UREĐENJE VRTA

UOBRAŽENA LJEPOTA TULIPANA

Kada biste kojim slučajem bili cvijet kojeg toliko obožavaju i žele posjedovati, da su za samo nekoliko lukovica vaše vrste spremni odvagnuti i zlato, čak platiti kućom ili jedrilicom – ne biste li se i vi uobrazili? A povijesni zapisi iz 17. st, koji nam svjedoče o trgovinskim prilikama tadašnje Europe, govore o upravo nevjerojatnoj pomami bogate klase Nizozemaca za cvijetom tulipana, fenomenu koji je kasnije s pravom nazvan „tulipomanija“….

Možda si tulipan nikada ne bi priskrbio toliku slavu da su ga Europljani poznavali od ranije. No, kada je u svojoj raskoši sredinom 16. st. iznenada donesen preko Turske iz daleke Perzije, zatekao je zadivljene ljubitelje lijepoga cvijeća koji nisu štedjeli komplimente na račun njegove raskoši i jedinstvene ljepote. Dijelom svoje prtljage učinio ga je izvjesni Ghiselin von Büsbeck, austrijski poslanik kod carigradske Visoke porte, koji je imao prilike biti gostom na dvoru Sulejmana Veličanstvenog. Iz sultanova je vrta, 1554. godine, nekoliko lukovica tulipana ponio u Beč, ali je ovoga  uznositog ljepotana zabunom predstavio pogrešnim imenom. Navodno je austrijski diplomat zamijenio tursko ime tulipana (lalé) riječju „tülbend“ koja znači turban. Od turskog „tülbend“ nastao je njemački naziv „Tulpe“, koji su zatim, s pokojom varijacijom, preuzeli i drugi europski narodi.

NEOBIČNI CRNI PAPAGAJ: Na poljima tulipana danas se u svojoj raskoši pokazuje više od pet tisuća različitih poznatih vrsta kultiviranih Tulipa generiana L., opisanih u 15 grupa. Od onih oblikom nalik na pehar iz grupe Jednostavnih (jednostrukih) ranih tulipana, čiju cvatnju očekujemo već u travnju, preko tulipana iz Papagaj grupe, karakterističnih po krupnim naboranim i resastim cvjetovima, pa sve do potomaka cvjetne grupe koja je uzrokovala tulipomaniju – Rembrandt grupe, mramornih cvjetova koje karakteriziraju dva izmiješana tona uvijek egzotičnih boja.

A upravo je bogatstvo raskoši boja ono što tulipana čini toliko zavodljivim. U trenu se od čisto bijelog tulipana, nazvanog „Bijeli san“, preobrazi u gotovo crnoga gospodina,  pod imenom „Crni papagaj“ (što je zapravo nijansa jako ljubičaste boje koja se tek doima crnom), da bi se s gotovo jednakom lakoćom zaodjenuo još tisućama kombinacija nijansi i boja. Ipak, tulipanu, kao i mnogim cvjetovima, plava boja još uvijek ostaje neuhvatljiva, a možda će nas upravo potraga za nekom od plavih nijansi dovesti do novih vrsta u tulipanovoj bogatoj porodičnoj zbirci.

Tulipan je i pomalo sanjivi gospodin, koji svoje latice skuplja i zatvara s prvim znacima noći, dok rano jutarnje sunce pozdravlja šireći svoj cvjetni plašt i nudeći ga suncu. Iako naoko krhka izgleda, tulipan zapravo nije osjetljiv na promjene temperature, zbog čega je često i omiljen izbor cvjetnih aranžera. Upravo zbog svoje izdržljivosti i prilagodljivosti, kao i izuzetno velike palete boja koje nude njegove cvjetne oprave, tulipan zadovoljava ukuse i najprofinjenijih budućih mladenki,  pa ga nerijetko odabiru i kao glavnu cvjetnu temu svojih vjenčanih buketa.

U DRUŠTVU S ODABRANIM SORTAMA:  Želite li ga pak njegovati kao sadnicu, svakako mu osigurajte plodno, propusno tlo na osunčanom položaju. A ako već sada nestrpljivo očekujete da se ukažu prvi primjerci vaših vrtnih tulipana, znači da ste ujesen vrijedno obavili posao sadnje njegovih lukovica. Od rujna do prosinca idealno je vrijeme i prilika za polaganje lukovica u zemlju, na preporučenu dubinu od otprilike 15 cm i razmakom od 15-20 cm. Iskusni vrtlari kažu da je ranija sadnja bolja, jer se prije prvog mraza lukovice stignu ukorijeniti, a zemlja je još uvijek dovoljno zagrijena od dugih ljetnih žega. Kako je tulipan biljka koja voli društvo, gotovo uvijek se sadi u skupinama od najmanje 12 lukovica, što je ujedno i lukav način da se njegova ljepota još više istakne.

