Kategorija: POVIJEST VRTOVA

Kamelija, grmolika biljka prelijepa cvijeta porijeklom iz Istočne Azije, obično se povezuje s Japanom, a naziv Camellia  dao joj je švedski botaničar Carl von Linné, koji je biljku opisao u svojoj knjizi “Species Plantarum“, 1753.  Kamelija u Kini predstavlja savršeno sjedinjenje i odanost dvoje ljubavnika; u Japanu pak ova karakteristika nije dobrodošla i pridaje joj se negativno značenje. A s obzirom na dugu cvatnju, kamelija u Koreji simbolizira odanost i trajnu ljubav, stoga je idealan cvijet za darivanje prigodom vjenčanja. U Zemlji Izlazećeg Sunca  rašireno je vjerovanje da kamelije duguju život onima koji ih uzgajaju. Drugi tamošnji običaj navodi mlade bračne parove da kleknu ispred velikoga stabla kamelije, dodirujući stari korijen vršcima prstiju: na taj način razgovaraju s Bogom…

Prve vijesti o kameliji stigle su u Europu krajem 17. stoljeća, kada je engleski prirodoslovac James Cunningham poslao nekoliko biljaka iz Chusana,  takozvanih “stabla sa sjajnim lišćem”, Jamesu Petiveru, engleskom botaničaru-farmaceutu, koji je pak 1702. prikazao cvijeće u knjižici objavljenoj u Londonu. Biljka koja je nacrtana u knjizi pripada vrsti Camellia japonica. Međutim, za službeni ulazak kamelije kao botaničkog roda u Europu zaslužan je zapravo Carl von Linné, koji ju je 1735. opisao kao “japansku ružu” u svom djelu “Systema Naturae” i nazvao ju imenom – Camellia, u čast  moravskog isusovca Georgea Josepha Kamela (Camellius), prirodoslovca koji je proučavao istočne zemlje krajem 17. stoljeća. Nekoliko godina poslije, 1747., u publikaciji Georgea E. Edwardsa, pod naslovom “Natural History of Birds“, prikazana je kamelija prisutna u staklenicima Lorda Petrea u Engleskoj.

Stvarno, smišljeno uvođenje ovoga cvijeta u europske vrtove dogodilo se pak oko 1750. godine, najprije u Engleskoj te potom u Francuskoj, Belgiji, Italiji, Španjolskoj i Portugalu.  U tom razdoblju kamelija je – dakle, još uvijek kraljevska biljka – teško dostupna, vrlo skupa za kupnju, nepoznata ili gotovo nepoznata rasadničarima. Zbog svoje genetske plastičnosti kamelija će ubrzo postati korisnom mnogim vrtlarima i entuzijastima kao “sirovina” za oblikovanje: mnogi dvorski križatelji biljaka posvećuju svoje kreacije, koje se smatraju umjetničkim djelima, svojim gospodarima ili poznatim ljudima u politici i kulturi, zbog čega će kamelija postati najpoznatiji cvijet 19. stoljeća.

Marie Duplessis

Među najpoznatijim primjercima istaknut će se u početku kamelija iz Kraljevske palače u Caserti, koju je ondje iz Engleske donio admiral Nelson, 1760., u znak ljubavi prema Emmi Hamilton. Dočim je najveću popularnost kamelija dostigla 1848. godine, nakon prve objave romana Alexandrea Dumasa “Dama s kamelijama”. Glavna junakinja knjige, za koju je autor inspiraciju našao u  izvjesnoj Marie Duplessis, kurtizani koja je, ovisno o tome je li bila slobodna ili ne, svaku večer na haljinu zadijevala bijelu ili crvenu kameliju.

Kamelija i danas simbolizira poštovanje, divljenje i savršenu, neizloženu ljepotu. Cvijet, naime, ne gubi latice i stoga pamti ljude koji su čvrsti u životu i znaju se dobro suočiti s poteškoćama. Ovisno o boji, značenje kamelije može prenijeti različitu poruku: ako je kamelija bijela, tada simbolizira poštovanje, zahvalnost, divljenje, kao i ljubav koju roditelj osjeća prema svom djetetu; ako je ružičasta, odaje želju za pronalaskom sebe i bližom osobom kojoj se poklanja, a u praksi simbolizira nostalgiju; crvena kamelija simbolizira ljubav i nadu. Konačno, ako je šarena, kamelija je simbol povjerenja i nade. Nerijetko je značenje  koje se najlakše pripisuje kameliji  simbol žrtve: kamelija je, zapravo, jednaka obvezi da se suoči s bilo kakvim naporom ili odricanjem u ime ljubavi. No, treba uzeti u obzir da se u jeziku cvijeća  uz ovaj cvijet najčešće vežu osjećaji poštovanja i divljenja prema nekome.

 Camellia desire, moderni hibrid 

Glavni elementi koji omogućavaju uzgajivačima cvijeća razlikovati različite vrste kamelija su: oblik i boja cvijeta, prisutnost ili odsutnost različitih mirisa, oblik biljke, razdoblje cvatnje tijekom godine. Kombinacija ovih i eventualno drugih elemenata može dati indikacije koje ćemo sada samo spomenuti. Uzgoj i hibridizacija kamelija u mjestima njihova podrijetla sigurno datira iz vrlo davnih vremena: Quan-Shang navodi kineski pergament iz 1000. godine nove ere kao prvi prikaz cvijeta kamelije. Sigurno je da se biljka savršena oblika dugo uzgajala u istočnjačkim vrtovima, sve do 17. stoljeća, kada su Englezi i Portugalci, osvajajući nove teritorije u Istočnoj Indiji, upoznali ovaj vrlo ukrasni cvijet, lako prilagodljiv vrtnoj klimi Europljana.

