LAND ART KAO NOVI VAL U PRIRODI
Vrtovi 21. stoljeća teško će se moći nazivati samo tako – vrtovi. Jer već su sada, na početku trenda nastajanja, sasvim posebni, jedinstveni. Od biološkog povrtnjaka do filozofskog parka, preko mitoloških labirinata… kao da se trude izaći iz zemlje. Suvremene kreacije polja rezultat su golema iskustva, zbog čega današnji pejzažisti virtuoznim potezima prenose potrebu za “smislom” koja u naše doba, baš kao i stoljećima unazad, nevidljivim silnicama veže čovjeka s prirodom…
Pogriješili bismo kad bismo pejzažnu arhitekturu smatrali izumom našega doba, nezasitnog i objesnoga u kroćenju prirode. Ne divimo li se i danas sofisticiranoj raskoši drevnih rimski, grčkih ili Semiramidinih “visećih vrtova” u Babilonu? Ono što, ipak, jest “od jučer” (a nećemo mnogo pretjerati kažemo li i “od sutra”), jest ‘novi val’ uljepšavanja priode. Razumijevajući danas više nego ikad svu dubinu čovjekove potrebe za doživljajem ljepote (prirode), suvremeni je zeleni dizajn krenuo neutralnim, graničnim kolosijekom, koji znanost dijeli od umjetnosti, odbijajući se opredijeliti. No, u svojoj samosvojnosti ne zaboravlja i jednoj i drugoj skidati najbolje. A zanimanje ‘vrtlar’ podrazumijeva danas prilično svestranu osobu koja objedinjuje arhitekta, filozofa, pjesnika, mađioničara…. ali koja je prije svega spremna oslušnuti vlastitu ljudsku dušu.
Djelo Janet Botes, Privremena skulptura. Napravila ju je od pronađene drvene građe za splav, što ju je i inspiriralo.
OD BIORAZNOLIKOSTI DO “LAND ARTA“: Počelo je na prijelazu osamdesetih u devedesete, s pojavom prvih eko i muzeja na otvorenom, s prvim alarmantnim spoznajama o ozonskim rupama, o ugroženosti bioraznolikosti te, posljedično, osvještavanjem suvremenog čovjeka o prirodi kao živome biću, koje je – poput njega – beskrajno krhko i u svojoj krhkosti beskrajno lijepo. Malo-pomalo, zelene akcije i pokreti za očuvanje vrsta svojim su apelima dirnuli i u poneku kreativnu žicu. Paralelno s time, razvili su novu kulturnu potrebu: odlazak u razgledavanje vrtova predstavlja danas diljem Europe pravu turističku poslasticu. Povijest te nove zelene kulture satkana je od bezbroj malih slikovitih priča od kojih mnoge počnu sasvim slučajno…
Amerikanka Katryn Gustafson, primjerice, koja se 1995. javila na natječaj jedne male općinske zajednice u francuskoj pokrajini Dordogne, raspisanoga zbog kreiranja jednog novog vrta. Ali pravog, ne neke povijesne rekonstrukcije, ni zelenog saga s divovskim toboganon, nego arhitekturiranog vegetalnog prostora čije je sidro već u samoj ideji bačeno u 21. stoljeće. Odnijevši nagradu za realizaciju “Vrtova mašte”, Katryn, kiparica po zanimanju, uhvatila se ukoštac sa šest hektara površine, navezla potrebnu zemlju i oblikovala pravo remek-djelo pejzažne arhitekture, s izrazitim naglaskom na vodenim kreacijama: splet živopisnih, ali nenametljivih vodoskoka, kaskada, fontana, kanala i potočića šetača neprekidno drži ugodno budnim. Koristeći se i vjetrom – koji njiše lišće, pokreće vjetrokaze i zvonca – te ‘istočkavši’ čitavu površinu raznim poetskim ‘događajima’ (biljni tuneli, iznenadnim vidikovcima…), ova ga inventivna pejzažistica nježnom i sigurnom rukom vodi na put otkrivanja vlastitih čula. Pod snažnim utjecajem američkog ekološkog pokreta, ona sagledava teren kao “organičko tijelo” kojem treba otkriti i osmisliti identitet. A identitet jednog krajobraza upravo je savršen dijalektički spoj ‘doživljaja’ i ‘smisla’, prirode i kulture, osjetilnoga i misaonoga. Zanimljivo je u tom pogledu primijetiti da mnogi jezici imaju istu riječ za “osjet” i “smisao” (eng. sense, fr. sens, tal. senso…)