Budući da ćemo u ljepoti tulipana iz našeg vrta uživati jedva dva mjeseca, od sredine travnja pa do kraja svibnja, valja već sada razmišljati o njezi biljke nakon cvatnje. Nužno je da se cvjetovi odmah nakon cvatnje uklone, da se snaga ne bi trošila na stvaranje nepotrebnoga sjemena. Listove ne treba odstraniti sve dok ne požute, kako bi mogli ispuniti važnu zadaću prihrane lukovica. Naime, u zelenim se dijelovima biljke fotosintezom stvaraju hranjive tvari koje će sljedeće uzgojne sezone omogućiti novi prirodni ciklus rasta i razvoja.

Ako ste u svome vrtu tulipanima namijenili stalno mjesto boravka, lukovice slobodno možete ostaviti u zemlji. No, ako dijele mjesto s ljetnicama, tada ih možete izvaditi i tijekom ljeta ih čuvati na tamnom, suhom i prozračnom mjestu, primjerice u podrumu.

 

NEODOLJIVI UKRAS STOLA: Kao što smo već dali naslutiti, tulipan je radno viđen gost u cvjetnim buketima i aranžmanima. Kako svoju cvatnju doživljava upravo u vrijeme proslave Uskrsa, ne treba propustiti ukrasiti uskrsni stol brižno odabranom vazom tulipana, koji svojim šarolikim nijansama upravo konkuriraju i najmaštovitije obojenim pisanicama. Ukoliko ga stavljamo u vazu, potrebno je usvojiti nekoliko važnih naputaka kako bi rezani tulipani što je moguće duže zadržali sjaj i svježinu. Kada smo kupili tulipane ili smo ih ubrali u vlastitom vrtu, prije slaganja u vazu, treba voditi računa da njihove stapke budu koso podrezane ne bi li time osigurali veću površinu upijanja vode. Kako bi spriječili da klonu, nakon podrezivanja potrebno ih je na otprilike 30 sekundi zaroniti u kipuću vodu, što je dovoljno vremena za stvaranje finog zaštitnog sloja, koji će onemogućiti istjecanje biljnog soka i vitalne snage. Nakon toga možemo ih uroniti u hladnu vodu i ostaviti preko noći povezane u snop, da bi zadržali uspravan položaj.  Ljepota cvijeta tulipana primjetna je tek u sprezi s njegovim lijepim sabljastim listovima, koji se prilikom aranžiranja nastoje sačuvati. Stoga se savjetuje odstraniti samo one najdonje listove, a u vazu natočiti tek manju količinu vode, kako bi se preostali listovi mogli raširiti ispod samih cvjetova i cjelokupnom aranžmanu dali veću estetiku.

Bez obzira gledamo li ih u vrtu ili smo se njihovim izgledom počastili kroz neki od cvjetnih aražmana, našem uobraženom ljepotanu trebamo odati zasluženo poštovanje. Jer, on nije niti preelegantan niti preprost, nije prevelik niti presitan, diskretno se namećući uvijek biva odabran – možda zato jer je tulipan uvijek upravo onakav kakav mi želimo da bude. To je vjerojatno i razlog što među sjajno obojenim cvjetnim poljima Nizozemske s više od polovice udjela, tulipan suvereno vlada. Podatak da Nizozemska kao najveći svjetski proizvođač tulipana, da bi zadovoljila veliku potražnju,  proizvede više od tri milijarde lukovica na godinu – to neupitno potvrđuje.

Fotografije: arhiva magazina DOM&VRT, web izvori

Pratite nas

UREĐENJE VRTA

VERTIKALNE OAZE PATRICKA BLANCA

Binomna arhitektura – kada priroda voli puno više od arhitekture  i  cementiranja – održivi je smjer u izgradnji urbanih prostora! Tako misli Patrick Blanc, koji već godinama radi na sivim zgradama u gradovima. Za njega, zapravo, travnjaci i vrtovi trebaju biti dio arhitekture,  nečega jedinstvenoga što ga okružuje. Ali, ako nema mjesta iza parkirališta i visokih zgrada, tada se zeleno može postaviti vertikalno.  I ne govorimo o geranijama i orhidejama koje boje naše balkone, nego stvarnim  biljkama koje pokrivaju fasadu zgrade, koje postaju s njima jedno …

Ideja vertikalnoga vrta ustvari je ekološki potez, koji omogućava zdraviji i održiviji način života u urbanim sredinama. O projektantu i klimi ovisi kako će vrt izgledati.