Camellia japonica

Nakon službenog izvješća o najpoznatijoj kameliji na svijetu, 1712. godine, njemački liječnik i prirodoslovac Engelbert Kaempfer, vraćajući se iz Kine i Japana, nakon što je ondje radio za Istočnu indijsku kompaniju, u razdoblju između 1690. i 1692., objavio je neke botaničke bilješke pod naslovom “Amoenitates exoticarum”, među kojima se donosi prvi opis biljke Camellia japonica, nazvane Tsubaki (na japanskom jeziku). U svom opisu Kaempfer izvješćuje o postojanju planinskog cubakija  s pojedinačnim cvjetovima i vrtnog s dvostrukim cvjetovima, podvlačeći da je biljka već neko vrijeme bila podvrgnuta hortikulturnoj njezi i da je, nakon toga, pokazala prve ukrasne oblike u raznim bojama i s brojnijim laticama. No, putovanje oko svijeta kamelije nije prestalo u Europi, već se od 1798. godine vijesti o njoj šire u Sjevernoj Americi (Louisiana, Alabama i, kasnije, Kalifornija). Biljka se zatim širi u umjerene zemlje Južne Amerike (Čile, Argentina) te potom u Australiju, gotovo idealno završivši turneju po svijetu.

Camelia bianca 

Iako se cvijetu širom svijeta dive zbog njegovih boja i oblika, kameliji ipak nedostaje intenzitet mirisa, pa talijanski pjesnik Enrico Nencioni (1880.) u svojoj “Himni cvijeću” piše: “Samo tebe, hladna/mramorna ljepotice bez mirisa,/dragocjena i omiljena kod ponosnih/kćeri luksuza, zovem te/
neukusna kamelija”  Prvi opis C.sasanqua  napravio je Nijemac Kaempfer, koji je svoje bilješke prenio Linnéu. On ih, međutim, nije smatrao dovoljnima za uključivanje novog biljnog entiteta u njegovu sistematsku knjigu. Tek 1784. vrsta je službeno priznata objavljivanjem knjige Karla Petera Thunberga “Japanese Flora“.

Camellia sasanqua 

Legenda kaže da je švedski botaničar Thunberg, inače Linnéov učenik, 1779. donio četiri biljke kamelije sa svog putovanja u Japan u Kraljevski botanički vrt Kew, u blizini Londona. Jedan primjerak je ostao u Kewu, a tri su proslijeđena u Hannover, Schoenbrunn i Pillnitz. Kamelija iz Pillnitza jedina je preživjela. Genetska istraživanja nisu dokazala ovu legendu, ali je sigurno da je 1801. dvorski vrtlar Terscheck posadio kameliju na mjestu gdje se i danas nalazi.

Nakon dugog putovanja iz Japana (otok Okinawa), prvi primjerci Camelliae sasanquae dotakli su britansko tlo u proljeće 1879. godine: javnost ih, međutim, nije uzela u obzir jer su bili zadojeni velikim uspjehom Camelliae japonicae. Engleski botaničari i uzgajivači cvijeća nisu odmah primijetili  karakteristike novog cvijeta, koji, za razliku od drugih vrsta toga roda, cvate usred zime cvjetovima otpornim i na snijeg. Biljka je vrlo prilagodljiva, nije pretjerano hirovita, a prije svega ima mirisne cvjetove.

Japanski naziv za Camellia sasanqua je Sazankwa, što znači “cvijet planinskog čaja” ili “čaj od cvjetova šljive”. Povijest biljke u Japanu seže stoljećima  unatrag. Osim što je motiv nacrtan na obiju (pojas koji se koristi za kimono), oduvijek je imala visoku ekonomsku vrijednost jer se njeno ulje koristi u prehrambene i kozmetičke svrhe: u kozmetici se, naime, ulje kamelije koristi za dobivanje valovitosti i sjaja kose.

Camellia planipetala Gustava Lamaira (1854-1896)

Prva ilustracija C. sasanquae  na Zapadu datira iz 1869. godine, a u Francuskoj ju je izveo Gustave Lemaire. Što se tiče pojavljivanja ovoga roda u Europi, autori se ne slažu: neki tvrde da su prvi primjerci zapravo doneseni u Italiju. Opat Lorenzo Berlese (1837.), primjerice, navodi biljku koja je prisutna u Caserti od 1760., ali ju brka s C. japonica . Od 1839. do 1843., Berlese je napravio je „Ikonografiju roda kamelija“, koja sadrži  300 ručno obojenih točkastih gravura cvijeća. Napravljena je kao odgovor na uvođenje povećanog broja hibrida i vrsta kamelija u Europi. Taj bogati opat, najveći znanstvenik na temu kamelija, proveo je svoje zrele godine u Francuskoj, gdje je proučavao, uzgajao i pisao o kamelijama, prepoznavši potrebu za dokumentiranjem i bilježenjem sorti. C. sasanqua stigla je u Englesku 1879. godine: primjerke je sakupio botaničar John Miers za rasadnike James Veitch & Sons.

Camellia oleifera

Ova je vrsta prvi put uvezena na Zapad 1803. godine, zahvaljujući Williamu Kerru, kolekcionaru vrtova Kew, koji je pronašao biljku u kineskoj regiji Canton. Zatim je ponovno poslana u Englesku 1811. kao C. sasanqua, a rasla je u Kewu pod imenom Lady Bank/s Camellia. Dakle, tijekom 19. stoljeća botanička literatura često je brkala ove dvije vrste: zapravo je prava C. sasanqua kultivirana u Engleskoj tek mnogo kasnije. Na Zapad ju je donio engleski kapetan Richard Rawes, po nalogu Thomasa Careya Palmera, a prvi ju je opisao John Sims (1819.) kao C. sasanqua. Dr. Lindley (1827.) je istu biljku kasnije prepoznao kao Camellia maliflora, vrstu s dvostrukim cvjetovima koja se više ne nalazi u prirodi. Što se tiče taksonomije, entitet je uključen u veliku skupinu hibrida čiji je vjerojatni predak C. sasanqua. Ova doista zgodna kamelija dugo se uzgajala u Kraljevskim vrtovima Kewa pod netočnim imenom Camellia euryoides. Vrlo osebujna vrsta čija je povijest bila podloga na kojoj Kinezi cijepili svoje sorte Camelliae japonicae.

Camellia reticulata Lindley  unesena je u Europu 1824. godine iz Kine, zemlje u kojoj raste spontano.

