kao slikar mekog superrealizma pokazat će na slikama poput „Nogometaševa žena“ (ulje), „Klizačica“ (ulje), „Homage to Leonardo“ (ulje), „Homage to Vermeer“ (akril), a kao crtač to će iskazati na radovima s tušem („Lovac s kopljem“, „Crni pas“).  „Balerina“ je, međutim, suština njegova talenta: crtačka vještina, perspektiva i borba (opet borba!) svjetla i mračnoga. Nema ustvari niti jedne Bobićeve kolorne slike a da se ne pokaže napetost između svjetla i zamračenoga, između guste boje i light nijansi.

Kritičari bi, zalazeći u analizu umjetnikove osobne prirode, možda rekli kako je riječ o njegovu unutarnjem previranju, borbi između dobra i zla, ili – profesionalno – svjetla i tame. Svašta bi tu još kritičari umjetnosti rekli… No, umjetnost, kako biva, jest težnja vrhuncu jenostavnosti, do kojeg se dolazi lakšim i težim putem. Za Bobića bi se pak moglo reći da je pronašao svoj pomalo mistični put: slikajući, naprimjer, konje, tigra, zadržava pravo umjetnika da naglasi onu komponentu koju je on osobno zavolio – snagu. Riječju, sve njegove slike na stanovit način predstavljaju zamrznutu, zaustavljenu snažnu, moćnu silu, fizičku (u životinja i u prirodi) ili duhovnu (klizačica, balerina). Sve to upotpunjava stanovita doza umjetnikova narcizma, koja mu pomaže da superrealistički „vidi“ psa koji vreba, tigra u zasjedi, konja koji se pa pjeni, na skok napetoga zmaja. Istina, svaki umjetnik to može vidjeti, ali Bobić to umije naslikati, taj nervni pomak u životinja, naslikanih u svoj njihovoj ljepoti, ali s dodanom crtom njihova iskonskoga karaktera.

 

Tako je i s motivima iz prirode. Da se Milan Bobić divi prirodi, kazuju i njegove slike koje, u svojoj mekoj sureprealističnoj maniri, slika s primjesom mističnoga, dodajući ono što se prostim okom i ne vidi – izopačene nijanse kontrastne boje, detalje koji u prirodi ne proizvode takav nered. Međutim, proizvodi ga njegov umjetnički nerv, njegovo neko sjećanje na prirodu kakvu ju je vidio okom djeteta, potom prosanjao okom umjetnika. Njegove prirode nisu mlake, statične, obojane isključivo godišnjim dobom, već Bobić sam dodaje svojoj prirodi doba godine koje treba njegovoj dinamičnoj mašti. I – ondje se baš, na slikama prirode, vidi kako slikar  u sebi pobjeđuje fotografa. Ne može fotograf snimiti pejsaž u kojem je voda proljetna, bistra, priroda kasnoljetna, jesenska, a situacija olujna… to može samo dobar i vješt slikar.

Fotografije: Jelena Bobić 

Pratite nas

KREATIVCI

ANITA KROLO U ŽIVOTU MEĐU CVIJEĆEM

 Slikarica i prevoditeljica, Anita Krolo, posljednjih tridesetak godina živi doslovce između izložbi i atraktivnih poslova, u središtu kojih je neminovno motiv cvijeća. No, oslikavši cvjetnim motivima namještaj u kući na imanju dodirnula je sam vrh u osmišljavanju shabby stila na domaći način…

Kako bi prostor tvornice hrvatskih kišobrana u Zaprešiću bio ugodniji za boravak i rad, Anita Krolo oslikala ga je u duhu svojih likovnih ideja.

Za Anitu Krolo, samouku slikaricu, po struci pravnicu, nije sve i uvijek bilo cvijeće. Premda su cvjetni motivi uistinu zaštitni znak njezina ukupnoga rada – od slika, slika na svili, tepiha, do kišobrana, ona je posegnula i za još jednim područjem, onim intimnijim: oslikala je shabby namještaj i brojne, usput pronađene predmete, pa im onda namijenila svrhu. Ništa od onoga što na imanju oslikava nije skupo, reći će, ali je svemu tome bilo potebno dati novi štih, znak pripadanja novoj duši.

Nakon velike edicije tepiha, koju je radila za tvornicu Regeneracija i s kojom je ta tvornica doživjela golem uspjeh, Anita se posvetila kreiranju novoga imagea za Hrvatski kišobran… Motivi kojima se izražava na ukrasnim tkaninama (jastučnicama, zavjesama itd.) pojavljuju se i na kišobranima. Riječju, Anita pojedine motive perpetuira na način da ih „preseljava“ s jednoga predmeta na drugi, s jedne teme u drugu.