Biljke ne moraju rasti nužno iz tla, dovoljno je da imaju vodu, kisik i ugljični dioksid za klorofilnu fotosintezu. Dokaz tomu jest 2.500 vrsta od kojih 8.000 što rastu u Maleziji, koje rastu i razvijaju se na stijenama, kao i sve one vrste  biljaka koje, čak i u umjerenim klimatskim uvjetima, rastu na stjenovitim potporama.

Iz takvih razmatranja proizlaze zelene fasade Patricka Blanca, pariškoga znanstvenika, koji se suočio s problemom destruktivne moći korijena biljaka -kako bi izbjegao da one ozbiljno narušavaju svoje strukture, kao što se dogodilo u hramu Angkora.  Primijetio je da – ako se  biljke redovito vlaže vodom, imaju tendenciju zadržati svoje korijene na površini, čime se izbjegava prodiranje u dubinu strukture i mogućnost da je oštete. Tako je Blanc započeo realizaciju zelenih fasada, sustava manjeg od 30 kg po četvornom metru, prilagodljivog za nosače bilo koje veličine i visine. Okomito zelenilo u tom slučaju pronalazi prostor  unutar zgrade na mjestima prirodno više ili manje osvijetljenim.

Ovisno o klimi mjesta gdje ga želite instalirati, odabrat će se za vertikalni vrt, vrste različitih biljaka. Vertikalni vrtovi sastoje se od četiri osnovna sloja:

  1. Potporna struktura, koja se sastoji od poprečnih i metalnih uspravnih elemenata, može biti pričvršćena na nosač, jer je od njega odvojena i stoga samostalna. Prostor između potpornja i strukture čini zračnu komoru koja termički i akustički izolira prostorije.
  2. Ploča debljine 1 cm od PVC-a položena je na vertikalnu strukturu kako bi se povećala njegova čvrstina i vodootpornost.
  3. Slojevit papir, koji se postavlja iznad PVC listova, koristi se kako bi se voda ravnomjerno raspršila na cijeloj površini zahvaćenoj vertikalnim travnjakom.
  4. Konačno, vidljivi sloj izvana, biljke, rastu iznad papira. Možete širiti sjeme ili biljke već uzgojenih esencija. Bit će oko 30 biljaka po četvornom metru. Automatski sustav navodnjavanja i gnojidbe omogućit će, u razdobljima u kojima će biti potrebno, održavanje biljaka.

Ako smo živeći u gradovima izgubili kontakt s prirodom, vertikalni vrtovi ponovno uspostavljaju kontakt, zahvaljujući prirodnim postavkama koje smanjuju stres i pomažu zraku da se pročisti od zagađivača.

Patrick Blanc je botaničar koji je  izumio okomite vrtove  i  izgradio najveći vertikalni vrt na svijetu, u Sydneyu.  ali i druga remek-djela koja otkrivaju prostor u Parizu i svijetu.  

 

 

Vertikalni vrt u Milanu

Od 1998. radi na stvaranju zelenih zidova širom svijeta, od Japana do Sjedinjenih Država, a eksperimente je započeo već u vlastitome domu. Ondje je Blanc radio u suradnji s arhitektom Gillesom Ebersoltom. U svojoj kući ne poštuje tipičan red umjetničkih vertikalnih zidova, već ostavlja mogućnost biljkama da rastu. Unutrašnjost njegova doma je sasvim zelena, novi svijet s doista spektakularnim scenama sastavljenim od penjačica, vertikalnih vrtova, zelenih zidova i vodenih biljaka. Prema Blancu, u našem dobu čovječanstvo je nezainteresirano za prirodu, ali joj se može pokušati približiti i postati osjetljivija na ekološke probleme, možda samo diveći se vertikalnom vrtu usred metropole.   Interes za biljke i vrtove pokazao je već kada je imao samo 8 godina. Studirao je botaniku na Sveučilištu u Parizu, a zatim je, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, putovao u Maleziju i Tajland, kako bi promatrao rast biljaka na stijenama i šumskom podgrađu. Radio je kao istraživač u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja u Parizu.

Vertikalni vrt One Central Park u Sidneyu proslavio je Blanca jer je, zajedno s arhitektom Nouvelom, ostvario najveći vertikalni vrt na svijetu. 

