Kamelija, grmolika biljka prelijepa cvijeta porijeklom iz Istočne Azije, obično se povezuje s Japanom, a naziv Camellia dao joj je švedski botaničar Carl von Linné, koji je biljku opisao u svojoj knjizi “Species Plantarum“, 1753. Kamelija u Kini predstavlja savršeno sjedinjenje i odanost dvoje ljubavnika; u Japanu pak ova karakteristika nije dobrodošla i pridaje joj se negativno značenje. A s obzirom na dugu cvatnju, kamelija u Koreji simbolizira odanost i trajnu ljubav, stoga je idealan cvijet za darivanje prigodom vjenčanja. U Zemlji Izlazećeg Sunca rašireno je vjerovanje da kamelije duguju život onima koji ih uzgajaju. Drugi tamošnji običaj navodi mlade bračne parove da kleknu ispred velikoga stabla kamelije, dodirujući stari korijen vršcima prstiju: na taj način razgovaraju s Bogom…
Prve vijesti o kameliji stigle su u Europu krajem 17. stoljeća, kada je engleski prirodoslovac James Cunningham poslao nekoliko biljaka iz Chusana, takozvanih “stabla sa sjajnim lišćem”, Jamesu Petiveru, engleskom botaničaru-farmaceutu, koji je pak 1702. prikazao cvijeće u knjižici objavljenoj u Londonu. Biljka koja je nacrtana u knjizi pripada vrsti Camellia japonica. Međutim, za službeni ulazak kamelije kao botaničkog roda u Europu zaslužan je zapravo Carl von Linné, koji ju je 1735. opisao kao “japansku ružu” u svom djelu “Systema Naturae” i nazvao ju imenom – Camellia, u čast moravskog isusovca Georgea Josepha Kamela (Camellius), prirodoslovca koji je proučavao istočne zemlje krajem 17. stoljeća. Nekoliko godina poslije, 1747., u publikaciji Georgea E. Edwardsa, pod naslovom “Natural History of Birds“, prikazana je kamelija prisutna u staklenicima Lorda Petrea u Engleskoj.
Stvarno, smišljeno uvođenje ovoga cvijeta u europske vrtove dogodilo se pak oko 1750. godine, najprije u Engleskoj te potom u Francuskoj, Belgiji, Italiji, Španjolskoj i Portugalu. U tom razdoblju kamelija je – dakle, još uvijek kraljevska biljka – teško dostupna, vrlo skupa za kupnju, nepoznata ili gotovo nepoznata rasadničarima. Zbog svoje genetske plastičnosti kamelija će ubrzo postati korisnom mnogim vrtlarima i entuzijastima kao “sirovina” za oblikovanje: mnogi dvorski križatelji biljaka posvećuju svoje kreacije, koje se smatraju umjetničkim djelima, svojim gospodarima ili poznatim ljudima u politici i kulturi, zbog čega će kamelija postati najpoznatiji cvijet 19. stoljeća.
Marie Duplessis
Među najpoznatijim primjercima istaknut će se u početku kamelija iz Kraljevske palače u Caserti, koju je ondje iz Engleske donio admiral Nelson, 1760., u znak ljubavi prema Emmi Hamilton. Dočim je najveću popularnost kamelija dostigla 1848. godine, nakon prve objave romana Alexandrea Dumasa “Dama s kamelijama”. Glavna junakinja knjige, za koju je autor inspiraciju našao u izvjesnoj Marie Duplessis, kurtizani koja je, ovisno o tome je li bila slobodna ili ne, svaku večer na haljinu zadijevala bijelu ili crvenu kameliju.
Kamelija i danas simbolizira poštovanje, divljenje i savršenu, neizloženu ljepotu. Cvijet, naime, ne gubi latice i stoga pamti ljude koji su čvrsti u životu i znaju se dobro suočiti s poteškoćama. Ovisno o boji, značenje kamelije može prenijeti različitu poruku: ako je kamelija bijela, tada simbolizira poštovanje, zahvalnost, divljenje, kao i ljubav koju roditelj osjeća prema svom djetetu; ako je ružičasta, odaje želju za pronalaskom sebe i bližom osobom kojoj se poklanja, a u praksi simbolizira nostalgiju; crvena kamelija simbolizira ljubav i nadu. Konačno, ako je šarena, kamelija je simbol povjerenja i nade. Nerijetko je značenje koje se najlakše pripisuje kameliji simbol žrtve: kamelija je, zapravo, jednaka obvezi da se suoči s bilo kakvim naporom ili odricanjem u ime ljubavi. No, treba uzeti u obzir da se u jeziku cvijeća uz ovaj cvijet najčešće vežu osjećaji poštovanja i divljenja prema nekome.