Prema kineskoj tradiciji, otkriće čaja datira iz 2237. godine prije Krista, a zasluga je to Shen Nunga, jednog od mitskih careva koji su vladali u osvit kineske civilizacije i otkrili poljoprivredu. Bez obzira je li ova hipoteza istinita ili ne, sigurni smo da je čaj već bio poznat u Kini u razdoblju dinastije Zhou (1765.-256. pr. Kr.), a označen je izrazom tù; kasnije, za vrijeme dinastije Han (206.-8. pr. Kr.) bilo je poznato kao chà, generički izraz s kojim se piće označava i danas. Mnogo kasnije, u razdoblju dinastije Nara (709.-784.), čaj je stigao i u Japan, a uzgoj se postupno proširio posvuda u istočnoj Aziji, dosegnuvši svoj vrhunac rađanjem “kulta čaja” (tzv. chado ). U Europu su prve vijesti vezane uz čaj donijeli Arapi, a na Istoku upotrebu čaja spominje i Marko Polo. Tek 1559., Gian Battista Romusio objavio je prvo opsežno izvješće o čaju u Europi. Za pravo širenje upotrebe čaja na Zapadu zaslužni su Nizozemci, koji su monopolizirali trgovinu kroz 17. stoljeće preko Istočnoindijske kompanije. Tvrtka je toliko bila moćna da je posjedovala flotu i vojsku, osnivala kolonije i kovala vlastitu valutu; kasnije će se morati natjecati s Englezima, koji će konstituirati strukturu sličnu njoj.

 Camellia sinensis, kineska vrsta kamelije koja ima manje listove, sporo je rastući zimzeleni cvjetni grm koji se uzgaja zbog korištenja njegovih listova u izradi bijelog, zelenog, oolong i crnog čaja blagog okusa, ali također služi kao atraktivan i otporan ukras u krajoliku.  Za razliku od većine drugih vrsta kamelija, ova je otporna na toplinu i sušu i može dobro funkcionirati na punom suncu ili u djelomičnoj sjeni. 

Prva pošiljka čajastigla je u Europu iz Kine, 1610. godine, dok je japanski čaj uvezen već 1637. godine. U međuvremenu, u Rusiji se čaj proširio karavanskim putovima, već oko 1640. godine. Počevši od 1780. godine, zahvaljujući radu Charlesa II od Engleske i njegove supruge Caterine Borghese od Braganze, London postaje trgovačkom prijestolnicom čaja. Međutim, smanjenje poreza na čaj, 1884., omogućilo je brzo širenje pića među svim Englezima, a s druge strane – u razdoblju Georgea III., osnivanje čajnih vrtova, mjesta zabave za plemiće, bilo je također od presudne važnosti. Oko 1820., uzgoj čaja također je započeo u Indiji, nakon što je Robert Bruce otkrio lokalnu sortu iz Assama (Camellia sinensis, koju je  Otto Kuntze nazvao Camellia assamica). Uskoro su se pojavile mnoge plantaže u Indiji i na Cejlonu, a 1838. prva pošiljka indijskog čaja stigla je u London.

Bila bi to ukratko priča o putovanju kamelije kroz nekoliko stoljeća, o njenim vrstama i kultivarima s Istoka. Evolucija je još u tijeku, no kameliju danas  poznajemo kao raskošnu cvjetnicu punu latica, bujnog grma koje  može premašiti visinu od 10 metara i vrlo otpornog drva. Početkom proljeća – u ožujku i travnju – biljka se pojavljuje nabrekla s višestrukim pupoljcima, sposobnim za izdašno cvjetanje različitih boja: od rumene, ljubičaste, do mliječno bijele. Cvijet, elegantan i dragocjen može postići 14 centimetara u promjeru. Listovi su kožasti, sjajni, sjajni i intrigantne intenzivne zelene boje.

Camellia maxiflora 

Ukratko, ako ste u vrtu primijetili veliki cvijet vrlo sličan ruži, to je mogla biti prekrasna kamelija, koja pripada obitelji Theaceae. Ovisno o vrsti, razdoblje cvatnje može započeti zimi ili u jesen. Postoje mnoge vrste, neke su vrlo mirisne, druge manje. Camellia japonica, najzastupljenija vrsta, cvjeta kasno zimi i vrlo je otporna, ali ipak zahtijeva specifičnu njegu. Cvijet je lijep koliko i težak, pa ako vidite bilo kakvo opadanje, sjetite se da je to dio njegova životnog ciklusa. No, padanje se može zaustaviti obrezivanjem nakon cvatnje, dajući biljci šiljasti oblik koji će joj pomoći da se bolje odupre vjetru i oborinama.

Kameliji je potrebno kiselo tlo. To je biljka koju treba držati vani, na vrlo prozračenim mjestima i u polusjeni kako ne bi bila izravno izložena sunčevim zrakama ili lošem vremenu. Kamelija ima i jaku ukrasnu moć, zbog svog lišća, koje uvijek ostaje sjajno i svijetlog debla koje se postupno otkriva tijekom rasta. Može se uzgajati u posudama, ali je također savršena za stvaranje cvjetnjaka, obruba i živica. Kamelija voli hladna i prozračena okruženja, a idealna klima za njen uzgoje je oblačno vrijeme, obilne kiše i temperature između 8°C i 12°C, ali podnosi i do -15°C. Vruća sezona, pogotovo u gradu, nije idealna za taj cvijet. Zbog toga nikada ne smije biti izravno izložena suncu već u polusjeni, a tlo u posudi treba sadržavati treset, šumsku zemlju i lišće.

Legenda o Susanowo

Postoji nekoliko legendi, sve potječu iz istočnih zemalja, o značenju i rođenju kamelije. U drevnoj japanskoj knjizi koja govori o bogu vjetra, kiše i uraganu, Susanowo, kaže se da je bio prisiljen živjeti u kraljevstvu kojim je vladala zla osmoglava zmija. Svake sezone zmija je zahtijevala žrtvu najljepše djevojke u kraljevstvu, ali jednog je dana Susanowo, umoran od toga života punog zlostavljanja, odlučio osloboditi zemlju od čudovišta. Otišao je u kraljevstvo podzemlja, uzeo mač unutar kojeg je zatočio zrak sunca, i borio se s osmoglavom zmijom. Nakon nekoliko sati borbe, Susanowo je svladao zmiju, prišao princezi i, tražeći njezinu ruku, stavio krvavi mač na travu koja je počela rumenjeti. Na tom se mjestu pojavio grm s vrlo sjajnim listovima i bijelim cvjetovima s nekoliko crvenih točkica. Cvjetovi su se nazivali cubaki ili japanske ruže i njihova je karakteristika bila da su cijeli dan padali s biljke. Od toga trenutka “japanske ruže”, simbolično vezane uz legendu o Susanowo, predstavljale su žrtvu svakog mladog čovjeka.