VERTIKALNI VRT U SIDNEYU: Zahvaljujući Blancu i njegovu projektu, Sidney je 2015. ugostio najveći vertikalni vrt na svijetu, gdje danas već postoji uistinu najveći broj vertikalnih vrtova. Patrick Blanc je kao međunarodno poznati zeleni arhitekt, neosporni  izumitelj vertikalnih vrtova i prvi promotor izvornoga načina dovođenja zelenila u grad, ostvario zeleni zid u One Central Parku u Sidneyu, veličine 166 četvornih metara. Taj je dvozgradni kompleks danas poznat kao domaćin najvećeg vertikalnog vrta na svijetu. Biljke penjačice mogu rasti na istom zidu i dati život živom arhitektonskom radu. Prema mišljenju Blanca, dobilo se vrlo poseban rezultat, potpuno novi za Sidney.

Vertikalni vrt u Sidneyu sastoji se od 190 biljaka podrijetlom iz Australije i 160 egzotičnih vrsta. Pravi grmovi pokrit će fasadu zgrade do pola. Prema dizajnerima, to će doprinijeti širenju, zahvaljujući optičkom učinku, zelenilu u obližnjem parku. One Central Park je zgrada koju je projektirao francuski arhitekt Jean Nouvel, po narudžbi grada Sydneya, u suradnji s botaničarom Blancom. Obojica poznati po proizvodnji zelenih fasada, dizajneri, stvorili su visoke zgrade (130 metara) u novoizgrađenom dijelu, osmišljenom za smještaj građana u novim luksuznim kućama, u mirnom okruženju, čije fasade su 50% prekrivene  vegetacijom. One Central Park se sastoji od dva bloka, jedan od 34 kata i jedan od 12, koji s estetskoga gledišta čine svojevrsni kontinuum sa susjednim parkom. Nakon što vegetacija raste i cvjeta, to će značajno promijeniti panoramu Sydneya, dajući tom australskom gradu svezelenu konotaciju.

Znatan niz povijuša smješten je u horizontalnim policama/razinama (jedva vidljiv), a između struktura koje čine stijenke pogodne za hidrofonični uzgoj. Kabeli i štapići podupiru ramificiranje (grananje) biljaka. Među prednostima takvoga ozelenjavanja jest bolji dodir sa suncem i toplinom. Osim toga, sjenčanje ovisi o sezoni, pa u toplim mjesecima štiti stanove od sunca (kada su biljke bujna) i pružaju bolju sunčevu toplinu tijekom zimskih mjeseci (kad lišće pada). Niz terasa također povezuje zgradu u park, integrirajući krajolik s modernom arhitekturom, koja pruža praktičan primjer smjeru za promicanje održive budućnosti.

Projekt Central Parka sastoji se od dvije stambene zgrade, koje imaju 624 stanova. Njihova visina je 116 i 64,5 metra. Apartmani će biti okruženi trgovinama, barovima, restoranima i uredima. Kako bi bolje osvijetlili vrtove oko zgrada, postavljen je sustav zrcala koji izravno usmjeravaju sunčevu svjetlost prema njima.

 

ODRŽIVOST VERTIKALNIH VRTOVA:  Patrick Blanc, izumitelj vertikalnih vrtova, darovao je još jedno remek-djelo. Za vrijeme održavanja Tjedna dizajna, 9-10. 2013., predstavljena je još jedna njegova instalacija, koja nosi ime L’Oasis d’Aboukir.  Riječ je o vertikalnom vrtu,  izgrađenom u samo 7 tjedana na uglu Rue d’Aboukir i Rue des petits Carreaux. Verticaleora vrt pokriva zid koji je samo nekoliko tjedana prije bio potpuno lišen bilo kakve naznake zelenila.

Za pokrivanje fasade zgrade odabrani su elementi biljke različitih boja, od žute, crvene do zelene. Njihov je sastav doveo do stvaranja bujnog vertikalnog vrta, koji je pomogao obnoviti prethodni izgled zgrade. Brza transformacija dokumentirana je brojnim fotografijama. Prolaznici su mogli promatrati postupno stvaranje vertikalnog vrta, koji je kao početnu točku vidio projekt zasnovan na dijagonalnim linijama. Vertikalni vrt ne samo da je nesumnjivo ukrašavao zgradu, već je omogućio ponovno aktiviranje pješačke zone.