ŠTO SE ZAPRAVO DOGODILO DEVEDESETIH? Mnogi međunarodni festivali vrtova, ali i slične manifestacije, kao svoj moto uzeli su inovaciju. Svake godine odabiru neku temu, zainteresirani pejzažisti šalju svoje projekte koji bivaju selekcionirani ovisno o raspoloživom prostoru. Određeni broj ‘finalista’ dobiva pravo na realizaciju svog mini-pejzaža, na parcelama koje su obično jednake veličine za sve, no propozicije mogu biti i fleksibilnije. Premda naoko statične i konstantne kreacije, vrtovi ipak, na svoj način, jasno slijede duh vremena. Kraj devedesetih donio je tako u svijet pejzažne arhitekture pravu invaziju novih ‘konceptora’ iz sfere dizajna. No, u igri nipošto nije samo ukrasno bilje: česte su, primjerice, varijacije na temu povrtnjaka, nevjerojatno zahvalnu temu bogatu koliko bojama, toliko i mogućnostima crpljenja inspiracije u sjećanjima. Posjetitelj, osim prvog estetskog užitka, ima priliku i za korisnu informaciju, za inicijaciju u umijeće/umjetnost povrtnjaka s kockastim ‘gredicama’, za otkrivanje nove koncepcije “nomadskog vrta”, zamišljenog kao stanovnika obične prenosive kutije, te sva sila praktičnih ideja za “urbani rasadnik”, savršen primjer ‘kulture u limenci’, koji toliko uveseljava stanovnike skučenih velegradskih stanova. A upravo se iz te skučenosti prostora i nastojanja da joj se doskoči rodila se nova zanimljiva tendencija uzgoja povrća “u visinu”.
Paralelno s tim, uvjetno rečeno, ‘tehnološkim’ podvizima, drugi neki vrtovi opet, nizovima povrtnih varijeteta, aromatičnih trava i začinskoga bilja destiliraju miris nostalgije, evociraju djetinjstvo i pozivaju na povratak izvorima. Zanimljivo je da je vrtna umjetnost jedina koja od prošlosti može rekonstruirati miris, što nije slučaj ni sa slikarstvom, ni glazbom, ni arhitekturom… Izmjenjuju se tako originalne mini-kompozicije pitomog krajolika, sazdane od blagih brežuljaka peršina, u kombinaciji s dolinama prave dobre ‘puterice’; reinterpretacije najrazličitijih “bakinih gredica” ili “djedove kolibe“. No golemi interes koji vlada za takve izložbene projekte, s upravo tom temom, vrlo često popraćene degustacijom, jasan je dokaz prezasićenosti sipljivim bezukusnim plodovima koji, osim blještave boje, nema baš mnogo ponuditi profinjenom nepcu 21. stoljeća, koje se danas, povrh toga, ionako sve dublje klanja kultu zdrave i prirodne prehrane. Svojim kolorističkim himnama i domišljatim poticajima na ispravljanje nepravde, vrtne izložbe i krajobrazna umjetnost općenito imaju tako i svojevrstan ‘humanitarni’ karakter: bilo da je riječ o spašavanju prirode ili čovjekove časti.
No hommage prirodi i njezinoj ljepoti ne iscrpljuje se u ‘jestivom’: i nešto bizarnije i nedvojbeno originalne kreacije često pohode maštu profesionalnih pejzažista, ali i amatera zaljubljenika. Spomen riječi korov, na primjer, teško može ikoga osobito raznježiti. Pa ipak, nakon prvih osamljenih pokušaja vraćanja digniteta tom mrskom samoživom bilju, svjetlo dana ugledao je jedan novi tip botaničkog vrta: koprive, žitni kukolj, divlja kamilica i drugi zeleni ‘barbari’, koje s toliko bijesa obično čupamo, pokazali su se izuzetno zahvalnima za oblikovanje zelenih površina u urbanim sredinama, te ozelenjavanje golih strmih litica koje, primjerice, nagrđuju neku panoramu. Po svoj ćemo se prilici tako, kad-tad, morati suočiti s vlastitim dvostrukim mjerilima: rijetko će tko, okomivši se na korov oko svojih nježnih kućnih ljubimaca, zamijetiti da je možda prije pola sata zadivljen zastao pred nekom prekrasno oblikovanom kamenjarom u nečijem vrtu ili, štoviše, na raskošnom zelenom pokrivaču ispred gradske vijećn
Najveći zeleni labirint se nalazi u Italiji
ARHETIP LABIRINTA ILI VEZA S PROŠLOŠĆU: Labirint je bez sumnje figura koja nije osjetila teret stoljeća. Od antičkog je doba fascinirala čovjeka i odgovarala na njegovu potrebu za samoiskušenjem, za susretom s nekim vlastitim Minotaurom. Splet putova u kojem, između brojnih ‘slijepih’, treba pronaći put do središta, postoje i u prirodi: to su prilazni hodnici u nekim predhistorijskim spiljama čiji je prototip poslužio kao motiv i simbol kojim je protkana povijest mnogih kultura i religija. Nalazimo ga ugraviranog na tlu katedrala kao zamjenu za hodočašće u Svetu zemlju; služio je kao obrambeni sustav na ulazu u utvrđene gradove, bio je ucrtan na maketama starih grčkih kuća. Nije riječ samo o obrani od ljudskog neprijatelja, nego i od štetnih utjecaja, demona koji mogu povrijediti neku tajnu, neku materijalnu ili duhovnu svetost. Središte je namijenjeno samo upućenome, onome koji se u iskušenjima inicijacije pokaže dostojnim da dosegne skrovitu objavu.