Camellia desire, moderni hibrid
Glavni elementi koji omogućavaju uzgajivačima cvijeća razlikovati različite vrste kamelija su: oblik i boja cvijeta, prisutnost ili odsutnost različitih mirisa, oblik biljke, razdoblje cvatnje tijekom godine. Kombinacija ovih i eventualno drugih elemenata može dati indikacije koje ćemo sada samo spomenuti. Uzgoj i hibridizacija kamelija u mjestima njihova podrijetla sigurno datira iz vrlo davnih vremena: Quan-Shang navodi kineski pergament iz 1000. godine nove ere kao prvi prikaz cvijeta kamelije. Sigurno je da se biljka savršena oblika dugo uzgajala u istočnjačkim vrtovima, sve do 17. stoljeća, kada su Englezi i Portugalci, osvajajući nove teritorije u Istočnoj Indiji, upoznali ovaj vrlo ukrasni cvijet, lako prilagodljiv vrtnoj klimi Europljana.
Camellia japonica
Nakon službenog izvješća o najpoznatijoj kameliji na svijetu, 1712. godine, njemački liječnik i prirodoslovac Engelbert Kaempfer, vraćajući se iz Kine i Japana, nakon što je ondje radio za Istočnu indijsku kompaniju, u razdoblju između 1690. i 1692., objavio je neke botaničke bilješke pod naslovom “Amoenitates exoticarum”, među kojima se donosi prvi opis biljke Camellia japonica, nazvane Tsubaki (na japanskom jeziku). U svom opisu Kaempfer izvješćuje o postojanju planinskog cubakija s pojedinačnim cvjetovima i vrtnog s dvostrukim cvjetovima, podvlačeći da je biljka već neko vrijeme bila podvrgnuta hortikulturnoj njezi i da je, nakon toga, pokazala prve ukrasne oblike u raznim bojama i s brojnijim laticama. No, putovanje oko svijeta kamelije nije prestalo u Europi, već se od 1798. godine vijesti o njoj šire u Sjevernoj Americi (Louisiana, Alabama i, kasnije, Kalifornija). Biljka se zatim širi u umjerene zemlje Južne Amerike (Čile, Argentina) te potom u Australiju, gotovo idealno završivši turneju po svijetu.
Camelia bianca
Iako se cvijetu širom svijeta dive zbog njegovih boja i oblika, kameliji ipak nedostaje intenzitet mirisa, pa talijanski pjesnik Enrico Nencioni (1880.) u svojoj “Himni cvijeću” piše: “Samo tebe, hladna/mramorna ljepotice bez mirisa,/dragocjena i omiljena kod ponosnih/kćeri luksuza, zovem te/
neukusna kamelija” Prvi opis C.sasanqua napravio je Nijemac Kaempfer, koji je svoje bilješke prenio Linnéu. On ih, međutim, nije smatrao dovoljnima za uključivanje novog biljnog entiteta u njegovu sistematsku knjigu. Tek 1784. vrsta je službeno priznata objavljivanjem knjige Karla Petera Thunberga “Japanese Flora“.
Camellia sasanqua
Legenda kaže da je švedski botaničar Thunberg, inače Linnéov učenik, 1779. donio četiri biljke kamelije sa svog putovanja u Japan u Kraljevski botanički vrt Kew, u blizini Londona. Jedan primjerak je ostao u Kewu, a tri su proslijeđena u Hannover, Schoenbrunn i Pillnitz. Kamelija iz Pillnitza jedina je preživjela. Genetska istraživanja nisu dokazala ovu legendu, ali je sigurno da je 1801. dvorski vrtlar Terscheck posadio kameliju na mjestu gdje se i danas nalazi.