Patrick Blanc je napravio svoj prvi rad u Cité des Sciences u Parizu, sve je učinio da prođe njegova ideja i da bude prihvaćen projekt po kojem se ostvaruje  zeleni zid muzeja, vertikalnim vrtom. Od toga prvog vizionarskog ostvarenja počelo je širenje mogućnosti iskorištavanja vanjskih zidova velikih palača  – kako bi ih pretvorilo u prave vrtove. U početku su njegovi radovi bili smatrani apsurdnim, ali sad, na sreću, situacija se mnogo promijenila…

Tekst: Nera Karolina Barbarić Fotografije: arhiva magazina DOM&VRT, web izvori

Pratite nas

UPOZNAJTE STILOVE – KAKO JE DRHTAVI NAMJEŠTAJ OSVOJIO SVIJET

S životnoga prostora kakav su inicirali američi kvekeri ima vrlo znatiželjan naziv – drhtavi namještaj, prema definiciji članova sekte, ustvari ogranka puritanskoga kalvinizma quakersa, koji su u Ameriku stigli iz Engleske krajem 17. stoljeća,  bježeći od vjerskog progona Anglikanske crkve. Posljednjih desetljeća taj minimalistički, ruralni, jednostavni stil u Americi proživljava stanovitu renesansu. No, nama posebno zanimljiv jest utjecaj na europski dizajn, prije svega onaj koji dolazi iz nordijskih zemalja…

“Drhtavci” ili američki kvekeri (u original Shakers!) inicirali su stil koji je ustvari osebujna vrsta dizajna, iznikla  iz  njihova vjerskoga pokreta, poznatog i kao Vjersko društvo prijatelja. Slijedom filozofije o jednostavnosti i funkcionalnosti, njihov je namještaj bez dekoracija,  svaki  je predmet pomno oblikovan, do savršenstva, a sve to iz uvjerenja  kako će kvalitetom dokazati zavjet s Bogom…

Za kvekersku kulturu od iznimne je važnosti tzv. zidna rešetka za vješanje odjeće i raznih predmetaZidna rešetka je kvekerski izum koji dans slijede velike industrije namještaja 

Kratka povijest “drhtavaca”:  Kvekeri su se pojavili tijekom 17. stoljeća u Engleskoj, a u 18. stoljeću se, zbog proganjanja, doseljavaju u – Ameriku. Vjerovali su u zajedničko vlasništvo i komunalni način života; usmjereni na časni i kršćanski način života, ne smatraju se pripadnicima niti jednog od tri glavna ogranka kršćanstva, već predstavljaju novi pogled na kršćanstvo. Posebice se ističe njihov pobožno jednostavan način života, koji je odredio osobit stil dizajniranja i uređenja prostora.

 Nazivaju se “drhtavcima”, neobičnim i inspirativnim imenom, jer se pripadnici ove sekte uzrujavaju i tresu tijekom vjerskih obreda: slijede ritual žustroga drhtanja kako bi se, po njihovu uvjerenju, oslobodili grijeha otresajući ih s tijela. Filozofija ove pacifističke sekte temelji se na načelima jednakosti i zajedništva, odnosno vjere u očitovanje milosti Božje savršenstvom i izvrsnošću rada: stoga je realizacija svih artefakata, pa i namještaja, usmjerena preciznosti do najmanjih detalja. Iz toga pažljivo osmišljenoga stave proizlazi središnje obilježje američkog drhtavog ili shaker stila: esencijalnost, praktičnost i pažljivo biranje eventualnih ukrasa.

Ovaj se stil može protumačiti kao “minimalizam”, u smislu praktičnosti i jednostavnosti, ali izgrađen s izvrsnošću i preciznošću. Poželjan materijal za izradu namještaja pritom  je drvo, koje se smatra božanskim darom, pa se obrađuje s najvećim umijećem i inventivnošću. Otuda i izumi svakodnevnih predmeta i alata: privjesaka za odjeću, invalidskih kolica, ravne metle i nadasve namještaja, ormarića, ugrađenih ormara, stolova, stolova za blagovanje i kreveta na kotačima. Najpoznatija proizvodnja razdoblja punog kvekerizma jest stolac za ljuljanje, koji je, kao i svi njihovi stolci, vrlo lagan kako bi se olakšalo njegovo prenošenje i čišćenje. Pozornost izazivaju i tkanine koje se koriste za uređenje: pamuk, vuna i svila, osnovni su materijali, a koriste se obojeni bojama prirodnoga podrijetla, iz biljaka i zemlje. Kvekere bismo, dakle, već zbog toga mogli nazvati i ekolozima ante litteram.