Kako bi, ustvari, oplemenila svoj životni i radni prostor, u kojem je odlučila nešto mirnije živjeti, nakon odlaska njene kćeri Marte za poslom u Split, naumila je obojati i oslikati stari namještaj, koji je zatekla na imanju ili su joj ga poklonili prijatelji. Gotovo neizbježnom tada se pokazala ideja da sve ocrta cvijećem, na način kako je to činila sve vrijeme otkad se prihvatila kista. Jer, tek   u dobi od 32 godine, Anita je odlučila slikati. Njoj, novopečenoj slikarici, bez akademskog umjetničkog obrazovanja, slikanje je značilo novi život, svojevrsno oslobađanje. Nije to bio poriv školovanog slikara, koji se mora potvrditi, već potreba za kreativnošću, otkrivanjem osobnosti, a možda i stanovita vrsta bijega od nakupljenih nevolja, potaknuto iznimno kaotičnom situacijom u društvu i skorim početkom rata, ali i brojnim osobnim premišljanjima. Svoj skok u slikanje Anita objašnjava potrebom da prevlada određene nemire, suočavanjem s posljedicama teškog oštećenja kralješnice, nakon pada s konja za boravka u Americi, ali i pucanjem braka…

Pravnica i umjetnica, Anita se najbolje osjeća u svom radnom prosturu, dok se posvećuje novim “cvjetnim” rješenjima za naručitelje ili samo za svoju dušu…

Studirala je pravo, uz rad u američkom konzulatu, ali nije se mogla više nositi s monotonijom zaposlenja u Siemensu. Nakon povratka s godišnjeg odmora, ne mogavši se ponovno vidjeti na poslu, dala je otkaz i odšetala među slike.  Prvu izložbu imala je u Krapinskim Toplicama, gdje je i prodala svoju prvu sliku, za cijenu koja je bila kao dvije plaće. Potom, u Palači Sponza, u Dubrovniku, održala je izložbu, na kojoj je jedan pelješki kapetan  kupio cijeli zid slika. S tim je novcima otišla u Austriju kupiti svilu za slikanje – ne znajući ništa o slikanju na svili. Međutim, upravo slikanje na svili dovelo ju je do Petra Jakopeca u Regeneraciji. On joj je ponudio da izrađuje tapiserije, no ona je predložila tepihe. Bio je to golem korak za nju i za Regeneraciju.  Na izložbi u MUO, gdje je izlagala zajedno s Ivanom Lackovićem, ponuđen joj je i posao oslikavanja marama za VIS Varaždin. Jedno je vrijeme cijela varaždinska tvornica radila njene slike-marame.

Cvijećem i cvjetnim motivima, koji su već desetljećima njezin zaštitni znak, umjetnica zapuštenim, katkad i odbačenim predmetima ili detaljima, dodaje novi život… 

U međuvremenu je imala sedamdesetak samostalnih izložbi, od Beča, Amerike do Ujedinjenih naroda. U Kuvajtu, primjerice, ukrali su joj cijelu izložbu: 150 metara četvornih oslikanih zavjesa, 70 metara četvornih tepiha iz Regeneracije, ulja, slike na svili, izrađene s detaljima od 24-karatnoga zlata…

Iskustvo koje je stekla putujući po svijetu pokazalo se  neprocjenjivim u njenom radu: iz svih situacija znala je izaći, s još više ideja. Tako je došla i do „hrvatskoga kišobrana“, ambicioznog start upa iz Zaprešića. Nakon što joj je zec isprljao kišobran, ona ga je oslikala, pa pomislila kako bi to bilo baš lijepo raditi. Javila se u Tabaco i – dobila angažman! No, svoj svijet posut cvijećem ubrzo je počela širiti i na prostor u kojem trenutno živi. Sve oko sebe počela je oslikavati. Motiv je, dakako, uvijek isti – cvijeće. Predmetima s otpada dala je tako novi život, novu funkciju, i s njima se okružila u cijelom svom prostoru: u onom gdje živi i ondje gdje radi. Uistinu rijedak primjer dobrog spoja umjetnosti, ekologije i funkcionalnosti.

Stari ormar, drvene osnove i bogata starinskoga dizajna, bakin iz pedesetih godina prošloga stoljeća, slikarica je oplemenila motivima cvijeća i dodala novi duh starom predmetu, a sve to u maniri rustikalnosti.

Radni kut  umjetnice čini spoj shabby stvari, slika, originalne, rukom rađene čipke, obojanog i ocrtanoga stolca. Radni stol je ustvari mali kuhinjski stol.

Cvijeće u prozoru: maštovito i doista umjetničko rješenje slikarice. Unutar praznoga prozorskoga okvira naslikano je cvijeće, cijela livada – dapače. Jedno je to od najoriginalnijih Anitinih rješenja. Kada ne oslikava predmete, tada prostor uljepšava svojim slikama, na kojima joj cvijeće čak preskače okvir postojeće slike. Riječ je o trendu oslikavanja okvira već poznatom u svijetu, ali kod Anite okvir se u potpunosti stapa sa slikom. Okvir je zapravo produžena slika. Ovo je samo jedna od varijanti prozora koje Anita priprema za jesensku izložbu…

 

 

Pratite nas