Nakon dugog putovanja iz Japana (otok Okinawa), prvi primjerci Camelliae sasanquae dotakli su britansko tlo u proljeće 1879. godine: javnost ih, međutim, nije uzela u obzir jer su bili zadojeni velikim uspjehom Camelliae japonicae. Engleski botaničari i uzgajivači cvijeća nisu odmah primijetili karakteristike novog cvijeta, koji, za razliku od drugih vrsta toga roda, cvate usred zime cvjetovima otpornim i na snijeg. Biljka je vrlo prilagodljiva, nije pretjerano hirovita, a prije svega ima mirisne cvjetove.
Japanski naziv za Camellia sasanqua je Sazankwa, što znači “cvijet planinskog čaja” ili “čaj od cvjetova šljive”. Povijest biljke u Japanu seže stoljećima unatrag. Osim što je motiv nacrtan na obiju (pojas koji se koristi za kimono), oduvijek je imala visoku ekonomsku vrijednost jer se njeno ulje koristi u prehrambene i kozmetičke svrhe: u kozmetici se, naime, ulje kamelije koristi za dobivanje valovitosti i sjaja kose.
Camellia planipetala Gustava Lamaira (1854-1896)
Prva ilustracija C. sasanquae na Zapadu datira iz 1869. godine, a u Francuskoj ju je izveo Gustave Lemaire. Što se tiče pojavljivanja ovoga roda u Europi, autori se ne slažu: neki tvrde da su prvi primjerci zapravo doneseni u Italiju. Opat Lorenzo Berlese (1837.), primjerice, navodi biljku koja je prisutna u Caserti od 1760., ali ju brka s C. japonica . Od 1839. do 1843., Berlese je napravio je „Ikonografiju roda kamelija“, koja sadrži 300 ručno obojenih točkastih gravura cvijeća. Napravljena je kao odgovor na uvođenje povećanog broja hibrida i vrsta kamelija u Europi. Taj bogati opat, najveći znanstvenik na temu kamelija, proveo je svoje zrele godine u Francuskoj, gdje je proučavao, uzgajao i pisao o kamelijama, prepoznavši potrebu za dokumentiranjem i bilježenjem sorti. C. sasanqua stigla je u Englesku 1879. godine: primjerke je sakupio botaničar John Miers za rasadnike James Veitch & Sons.
Camellia oleifera
Ova je vrsta prvi put uvezena na Zapad 1803. godine, zahvaljujući Williamu Kerru, kolekcionaru vrtova Kew, koji je pronašao biljku u kineskoj regiji Canton. Zatim je ponovno poslana u Englesku 1811. kao C. sasanqua, a rasla je u Kewu pod imenom Lady Bank/s Camellia. Dakle, tijekom 19. stoljeća botanička literatura često je brkala ove dvije vrste: zapravo je prava C. sasanqua kultivirana u Engleskoj tek mnogo kasnije. Na Zapad ju je donio engleski kapetan Richard Rawes, po nalogu Thomasa Careya Palmera, a prvi ju je opisao John Sims (1819.) kao C. sasanqua. Dr. Lindley (1827.) je istu biljku kasnije prepoznao kao Camellia maliflora, vrstu s dvostrukim cvjetovima koja se više ne nalazi u prirodi. Što se tiče taksonomije, entitet je uključen u veliku skupinu hibrida čiji je vjerojatni predak C. sasanqua. Ova doista zgodna kamelija dugo se uzgajala u Kraljevskim vrtovima Kewa pod netočnim imenom Camellia euryoides. Vrlo osebujna vrsta čija je povijest bila podloga na kojoj Kinezi cijepili svoje sorte Camelliae japonicae.
Camellia reticulata Lindley unesena je u Europu 1824. godine iz Kine, zemlje u kojoj raste spontano.