Druga legenda vezana je uz osnivača škole Ch’an, 28. patrijarha budizma, Ta-Moa,  poznatog pod imenom Bodhidharma, koji je zaspao tijekom jedne od svojih meditacija. Da bi se zbog toga kaznio, počeo si je čupati obrve. Međutim, padajući, one su se pretvarale u latice predivnog cvijeta…

Motiv kamelije nalazi se u svim kolekcijama modne kuće Coco Chanel od dvadesetih godina prošloga stoljeća do danas

Suvremena pak legenda o kameliji jest ona vezana uz Coco Chanel. Mlada se Gabrielle prvi put zainteresirala za kamelije kada je, kao tinejdžerica, prisustvovala kazališnoj predstavi “Dama s kamelijama”, sa Sarah Bernhardt u naslovnoj ulozi. Godinama kasnije, Gabriellin ljubavnik, Arthur “Boy” Capel, poklonit će joj buket kamelija, ponovno probudivši njezinu ljubav prema tom cvijetu. I – tako se 1913. Chanel počela ukrašavati svilenim verzijama cvijeta. Ubrzo se uzorak vidio posvuda; uključujući zidove u njenom stanu i dućanu u Rue Chambon 31; odnosno u trgovini koju je Boy Capel pomogao financirati kao Chanel Modes. Čak je i spektakularni luster koji je visio u njenom pariškom stanu ukrašen ovim cvijetom. Kako je kamelija cvijet bez mirisa, Coco Chanel preferirala ga je i u parfemima, jer nije smetao njezinom prepoznatljivom mirisu No. 5. Cvijet kamelije proizvodi se u gotovo svakoj Chanel kolekciji od dvadesetih godina prošloga stoljeća i izrađuje se od svih vrsta materijala koji se mogu zamisliti: emajla, dijamanata, rubina.

KENROKUEN:  PARK GODIŠNJIH DOBA 

Kenrokuen je spomenik umjetnosti, inženjerstva i prirode. U tom su vrtu kombinirane staze, potoci, uređene humke, mirne bare, kamenje, biljke i strukture za stvaranje karakterističnoga  sklada. Svaki korak u vrtu dovodi do nove vizije koja izaziva divljenje.  Stoljećima su se japanski vrtovi razvijali  pod utjecajem kineskih vrtova, ali postupno su japanski dizajneri  vrta počeli razvijati vlastiti stil, temeljen na lokalnim materijalima i japanskoj  kulturi. Japanski vrtovi su mjesta mirne ljepote, gdje se čovjek i priroda spajaju, mjesta su to koja olakšavaju prijelaz između vanjskog svijeta i unutarnjeg… 

Kenrokuen je prekrasan japanski vrt koji se nalazi na uzvisini iznad centra grada Kanazawa, pored Kanazawa dvorca, a prostire se na površini od 11,4 hektara. Trenutno se smatra jednim od najljepših vrtova feudalnog, edo  doba u Japanu. Za javnost je inače vrt  bio zatvoren do 1874. Danas ljudi iz cijeloga svijeta posjećuju Kenrokuen kako bi uživali ​​u čarima svake sezone u tipičnom japanskom vrtu. Ime Kenrokuen doslovno znači “vrt  šest  uzvišenosti”, a poziva se na šest osnovnih obilježja koje čine savršen vrt. Do savršenstva je razvijan generacijama.  Osnovni koncept vrta bio je “vječni život”. Tsunanori Maeda, osnivač vrta, stvorio je tri božanska otoka, Horai, Hojo i Eisyu, u Hisago-Ike ribnjaku,  a  13. Vladar dinastije Maeda, Daimyoi Nariyasu Maeda, također je izgradio otok u Horai Kasumiga-Ike ribnjaku.  Kenrokuen ima velike umjetna jezera, brda i zgrade raspršene u vrtu. Veliki ribnjak,  Kasumiga-ike, predstavljao je mit o čarobnjaku sa čudotvornom snagom života,  a značio je dugi  očekivani  životni  vijek i vječno blagostanje feudalnog gospodara.

Kamena svjetiljka s dvije noge koja se pojavljuje u ribnjaku  postala je simbolom grada Kanazawa. Središnja fontana izrađena je pak pomoću prirodnoga pritiska vode koja teče od najvišeg ribnjaka. Posjetitelji mogu uživati ​​u ljepoti cvijeća i drveća, kao što su cvjetovi šljiva i trešanja u proljeće, azaleja i perunika u rano ljeto, a crvenoga i žutoga lišća u jesen. Također, posjetitelji imaju prekrasan pogled na sezonske prirodne ljepote, uključujući i sniježni  krajolik s yukitsuri (doslovno – viseći snijeg). To je, naime, metoda za zaštitu grane borova, koje su konopcima vezane za stabla kako bi se spriječilo pucanje grana.

VRT SA ŠEST OBILJEŽJA: Prema drevnoj kineskoj knjizi o vrtovima, treba biti šest različitih transcendentalnih odlika kojima  vrt mora težiti, a grupirani su po tradicionalnim komplementarnim parovima: prostranost i intimnost, oplemenjenost  i starine, putovi i pogledi. U suvremenim vrtovima teško je pronaći park s tri ili četiri od tih poželjnih atributa, rijetko pet, a gotovo nikad ne svih šest. Zato Kenrokuen doslovno znači “vrt sa  šest obilježja”.