Pletene košare i predmeti od pruća također su utjecali na industriju namještaja, a sami su potekli od lokalnih američkih Indijanaca

Jednostavnost je vrlina: Dizajn u kvekerskom stilu odiše asketskim religioznim uvjerenjima zajednice. Kvekeri proizvode namještaj kako za vlastite potrebe, tako i za prodaju izvan zajednice. Mnogi primjeri kvekerskoga namještaja preživjeli su do danas, ponovno se uvode u suvremene domove diljem svijeta. Mnogi povijesni muzeji u Engleskoj i SAD-u sadrže originalne primjerke toga namještaja. Njegova privlačnost je neporeciva, a temeljni principi stila inspirirali su brojne dizajnere modernog namještaja. Primjerice, nove kolekcije koje nam nudi Ikea jasno su pod utjecajem drhtavaca, od stila uređenja, boja do materijala (drvo, bor, prirodni materijali).

Ekološka osviještenost: Kvekerski minimalizam nije isključivo estetsko određenje. Ono ima značenje otpora – borbe za pročišćenje i povratak duhovnim vrijednostima. Tako gledan, minimalizam se sve više ukazuje i kao politička pozicija – način mišljenja generacija dizajnera, bez obzira da li je riječ o modi, nakitu, arhitekturi, namještaju ili gastronomiji. Pokretačka snaga ovoga  pokreta jest ekološka odgovornost – smanjenje količine iskorištenog i “angažiranog” materijala te izvornost estetike. Zadatak oblikovanja je da preostalom prirodnom redu omogući opstanak u sklopu novih tvorevina, ako ga već ne može popraviti. Taj novi kreativni senzibilitet nosi klicu izvornosti iz koje ponovo može nastati oblik.

Arhitektura prema Tisućljetnim zakonima:  Drhtavci su diljem svijeta najpoznatiji po svojoj arhitekturi i ručnoj izradi namještaja. Oni vjeruju da će služiti Bogu ako svakom predmetu pristupe na isti način, s istom pomnjom. Kvekerski osjećaj za red i “sitnice” izražen je u čistim linijama: nema ukrasa ni kićastoga dizajna. Kvekeri su razumjeli efekte psihičkog okruženja života u zajednici. U “Tisućljetnim zakonima”, iz 1821. godine, doktrini koja definira njihov stil života, propisani su građevni i dizajnerski standardi. Ta doktrina diktira fizičke karakteristike raja na zemlji. Jednostavne zgrade konstruirane su linearno, s brižljivo uređenim prilazima, cestama i vrtovima. U Tisućljetnim zakonima diktirani su oblici i boje; suvišan i  napadan stil strogo je zabranjen. Umjesto toga, kvekeri su fokusirani na stvaranje efikasnih i jednostavno uređenih zgrada koje će žitelje inspirirati na spokojstvo, mir i  molitvu. Prema spomenutom zakonu kvekerski namještaj izrađen je u duhu reda, korisnosti i trajnosti.

Kao i u arhitekturi, izbjegavanje bilo kakvih nepotrebnih ukrasa rezultiralo je osobitim namještajem jednostavne forme i proporcija, najčešće toniranih u venecijanski crvenoj i žutoj boji. Za izradu namještaja koriste se javor, breza, kesten i bor. Osnova  ručnoga rada svakoga kvekerskog naselja zasigurno je bila pletena košara, čiji je oblik varirao s obzirom na upotrebu i namjenu.

Za razliku od ostalih zanatlija, kvekerski zanatlija poznaje svrhu svakoga predmeta i njegovo mjesto unutar prostorije. Među najpoznatije “drhtave” artikle ubrajaju se stolac za ljuljanje, kuhinjski ormarići, niski kreveti, tepisi, metle, ogrtači i lutke. Krajem 19. stoljeća, u doba industrijske revolucije, kvekeri započinju masovnu proizvodnju tzv. ladder-back stolaca, koji su se odlikovali jednostavnošću i laganošću. Ta vrsta stolaca postala je toliko popularna da su kvekeri patentom zaštitili daljnju izradu.