Prema kineskoj tradiciji, otkriće čaja datira iz 2237. godine prije Krista, a zasluga je to Shen Nunga, jednog od mitskih careva koji su vladali u osvit kineske civilizacije i otkrili poljoprivredu. Bez obzira je li ova hipoteza istinita ili ne, sigurni smo da je čaj već bio poznat u Kini u razdoblju dinastije Zhou (1765.-256. pr. Kr.), a označen je izrazom tù; kasnije, za vrijeme dinastije Han (206.-8. pr. Kr.) bilo je poznato kao chà, generički izraz s kojim se piće označava i danas. Mnogo kasnije, u razdoblju dinastije Nara (709.-784.), čaj je stigao i u Japan, a uzgoj se postupno proširio posvuda u istočnoj Aziji, dosegnuvši svoj vrhunac rađanjem “kulta čaja” (tzv. chado ). U Europu su prve vijesti vezane uz čaj donijeli Arapi, a na Istoku upotrebu čaja spominje i Marko Polo. Tek 1559., Gian Battista Romusio objavio je prvo opsežno izvješće o čaju u Europi. Za pravo širenje upotrebe čaja na Zapadu zaslužni su Nizozemci, koji su monopolizirali trgovinu kroz 17. stoljeće preko Istočnoindijske kompanije. Tvrtka je toliko bila moćna da je posjedovala flotu i vojsku, osnivala kolonije i kovala vlastitu valutu; kasnije će se morati natjecati s Englezima, koji će konstituirati strukturu sličnu njoj.
Camellia sinensis, kineska vrsta kamelije koja ima manje listove, sporo je rastući zimzeleni cvjetni grm koji se uzgaja zbog korištenja njegovih listova u izradi bijelog, zelenog, oolong i crnog čaja blagog okusa, ali također služi kao atraktivan i otporan ukras u krajoliku. Za razliku od većine drugih vrsta kamelija, ova je otporna na toplinu i sušu i može dobro funkcionirati na punom suncu ili u djelomičnoj sjeni.
Prva pošiljka čajastigla je u Europu iz Kine, 1610. godine, dok je japanski čaj uvezen već 1637. godine. U međuvremenu, u Rusiji se čaj proširio karavanskim putovima, već oko 1640. godine. Počevši od 1780. godine, zahvaljujući radu Charlesa II od Engleske i njegove supruge Caterine Borghese od Braganze, London postaje trgovačkom prijestolnicom čaja. Međutim, smanjenje poreza na čaj, 1884., omogućilo je brzo širenje pića među svim Englezima, a s druge strane – u razdoblju Georgea III., osnivanje čajnih vrtova, mjesta zabave za plemiće, bilo je također od presudne važnosti. Oko 1820., uzgoj čaja također je započeo u Indiji, nakon što je Robert Bruce otkrio lokalnu sortu iz Assama (Camellia sinensis, koju je Otto Kuntze nazvao Camellia assamica). Uskoro su se pojavile mnoge plantaže u Indiji i na Cejlonu, a 1838. prva pošiljka indijskog čaja stigla je u London.
Bila bi to ukratko priča o putovanju kamelije kroz nekoliko stoljeća, o njenim vrstama i kultivarima s Istoka. Evolucija je još u tijeku, no kameliju danas poznajemo kao raskošnu cvjetnicu punu latica, bujnog grma koje može premašiti visinu od 10 metara i vrlo otpornog drva. Početkom proljeća – u ožujku i travnju – biljka se pojavljuje nabrekla s višestrukim pupoljcima, sposobnim za izdašno cvjetanje različitih boja: od rumene, ljubičaste, do mliječno bijele. Cvijet, elegantan i dragocjen može postići 14 centimetara u promjeru. Listovi su kožasti, sjajni, sjajni i intrigantne intenzivne zelene boje.
Camellia maxiflora
Ukratko, ako ste u vrtu primijetili veliki cvijet vrlo sličan ruži, to je mogla biti prekrasna kamelija, koja pripada obitelji Theaceae. Ovisno o vrsti, razdoblje cvatnje može započeti zimi ili u jesen. Postoje mnoge vrste, neke su vrlo mirisne, druge manje. Camellia japonica, najzastupljenija vrsta, cvjeta kasno zimi i vrlo je otporna, ali ipak zahtijeva specifičnu njegu. Cvijet je lijep koliko i težak, pa ako vidite bilo kakvo opadanje, sjetite se da je to dio njegova životnog ciklusa. No, padanje se može zaustaviti obrezivanjem nakon cvatnje, dajući biljci šiljasti oblik koji će joj pomoći da se bolje odupre vjetru i oborinama.