Maeda Toshiie, osnivač Kaga dinastije, trijumfalno je ušao u Kanazawa dvorac 1583. Razvijanje Kenrokuena počelo je iz ravnice ispred dvorca. Godine 1676., Maeda Tsunanori, peti  gospodar Kaga dinastije, preselio je poslovne zgrade unutar dvorca kako bi se izgradila vila i okolni vrt. To je ustvari bio  početak razvoja parka. Mjesto je često korišteno  za bankete, za gledanje mjeseca ili za uživanje u šarenim javorima u jesen i  promatanju  konja.  U požaru 1759. godine, osim maloga dijela, vrt je gotovo uništen. Obnova je započela 1774. godine, za vladara Harunaga, koji  je stvorio Smaragdni vodopad (Midori-Taki), Yugao-tei , Uchihashi-tei, sobe za čaj.  Godine  1792. izgradio je dinastijske škole “Meirindo” i “Keibukan”. Nakon smrti Harunaga, njegov nasljednik, Narinaga, preselio je te škole, pa 1822. dao napraviti potoke koji  vijugaju  u vrtu s vodom uzetom iz Tatsumi kanala. Na zahtjev Narinaga, u istoj je  godini vrtu ime –  Kenrokuen – dao Matsudaira Sadanobu.  Narinagin nasljednik, Nariyasu, izgradio je nove  zgrade s više od 200 soba, napravljeni su dodatni potoci i voda te proširen  Kasumi ribnjak. Kompletna rekonstrukcija dovršena je 1851., kada se širi jezerca i sade  stabla u obliku harmonike.  Nakon razdoblja Meiji  vrt se otvara za javnost,  1874. godine.

LEGENDE O NASTANKU:  Iako je datum nastanka  vrta koji će postati poznat kao Kenrokuen dobro  poznat,  lokalna legenda kaže da je zdenac u vrtu najstariji objekt ondje: prije 1200 godina čovjek po imenu Togoro, farmer, prao je krumpire u bunaru, kada su se odjednom počeli skupljati zlatni mjehurići, kanazawa, što znači zlatna močvara. Budući da voda iz bunara teče u spremnik za pročišćavanje u obližnjem svetištu Shinto, mnogi  dolaze na zdenac  uzeti zlatne vode za ceremoniju čaja. Čajdžinica Shigure-tei, izgrađena  1725. godine i čudom preživjela požar iz 1759. godine, pruža dokaze da je ceremonija čaja ustvari uvijek bila važan oblik kulture u vezi s ovim raskošnim ritualom koji je imao značajan utjecaj na vrt i na njegov dizajn.  Nakon požara, čajdžinica je nastavila raditi, pa je u potpunosti renovirana tijekom razdoblja Meiji. Čak i danas se može vidjeti u Renchi-tei dijelu vrta.

Kenrokuen sadrži oko 8750 stabala i 183 vrsta biljaka ukupno. Točke od posebnoga interesa  su najstarija fontana u Japanu, koja posluje s prirodnim tlakom vode; Yugao-tei, soba čaja, najstarija građevina u vrtu izgrađen 1774. godine; Shigure-tei, rezidencija koja je prvobitno izgrađena do petog Tsunanori gospodara, a obnovljena u svom sadašnjem obliku 2000. godine; Karasaki bor, koji je posadio 13. gospodar Nariyasu, Kotoji-toro, kamena svjetiljka s dvije noge, koja izgleda poput mosta, a danas je simbolom Kenrokuena i Kanazawe; Most gusaka, od jedanaest crvenih kamena, poredanih tako da nalikuju na  guske u formaciji leta; pagoda Kaiseki….

U vrtu ima nekoliko ribnjaka, potoka, slapove, a voda je u park preusmjerena iz daleke rijeke sa sofisticiranim sustavom  voda izgrađenim 1632. Pagoda Kaiseki visoka je kamena pagoda, od 4,1 metara, na malom otoku.  Ondje raste kikuzakura (krizantema-trešnja), trešnjin cvijet koji cvjeta krajem travnja i početkom svibnja, a ima 300 latica na svakom cvijetu. Spomenik Meiji, s kipom kneza Yamatotakeru-ne-Mikoto spomenik je žrtvama rata, posvećen palim borcima u borbi za Seinan. Podignut je 1880. godine, a vjeruje se da je to prvi brončani kip u Japanu. U jugoistočno-središnjem dijelu vrta nalazi se Neagari Matsu (bor iz strše korijena), neobičan bor koji ima više od 40 velikih i malih korijena oko dva metra od zemlje, tako da izgledaju  kao da su izrasli iz zemlje: to je još jedna  od znamenitosti Kenrokuena. Stablo je  zasadio Nariyasu, trinaesti gospodar Maeda klana.  Ondje  je i bor s ​​ožiljkom u obliku srca. Tijekom Drugog svjetskog rata iz ovoga debla prikupljan je terpentin  koji se koristio kao gorivo za vojne zrakoplove u lipnju 1945. Sadnice šljiva donesene su  iz poznatih mjesta za stabla šljiva kao što su svetišta Kitano Tenmangu, Dazaifu Tenmangu, Yushima Tenmangu i Kairakuen. Sada ima 200 biljaka od 20 sorti. Hisago-ike je još jedan ribnjak u Korakuenu. Ime mu dolazi od oblika bundeve. Tu je i par velikih i malih otoka na jezeru koji simboliziraju vječnu mladost i dugovječnost. Ribnjak je spojen na masu preko čajdžinica Yugao -tei. Estetske osobitosti  su očito čak i većini  povremenih promatrača, ali vrtovi također sadrže prostore za promišljanje i osiguravaju mir  za um.