Kuhinja i rapored u njoj organizirani su do krajnosti

Podrijetlo kvekerskoga ili Shaker stila: Poznato je da su kvekeri u Ameriku, posebno u državu Massachusetts, čiji je najpoznatiji grad Boston,  došli oko 1770. godine. Prve sljedbenike vodila je majka Ann Lee, koja je ondje došla zajedno s još osmoricom vjernika, bježeći od progona Anglikanske crkve. Tijekom godina zajednica je postajala sve brojnija, organizirajući se u više sela, gdje se živjelo u izrazitoj materijalnoj jednostavnosti i potpuno samodostatno, odnosno oslanjali su se sami na sebe i na svoju zajednicu. Američki građanski rat promijenio je i odnos prema bogatstvu, znatno se smanjio broj stanovnika, toliko da su ostale samo zajednice koje su nastavile živjeti po načelima kvekera. O tomu najbolje pokazuju primjeri iz okruga oko jezera Sabbathday, u državi Maine. Budući  da su u poratnim godinama naročito utjecali na mlado američko društvo, smatrajući da je tradicionalno poznato društvo grešno, ogrezlo u pohlepi, mržnji i drugim grijesima. Primjenjivali su stoga već spomenuti ritual oslobađanja od grijeha, plesom, trešnjom ruku i nogu, simulirajući na taj način čišćenje sebe i svoga tijela, pa im je otad i ostalo prepoznatljivo ime – drhtavci.

Stolac je kod kvekera bio gotovo intimni predmet. Budući da se jelo i družilo u zajednici, svatko je sobom donosio “svoj stolac”, koji je bio dio njegove osobne imovine. Sve ostalo je bilo zajedničko…

Prema Temeljnim načelima, svojevrsnom zakoniku kojeg su se slijepo držali, kvekeri se slijepo drže svojih religioznih uvjerenja; smatraju se danas tzv. kršćanima na drugi način,  a predstavljaju stanovitu podružnicu kalvinističkih puritanaca. Osnova njihova puritanizma jest osjećaj zajedništva, zajedničko vlasništvo, celibat, pacifizam, ravnopravnost spolova, javno priznanje grijeha, zajedničko odgajanje djece. I ti su pojmovi izraženi u njihovu svakodnevnom životu. Čak i u izboru namještaja za dom, orijentaciji na praktičnost i funkcionalnost, uklanjanje svega iole dodatnoga ili suvišnoga, primjenjivala se ista, isključiva filozofija, koju će svijet upoznati u raznim oblicima minimalizma.

Glavni elementi kvekerskoga stila: Taj prvotni trend odlikovalo je usmjerenje prema otvorenim prostorima, što će zdušno preuzeti moderni američki dizajneri i arhitekti, a onda i Europa. Također, moderni dizajn će preuzeti od drhtavaca i jednostavnost u linijama te u izboru namještaja, ali i u izboru boja, jer su, osim bijele, još atraktivne nadahnute nijanse crvene, plava, zelena… Uz to, posvuda biva dominantan drveni namještaj. A da bi oponašanje bilo potpuno  – u prostoru je potreban red i organizacija. Način života drhtavaca pogodovao je jednostavnom i rustikalnom stilu, zbog čega ni potraga za bojama nije bila zahtjevna, već usmjerena na jasnoću, kako bi se razlikovali uporabni elementi u kući.

Drveni namještaj, izrađen na tradicionalan način, znači – ručno, jest izbor koji je učinio da su se do danas očuvali neki od vrijednih komada. Osim toga, drveni je namještaj omogućavao i njegovu uporabu u više funkcija, što je također potenciralo red i potrebu za strogim upravljanjem kućom i većom zajednicom ljudi.  Izbor  velikih i prozračnih prostora uvijek je bio predodređen željom i nadom da će se zajednica proširivati.

Najpoznatiji komadi kvekerskoga namještaja:  Iznimno važno za život u kvekerskoj zajednici bilo je usvajanje tzv. zidnih rešetki za vješanje odjeće. Zatim pletene košare, raznovrsne drvene posude, stolci, posebice stolac za ljuljanje, koji će obilježiti cijeli američki način života.

Namještaj je, rekli smo, izrađivan strogo od drva, od esencija hrasta, bukve, javora i bora. Vrsta drva se odabirala prema tomu koliko ga je lako obrađivati i koliko je funkcionalan za pojedine predmete. Budući da je vjera ograničavala gomilanje predmeta, svaki je predmet morao biti prilagodljiv za razne funkcije i lako prenosiv. Posebno se to odnosi na stolce, koji su imali funkciju za stolom, za vrijeme blagovanja, ali i za sjedenje tijekom zajedničkoga druženja, odnosno za odmaranje na zraku. Stolci su ponekad, samo ponekad, imali rezbarene ukrase u drvu, s motivima iz priorode. Međutim, inovativni duh drhtavaca uspio je osmisliti ležajeve za kuglice u stolcima za ljuljanje, kakve su i danas u uporabi. Najpoznatiji drhtavi predmet, stolac za ljuljanje, izrađuje se od miješana drva, oraha i javora, ima jedinstvenu patinu, koja se ne može reproducirati. A tako je napravljen, kao i ostali stolci, da se može, uz pomoć prečki na naslonu, objesiti na kuke za vješanje odjeće. I da, posrijedi je također svjesno osmišljen proizvod, koji na taj način pomaže u lakšem čišćenju prostora.