Kameliji je potrebno kiselo tlo. To je biljka koju treba držati vani, na vrlo prozračenim mjestima i u polusjeni kako ne bi bila izravno izložena sunčevim zrakama ili lošem vremenu. Kamelija ima i jaku ukrasnu moć, zbog svog lišća, koje uvijek ostaje sjajno i svijetlog debla koje se postupno otkriva tijekom rasta. Može se uzgajati u posudama, ali je također savršena za stvaranje cvjetnjaka, obruba i živica. Kamelija voli hladna i prozračena okruženja, a idealna klima za njen uzgoje je oblačno vrijeme, obilne kiše i temperature između 8°C i 12°C, ali podnosi i do -15°C. Vruća sezona, pogotovo u gradu, nije idealna za taj cvijet. Zbog toga nikada ne smije biti izravno izložena suncu već u polusjeni, a tlo u posudi treba sadržavati treset, šumsku zemlju i lišće.
Legenda o Susanowo
Postoji nekoliko legendi, sve potječu iz istočnih zemalja, o značenju i rođenju kamelije. U drevnoj japanskoj knjizi koja govori o bogu vjetra, kiše i uraganu, Susanowo, kaže se da je bio prisiljen živjeti u kraljevstvu kojim je vladala zla osmoglava zmija. Svake sezone zmija je zahtijevala žrtvu najljepše djevojke u kraljevstvu, ali jednog je dana Susanowo, umoran od toga života punog zlostavljanja, odlučio osloboditi zemlju od čudovišta. Otišao je u kraljevstvo podzemlja, uzeo mač unutar kojeg je zatočio zrak sunca, i borio se s osmoglavom zmijom. Nakon nekoliko sati borbe, Susanowo je svladao zmiju, prišao princezi i, tražeći njezinu ruku, stavio krvavi mač na travu koja je počela rumenjeti. Na tom se mjestu pojavio grm s vrlo sjajnim listovima i bijelim cvjetovima s nekoliko crvenih točkica. Cvjetovi su se nazivali cubaki ili japanske ruže i njihova je karakteristika bila da su cijeli dan padali s biljke. Od toga trenutka “japanske ruže”, simbolično vezane uz legendu o Susanowo, predstavljale su žrtvu svakog mladog čovjeka.
Druga legenda vezana je uz osnivača škole Ch’an, 28. patrijarha budizma, Ta-Moa, poznatog pod imenom Bodhidharma, koji je zaspao tijekom jedne od svojih meditacija. Da bi se zbog toga kaznio, počeo si je čupati obrve. Međutim, padajući, one su se pretvarale u latice predivnog cvijeta…
Motiv kamelije nalazi se u svim kolekcijama modne kuće Coco Chanel od dvadesetih godina prošloga stoljeća do danas
Suvremena pak legenda o kameliji jest ona vezana uz Coco Chanel. Mlada se Gabrielle prvi put zainteresirala za kamelije kada je, kao tinejdžerica, prisustvovala kazališnoj predstavi “Dama s kamelijama”, sa Sarah Bernhardt u naslovnoj ulozi. Godinama kasnije, Gabriellin ljubavnik, Arthur “Boy” Capel, poklonit će joj buket kamelija, ponovno probudivši njezinu ljubav prema tom cvijetu. I – tako se 1913. Chanel počela ukrašavati svilenim verzijama cvijeta. Ubrzo se uzorak vidio posvuda; uključujući zidove u njenom stanu i dućanu u Rue Chambon 31; odnosno u trgovini koju je Boy Capel pomogao financirati kao Chanel Modes. Čak je i spektakularni luster koji je visio u njenom pariškom stanu ukrašen ovim cvijetom. Kako je kamelija cvijet bez mirisa, Coco Chanel preferirala ga je i u parfemima, jer nije smetao njezinom prepoznatljivom mirisu No. 5. Cvijet kamelije proizvodi se u gotovo svakoj Chanel kolekciji od dvadesetih godina prošloga stoljeća i izrađuje se od svih vrsta materijala koji se mogu zamisliti: emajla, dijamanata, rubina.