Tradicionalno, Kenrokuen vrt slovi kao jedan od tri velika uređena vrta u Japanu, zajedno s Kairakuen u Mito i Korakuen u Okayama. Među ta tri Kenrokuen uživa poseban ugled zbog svoje jedinstvene ljepote. Ljubitelji  će reći da je ovaj vrt savršen, da takvoga vrta više neće biti. Vrt, koji uključuje brda, potoke, jezera, prekrasne krajolike i impresivna stabla, dijelom je žrtva svoje  slave, jer ga posjećuju brojni turisti.  Početkom travnja, primjerice,  Kenrokuen ima 420 sakura stabala s 20 sorti u cvatu; pola od tih stabala su Someiyoshino kvalitete. Tijekom sezone Hanami, kada su trešnje u cvatu, ulaz u Kenrokuen je besplatan, a cijeli vrt osvijetljen. Kakitsubata (divlji iris) može biti obožavan u lipnju. Kenrokuen ima drugačiji izgled krajobraza stvorenoga cvijeća u svako godišnje doba, kao sakura ili azaleja (oko 10.000 biljaka i 40.000 vrsta cvijeća). S Momiji (jesenjeg lišća), od sredine listopada do kraja studenog, crvena i žuta boja jesenskoga lišća na drveću stvara savršen krajolik i nudi posjetiteljima jedan od najboljih primjera ljepote japanskih vrtova. Najpopularnije mjesto za gledanje Momiji je područje oko Kasumi-Ga-Ike, ribnjaka u sredini vrta. Momiji boja na pozadini Kotoji Karamatsu kamene lanterne i bora stvara uistinu profinjen i bogat doživljaj.  Među inim, Kenrokuen je poznat po svojoj Yukizuri, koja je postala simbolom zime u Kanazawa. Najbolji primjer Yukizuri je na granama borova Karamatsu.

U vrtu su četiri jezera, od kojih je drugo po veličini (Hisago Ike) vjerojatno mjesto prve zgrade. Na višoj razini s pogledom na srce vrta je najveći ribnjak (Kasumiga Ike ili mutni ribnjak):  s 5000 četvornih metara to je središnji fokus velikog broja građevine, uključujući i kuće čaja, lampione, mostove te veliki otok koji predstavlja kornjaču.  Mladi borovi i trešnje konopcima su spojeni izravno na vrhu grane: ova vrsta strukture zove se Miki-Tsuri. Grmlje je  umotano u slamu od riže (shibori) poput boce. Zimska sezona važna  je za  japanski vrt, kao i proljeće. Naime, estetski se snijeg doima poput cvijeća.  Kao i yukitzuri, čak i lišće drveća i grmlja, mostovi, pa čak i lampioni, dizajnirani su kako bi se naglasio estetski izgled bijelih sniježnih oblika.

Iseljavanje, turizam i požari dobrano su davno već narušili ravnotežu života na otoku Hvaru. No, nitko ne poriče činjenicu da je, unatoč svemu, otok  posljednje gotovo cijelo stoljeće obilježila samo jedna biljka malog ljubičastog cvijeta – lavanda…  

Kada padnu posljednje „suze svetega Lovrinca“(Perzeide!), divnom je cvijetu hvarske lavande – kraj. Moglo bi se reći da tada cijeli otok, posebice njegov zapadni dio, mijenja i miris i boju. Sredina je tada kolovoza i cijeli se život otoka postupno usporava: s otoka odlaze furešti, opijeni mirisima, a domaći se prepuštaju dobro poznatom  mediteranskom čekanju (nečega što bi se moglo dogoditi, jer na otoku se uvijek nešto događa!). Ili, kako je to već rekla Hvaranka Tonka Alujević, poetski parafrazirajući slavnoga indijanskoga poglavicu koji je docirao američkim vlastima:„Mi znamo da Europljanin ne razumi naš život. Jedan dil mora njemu je isti ka i drugi jer on je stranac koji dođe od noći i uzima sve šta oće. More nije njegov brat, nego njegov neprijatej i kad ga pokori, on ide daje. On iza sebe ostavja grobove i nije ga briga. On otima bogatstvo mora od svoje dice i nije ga briga. Odnosi se prema moru ka prema stvari koja se more opljačkat i prodat ka sjajni nakit. Njegov apetit prožderat će more i ostavit pustoš. Ne znan. Naš način je drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči dalmatinskoga čovika. A možda je to zato jer je dalmatinski čovik divji i ne razumi.“   

Škola suhozida ili edukacija kako spašavati korisno tlo od vododerina i klizanja sastavni je dio rada Pjovera

Iseljavanje, turizam i požari dobrano su davno već narušili ravnotežu otočkoga života, no nitko ne taji činjenicu da je, unatoč svemu, otok  posljednje gotovo cijelo stoljeće obilježila samo jedna biljka malog ljubičastog cvijeta – lavanda. Nakon teške bolesti loze, filoksere, i velikoga iseljavanja, krajem dvadesetih godina prošloga stoljeća, nadu je otočanima donio Grabljanin Bartul Tomičić (1869-1953.), koji je prvi započeo uzgoj lavande (ili levande, kako to kažu rođeni otočani). Pučka legenda kaže da je prvu sadnicu, odnosno rukovet, Bartul Tomičić donio s Visa. Već nakon tri godine skupio je nekoliko vreća cvijeta  lavande, pa ih destilirao u parnom kotlu (lambiku), u kojem se dotad destilirao ružmarin. Za oko tri litre ulja lavande dobio je 300 tadašnjih dinara po kilogramu. Legenda također kaže da su sadnju lavande, osim Grabljana, ubrzo prihvatili i Brušani, pa i stanovnici istočnoga Hvara, odnosno Plama.

Pioniri sadnje lavande na Hvaru

No, prava je istina o lavandi na Hvaru i to da je stanoviti Adamović, službenik Ministarstva poljoprivrede u Beču, za austro-ugarskog cara Franje Josipa, već 1909. radio studije o bilju koje daje eterična ulja za potrebe carevine, da bi se izbjegao uvoz iz Francuske. Kako je procijenjeno da Vis u to doba ima klimu nalik na onu u Provansi, već 1910.  dr. J. Giaconi zasadio je prvi hektar lavande  upravo  na Visu. Dvadeset godina poslije, nakon što je filoksera poharala lozu i profesor Bradanović s Visa u Velom Grablju održao predavanje o uzgoju lavande, Bartul Tomičić,  kriomice je, kako ga ljudi ne bi ismijavali, navodno sa samo tri sadnice, započeo ono što se danas na Hvaru smatra poviješću. Rasadio je potom postojeći grm lavande (odnosno hibrida lavande) iz svojega vrta, te posadio jednu „motiku“ lavande (436 kvadrata) na kamenjaru opustošenom nakon propadanja vinove loze. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 1947.  godine, na otoku je već 31 hektar kamenjara bio pod lavandom.  Kad je Bartul Tomičić umro, Slobodna Dalmacija je objavila tekst pod naslovom  –  Smrt pionira sadnje lavande.  U to doba već je bilo zasađeno oko 800 hektara, s proizvodnjom od oko 60.000 kg eteričnog ulja lavande na godinu, a kaskadne suhozidine s nasadima levande postale su zaštitnim znakom  otoka.