Zanimljivo je d su kvekerske žene imale u kući zaseban dio, samo za njih, gdje su mogle na miru čitati ili se baviti ručnim radom

Organizacija kuhinje:  Prostorija od posebna značenja jest kod drhtavaca – kuhinja. Ondje se kuhalo, družilo, ali se ondje pohranjivalo hranu, posuđe i stoljnjake, pa je u te svrhe izrađen posebno praktičan ormar, koji osim estetske ima i funkciju spremnika, čime se spriječava prašina i prljavština. Svaki je ormar imao zadan izgled, s brojnim policama i ladicama, bez bilo kakva ukrasa, zbog što učinkovitijeg uređenja svakoga elementa.

Trpezarijski stol značio je zajedništvo. Ručak i večera bili su trenuci druženja i skupnosti u zajednici. Okupljanje i dijeljenje hrane na kraju napornoga dana na poljima značilo je nagradu svakom pojedincu. Budući da su to zajednice od desetak ili više članova, trebali su im veliki, dugački, ali lagani i lako pokretni trpezarijski stolovi. Nije bilo neuobičajeno postavljanje kotača pod noge stola, da se može pomaknuti i odgurnuti bez mnogo napora.

Pisaći stol  je značio mirno mjesto za čitanje, učenje i pisanje, jer to je ujedno značilo jednu od slobodnih aktivnosti, ako ne i jedinu, koju su ti vjerski zanesenjaci prakticirali u večernjim satima kao neku vrstu meditacije i produbljivanja znanja.  Uobičajena slika  je da na stolu leži knjiga, pero i tinta, sa strane uljanica… Ormar s ladicama za odlaganje knjiga i sitnica, bilježnica ili drvenih igračaka, također je lagan, tanak, glatkoga vrha, tankih uskih nogu, i obično prati pisaći stol.

Krevet je, prema vjerskim zapovjedima, element kojem se treba približiti tek na kraju dana, nakon ispunjenih brojnih dnevnih zadataka. Funkcija mu je oporaviti energiju, odmoriti se i osnažiti za sutrašnji dan. Struktura kreveta je bez visokih uzglavlja, ponekad s kotačima na nogama kako bi se lakše pomicao. Osim drvene strukture, uz krevet je umetan i dodatni komad – ormarić s ladicama za odlaganje posteljine i osobnih predmeta. To je ujedno jedini „luksuzniji“ ustupak tome uistinu minimalističkom stilu, preteči svih modernih stilova.

Na koga su drhtavci sve utjecali? Originalni drhtavi namještaj danas je vrlo tražen i vrlo skup. Svojim osnovnim, rijetkim i praktičnim osobinama te prirodnošću sastavnih dijelova, ovaj namještaj uvjetuje vještinu proizvodnje koja taj izvorno američki stil u novije vrijeme  povezuje sa shabby shicom. No, osim engleske, taj osebujni stil  inspirirao je i japanske te europske proizvođače namještaja.  Ipak, nešto valja naglasiti: filozofija života i glavni elementi namještaja za dom, poput stolaca, trpezarijskoga stola, ormara, jednostavnoga kreveta, nastala je pod velikim utjecajem američke narodne umjetnosti na kvekere. Gdje god su se kretali, “pokupili” su dio kvaliteta te tradicije. Možda najbolji primjer jesu njihove jednostavne drvene igračke, crvene kutije i krpene lutke, čiji utjecaj dolazi iz zajednica Nove Engleske. Danas, međutim, novi dizajneri, od američkih do nordijskih, turskih i japanskih, inspirirani po svim pitanjima funkcionalnošću i jednostavnošću stila drhtavaca, ne žive u celibatu, ne izrađuju namještaj ručno, ne drhte u vjerskome transu, ali propagiraju novi drhtavi namještaj kroz filozofiju sretnijega života i ekološkoga postupanja, brinu o široj zajednici.

Možda je na vidiku neka nova stara religija…

Tekst: Nera Karolina Barbarić, Fotografije: arhiv magazina Dom&vrt i web izvori

Pratite nas