Voljeli su ga i alkemičari, smatrajući ga slikom cjelokupnog rada na Velikoj mijeni: jedan je samo put kojim valja ići da bi se došlo u središte i istog se tog puta umjetnik mora držati da bi odatle izašao. To je tumačenje blisko i asketsko- mističkoj doktrini: usredotočiti se na sebe, uz pomoć osjeta, emocija i predodžbi, uklanjajući svaku prepreku intuiciji, i vratiti se na svjetlo dana ne dajući se zavesti stranputicama. Labirint je kombinacija dvaju motiva: spirale i pletenice, čime izražava očitu namjeru da se prikaže beskonačno. Što je putovanje teže, što su brojnije i napornije prepreke, to je veća preobrazba koju u središtu doživljava putnik. Preobražaj koji će se potvrditi na kraju putovanja, na ponovnom izlasku na svjetlo, označava pobjedu duhovnog nad materijalnim, vječnog nad prolaznim, razuma nad instinktom, znanja nad slijepom silom.
Ljubavni kamen na land art stazi na Ćićariji
NOVI DIZAJNERI PEJSAŽA: Tragom tih ideja pošlo je dvoje pejzažista, pristiglih u hortikulturu iz svijeta reklame i komunikacije. Isabelle de Beaufort i Bertrand Ramus danas su traženi tandem koji već desetak godina crta, trasira i sije divovske dedaluse koji unedogled, kilometrima, razvijaju uredno nanizane sadnice. Na početku je posao nalikovao na gradnju broda: bilo je jasno da će trebati godine i godine da kreacija postane estetski ‘upotrebljiva’. Ubrzo je, međutim, dvoje kreativaca, doskočilo jadu i inauguriralo novi ‘brzopotezni’ koncept za našu nestrpljivu epohu: efemerni labirint od kukuruza! Sljedeće sezone donijele su pokušaje s drugim žitaricama, a pozivi sa svih strana počeli upravo pljuštati. Riječ je, međutim, o nimalo lakom poslu, pravoj ‘preciznoj mehanici’: figure se trasiraju prema crtežu, a slučajna pogreška od samo jednog centimetra na papiru, na prostranom se terenu može pretvoriti u pravu katastrofu veličine više desetaka metara…
EZOTERIČNOST I MISTIKA VRTOVA 21. STOLJEĆA: Kalendari europskih vrtnih događanja posebno su zabilježili jedan od posljednjih vrtova kreiranih u francuskoj Provansi. Ime mu je “Vrt alkemičara” i zacijelo je jedna od najoriginalnijih ideja koje se nadahnjuju ezoterijom. Tri prostora od kojih je sastavljen odgovaraju trima temeljnim djelima pretvorbe koje bi trebale dovesti do otkrića Kamena mudraca: crna, bijela i crvena mijena. Na tom simboličkom alkemičarskom principu odvija se inicijacijski itinerer koji, polazeći od crne boje (drvored tamnoga graba, kamene ploče i šljunak od tamnoga škriljevca, mirne vodene površine…), prelazi u bijelu (ružičnjaci i stabla lovora, sniježno-bijeli mramor, fontana boje mjeseca…) i napokon u crvenu (šipak i ruže plamenih nijansi…). Premda će mistična dimenzija posjetitelju možda i promaknuti, šarm i originalnost ovoga vrta bez sumnje su vrijedni pažnje.
KATRYN GUSTAFSON, arhitektica, začela je novu krajobraznu arhitekturu 1995., realiziravši u Francuskoj novi tip vrta i parka kao amfiteatra