Neke činjenice o lavandi

Lavanda, levanda, kako radije kažu otočani, despik, odnosno despij (prema latinskome nazivu Lavandula spica), ili tarma (od tal. tarma – moljac, koristi se više na Visu i u Splitu), odnosno špičinada – kako se naziva u jednoj staroj samostanskoj ljekaruši iz 16. stoljeća, pronađenoj na Krku, prije Tomičićeve poljoprivredne avanture nije bila nepoznata. Spominjanje u ljekaruši potvrdilo je kako je lavanda često uzgajana biljka, a negdje i obvezna, kao kod redovnika sv.  Antuna. Njome su se posebno koristili pustinjačke redovničke skupine, ali i – što je posebno zanimljivo – trgovci putnici, koji su se lavandom uspavljivali i umirivali od napornih putovanja.

Lavanda je danas na Hvaru samo sjena onoga što je nekad bila, pa čak i do prije dvadeset i nešto godina, kada su veliki požari devedesetih godina prošloga stoljeća sažegli lavandina polja, koja se obnoviti mogu, za razliku od šuma,  samo novom sadnjom. Posljednjih godina, nekolicina otočkih entuzijasta započela je obnovu nasada, i to sadeći budrovku, vrstu poznatu kao hvarska lavanda, koja je hibrid prave lavande (Lavande angustifolia) i širokolisne (Lavanda latifolia). „Svi hibridni lavandini daju više ulja od prave lavande, i to do sedam puta, ali je ono slabije kvalitete, pa zato i slabije plaćeno“, objašnjava na jednom mjestu Grgo Lučić iz Zastražišća, jedan od onih modernih Hvarana koji budućnost vidi u provjerenim otočkim kulturama i koji ubrzano obnavlja nasade lavande, plantažirajući je na moderan, kultiviran način. Hvarska lavanda, zbog razlike u kemijskom sastavu ulja, ne djeluje smirujuće kao prava lavanda, ali zato ima izvrsne analgetske mogućnosti „ Na Hvaru je suho“, reći će Grgo Lučić, „ kiše padne taman koliko treba i to lavandinu paše. Kad je jako vruće, on ispušta eterično ulje, stvarajući nevidljivu izmaglicu uz pomoć koje štiti sebe i korijenski sustav. Tome ustvari služi eterično ulje u lavandi.“

Udruga Pjover njeguje i tradicionalne plesove 

Lavanda i suhozidi 

Gotovo da i nema turista ili znatiželjnog novinara putnika koji se, prolazeći  starom cestom od Starog Grada prema Hvaru, nije zaustavio očaran paukovom mrežom suhozida, ostataka iz vremena kada je uzgoj lavande bio izvor prihoda brojnih domaćinstava zapadnog dijela otoka. No, suhozid nije ondje napravljen slučajno: kultura suhozida na Hvar je prenesena s Brača, gdje su davni Parani donijeli „školu suhozida“. Kako su u neposrednoj blizini živjeli i radili bračko- paranski kopači kamena, berući kamen u uvalama oko Staroga Grada, gdje se i danas nalaze ostaci kamenih rudnika, bračka je škola pomogla domaćem stanovništvu ukrotiti komadiće korisne plodne zemlje. Više od dvije tisuće godina nakon što je znanje suhozidanja stiglo na Hvar, to je memorirano iskustvo u narodu pomoglo izgraditi terasaste plantaže plavoljubičaste lavande. Na vrhuncu uzgoja, od pedesetih godina do kraja osamdesetih prošloga stoljeća od prodaje lavandinog ulja izgrađene su mnoge kuće i školovane generacije otočana.

Ipak, Velo Grablje ima posebnu ulogu u stoljeću lavande, zahvaljujući kojoj je Hvar dobio epitet ljubičastog otoka. Još prije desetak godina činilo se da je turizam lavandi zapečatio sudbinu, no zahvaljujući Udruzi „Pjover„ i njenom osnivaču i voditelju Ivanu Zaninoviću (Grande), lavanda u očima domaćina i posjetitelja dobija novu dimenziju. „Udruga je 2006. osnovana za zaštitu i revitalizaciju Velog Grablja“, reći će Grande.“ Nakon osnutka , prigrlili smo projekt „Etno-eko“ selo, jer smo vidjeli da imamo perspektivu za razvoj. Velo Grablje je izvrsno očuvan primjer tipičnog ruralnog otočnog mjesta, izvrsne arhitekture, bogate povijesti i baštine, što nam je bilo sigurno jamstvo da imamo – budućnost.“

Žetva lavande kraj Velog Grablja, šezdesete prošloga stoljeća

Naziv „Pjover“ udruga je dobila po velikom ograđenom i betoniranom prostoru  pod nagibom, „pjoveru“, koji se nalazi iznad Velog Grablja, a po kojem se tijekom kiše skuplja vodu i, zbog nagiba, puni gusternu (bunar). Doći do vode bio je osnovni problem na otoku. No, kako je 2006. došla voda u selo vodovodom s kopna, stvorili su se svi uvjeti za život na selu (struja, voda, internet), a paralelno je Udruga i osnovana. Ubrzo se uloga „Pjovera“ uspješno prometnula u brendiranje  Hvara kao otoka lavande, što vrlo osmišljeno i uspješno rade kroz Festival lavande, koji se tradicionalno odvija krajem lipnja (kada lavanda počinje cvasti). Iznimno, ove godine Festival je, zbog pandemije, održan u srpnju.

Hvar – otok lavande

Predsjednik i osnivač „Pjovera“, Ivan Zaninović, grafički je urednik i dizajner, rođeni otočanin. Majka mu je iz Vrisnika, a otac iz Veloga Grablja, dva hvarska mjesta udaljena od mora, pa je to, kaže, možda odredilo da voli kopno više nego more… Svako ljeto, kada bi s roditeljima došao na Hvar, sve vrijeme provodio je u Velom Grablju ili u Vrisniku, zbog čega je i zavolio selo. Zato, veli, nije „mogao dopustiti da povijest tek tako izblijedi: Festivalom želimo odati počast našim precima, čije plodove i danas uživamo. S Festivalom levande uspjeli smo vratiti živim ime „Hvar – otok levande“, objašnjava Ivan Zaninović, „uspjeli smo sačuvati tradiciju i baštinu naših starih, njihov trud na ovoj škrtoj zemlji otrgnuli smo iz zaborava. Pozicionirali smo Velo Grablje na karti manifestacija što ih u Dalmaciji morate posjetiti i to – predstavljanjem grabaljske 1. Ružmarinske zadruge u Hrvatskoj, koja je davno već imala najmodernije  postrojenje za destilaciju; prvog saditelja levande, Bartula Tomičića; autohtone  sorte levande –  budrovke; „Kralja levande“, Lorenca Tudora; nogometni i boćarski klub „Levanda“; „Dom suhozida“. Za potpuni uspjeh trebat će nam još novih nasada, planski pozicioniranih, da sa suhozidnim ogradama predstavljaju Hvar u pravom svjetlu.“

U udruzi Pjover, u 14 godina djelovanja, velik broj ljudi, članova, volontera, suradnika, svatko na svoj način, doprinio je razvoju Velog Grablja. Članovi su u najvećem broju porijeklom iz sela, ali i zaljubljenici u Velo Grablje. Svi oni zajednički djeluju na zaštiti kulturne i povijesne baštine. Kroz povijest, Velo Grablje se oduvijek razvijalo u smjeru napretka. „Danas je to“, kaže Ivan Zaninović, ” turizam. No, na nama je kako ga pametno, usmjereno i dozirano koordinirati, da ne budemo (još jedna) njegova žrtva. Dugoročno gledano, najvažnije je da selo ostane očuvano, onako izvorno, jer će time imati veće šanse u budućnosti. Svako narušavanje sklada mjesta – vraća nas unatrag, a mi ovako mali uvelike ovisimo jedan o drugome. Kada govorimo o budućnosti, naš forte je na relaciji poljoprivreda – turizam – ekologija, kulturni turizam, aktivni turizam, koji, za razliku od mnogih drugih, možemo održavati cijelu godinu. Privatni kapital, jamac razvoja, usklađen s potrebama mjesta i mještana, a pod budnim okom mjerodavnih službi zaštite, također je ispravni put“ – objašnjava planove Udruge njezin predsjednik Ivan Zaninović – Grande. „Izdali smo, primjerice, 11 knjiga vezanih uz Velo Grablje, održali niz izložbi i predavanja na temu očuvanja i zaštite mještanske baštine. Što se tiče revitalizacije, plan je obnoviti „staru školu“, koja bi bila multifunkcionalni prostor za sva događanja u selu, pa slijediti projekte „Etno eko selo“, „Zeleno svjetlo“…“

Nogometni klub Levanda

Da se postupno ostvaruju njihovi planovi, moglo se primijetiti i na ovogodišnjem Festivalu lavande, kada je tijekom dva dana upriličen tradicionalni sajam proizvoda od levande i otočnih proizvoda, a sudjelovalo je više od 30 izlagača s otoka. Kako se ne bi zaobišao ključni motiv Festivala, drugog dana priređena je i prezentacija destilacije lavandina ulja u “Petroli”. Agrometeorolog Marko Vučetić iz DHMZ-a i viši stručni savjetnik Stanislav Štambuk, iz Uprave za podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva Ministarstva poljoprivrede, održali su predavanja „O toplom i sušnom razdoblju 2019/20.“, „Mitski postanak kralja sušnih područja“ i „Murva – voće koje pada u zaborav“.

Zanimanje za lavandu posebno su privukle radionice – aromaterapije te izrade prirodnih parfema (Maja Mačković). U prostorijama Ružmarinske zadruge (1892.), osim stalnoga postava, organizirana je i izložba “Miris pobjede”, Creskog muzeja, autorica Irene Dlaka i Inge Solis, a posjetitelji su tijekom Festivala mogli razgledati i virtualnu izložbu “50 nijansi zelene”, nastalu tijekom pandemije.

Radni tim Pjovera

Prvog dana manifestacije Ivan Zaninović održao je predavanje o projektu “Etno-eko selo”, a potom je predstavljena platforma za promociju otočnih proizvoda – “O-KUPI OTOK” LAG-a/FLAG-a “Škoji” i LAG-a Brač/LAGUR Brač. Kulturni dio, na temu otoka i otočke baštine, zastupljen je predstavljanjem nove knjige “Hvarski triptih” – parvi dil , Damira Carića, u izdanju dolske udruge “Tartajun”, prikazana je i reportaža “Punte Hvara”, s istraživačkog puta Pelegrin – Sućuraj, Planinarskog društva “Hvar”, “Spoon production” i Kina “Mediteran”, a održana je i radionica za djecu (Katica Borak i Tina Jukić Banjan).

Mnogi koji ne poznaju Hvar i Velo Grablje reći će da je tamošnje stanovnike iz mjesta potjerala baš lavanda: školovali su se i odlazili ili ih je ponio turizam.  No, vremena se mijenjaju, pa Ivan Grande kaže kako je njemu osobno  cilj živjeti u Velom Grablju, te ondje zasnovati obitelj. „Vidim u tome prednosti“, kaže, „jer si ovdje, za razliku od Hvara, u miru, pogotovo u ljetnim mjesecima, a novom cestom, za deset minuta si u centru Hvara. Obnovom kuće imat ću jednake, čak i bolje uvjete za život nego u Hvaru. Sva naša sela imaju dušu… Zato našim akcijama želimo motivirati mlade, one koji imaju djedovinu u selu, ili one koji bi željeli doseliti u mjesto, živjeti i raditi, nevezano za „krvna zrnca“. Inače, svi su dobro došli, pogotovo društveni aktivisti, koji bi svojim novim idejama i angažmanom doprinijeli razvoju sela.!“

Bez njih, sigurni smo, i silnoga entuzijazma članova „Pjovera“,  Festival lavande ne bi bio to što jest, a priča o levandi ne bi bila izvorna…

Fotografije: Udruga Pjover, arhiv, web izvori