ZABORAVLJENA BILJKA ZDRAVLJA
Studeni je pravi mjesec za ponovno otkrivanje najrazličitijih ” zaboravljenih plodova ” poput planike ( Arbutus unedo ). Ta zimzelena grmolika biljka, iz obitelji Ericaceae, poput borovnice, raširena je u svim regijama s mediteranskom klimom, pa i šire, od Irske do Maroka. Cvate u kasnu jesen, plod je jestiva bobica – maginja, sličan jagodi, žute pulpe i zrnate površine…
Planika, obična planika, prpak, lat. Arbutus unedo, zimzeleni je grm ili manje stablo iz porodice Ericaceae. Narasta unutar velikoga mediteranskoga pojasa , od Irske, Francuske, Maroka, do Hrvatske, gdje se uspješno udomaćila od Istre do Prevlake, posebice na otocima. Može se uzgajati i u unutrašnjosti, poput smokve i lovora, na zaštićenom položaju.
Plodovi sazrijevaju u studenom i prosincu, ali nikada istodobno. Zreli plodovi su jake crvene boje, narančasti su poluzreli, a nedozreli zelene i žute boje.
Zimzeleno drvo ili grm ima sivosmeđu koru koja se ljušti; listovi su duguljasto kopljasti, nazubljeni, tamnozeleni i sjajni, slični onima u oleandra. Na kraju ljeta daje bezbroj bijelih cvjetova, u nekim sortama prožetim crvenom ili zelenom, u obliku zvona; u istom razdoblju sazrijevaju plodovi, kojima za sazrijevanje treba gotovo cijela godina. Osobitost planike sastoji se u činjenici da se zreli plodovi, maginje, i cvjetovi mogu istodobno naći na istoj biljci. Plodovi su zaobljeni, žuto-crveni, slatki, s blago naboranom korom; kad sazriju, padaju s drveta.
Planika i maginja – drvo i plod iste biljke
Botaničko ime stabla planike je Arbutus unedo L, a raste kao zimzeleno stablo koje doseže visinu do nekoliko metara. Na hrvatskim otocima raste sorta koja je još manja. Kora stabla je crvenkasta i s godinama lagano tamni. Stablo planike daje plod – maginje. Voli sunčane položaje, dobro se prilagođava zasjenjenim mjestima, pogotovo ako se uzgaja na vrlo vrućim područjima. To je drvo, u pravim klimatskim uvjetima, vrlo prilagodljivo. Dobro uspijeva i na suncu i u sjenovitom položaju (primjerice, uz borove). Ako se uzgaja na sjeveru, u svakom ga je slučaju poželjno smjestiti na toplo i dobro izloženo područje (prema jugu), ali pazeći da zimi bude zaštićeno od hladnih struja (što bi moglo prouzročiti sušenje grana i oštećenje lišća i cvijeća, kompromitirajući plod).
Stablo planike, nakon što je bilo na stanovit način zaboravljeno, vraća se u žižu zanimanja i sve se više koristi kao plodonosno i kao ukrasno drvo. To novo zanimanje uglavnom je zbog ljepote plodova i lišća te neporecive vrline uljepšavanja vrta za cvjetanja tijekom jeseni, sezone u kojoj su ostale biljke neprivlačne. Budući da je planika otporna na sušu i žegu, pogodna je za mediteranske vrtove, jer ne treba previše truda u održavanju. Zahvaljujući postojanom lišću, ugodnom cvjetanju i obilnom ukrasnom voću, nije rijetkost da se koristi i u malim gradskim vrtovima kao pojedinačni primjerak ili za stvaranje rustikalnih živih ograda. Zahvaljujući nekim novim vrlo malim sortama, planiku je moguće uzgajati čak i u posudama, na balkonima i terasama.
Osobine drva i ploda
Planika cvjeta nekoliko tjedana: biljka daje male cvjetove u obliku zvona, bijele, okupljene u velike grozdove. Nakon cvjetova slijede plodovi koji sazrijevaju u jesen. Te su bobice – maginje – slične velikim kuglastim jagodama, blago slatkasta okusa, zbog čega u nekim jezicima nosi naziv u značenju jagodnjak, odnosno drvo jagode.
Maginje se mogu jesti sirove ili u pekmezu, ali važno je jesti ih u pravom trenutku zrelosti, jer nezrele ili prezrele mogu imati neugodan okus. Planika se, međutim, uzgaja više kao ukrasna biljka nego za voće, zapravo pridjev unedo, koji prati ime, potječe od latinskog “unum edo”, odnosno – jedem samo jedno.
Biljka Arbutus unedo, stablo ploda maginje, voli vrlo sunčane predjele, posebno u regijama s oštrom zimom; mogu podnijeti temperature ispod nule, pa čak i dugotrajne i prilično intenzivne mrazove. U područjima u kojima su zime zaista vrlo hladne, u planinama, preporučljivo ih je zaštititi tijekom najhladnijih tjedana u godini, kako bi se spriječilo oštećivanje lišća i cvijeća. Ovim grmovima treba dobro svježe tlo, duboko i bogato organskom tvarima. Kad ih sadite, ne zaboravite pripremiti rupu i domiješati zrelog stajskog gnoja u zemlju, ali i malo pijeska i zemlje za acidofilne biljke, pogotovo ako imate glinovito ili pretjerano zbijeno tlo.
Drvo planike treba različito zalijevati, ovisno o tome je li odrasla biljka ili ne. Zapravo, u prvoj godini života navodnjavanje se nužno mora odvijati češće, posebno u ona godišnja doba kada nema kiše. Kako mjeseci prolaze, navodnjavanje se mora prilično smanjivati. Stablo jagode, kad je odraslo, vrlo dobro odolijeva suši. Unatoč tome, navodnjavanje je poželjno u posebno sušnim godinama, gdje praktički nikad ne pada kiša, ili u ljetnoj sezoni. Zalijevanje se u prosjeku mora odvijati svakih 15 dana.
Porijeklo naziva
Botaničko ime Arbutus unedo (= jedem samo jedno) biljci je dao Plinije Stariji, dajući jasnu aluziju na oskudni okus njegovih plodova. Rimljani su mu pak pripisivali magične moći. Vergilije u Eneidi kaže da su rođaci preminulih
odlagali grane planike na grobnice. Značaj ove biljke je u prošlosti bio neprocjenjiv. Zapravo, isto latinsko ime biljke – “arbutus unedo” – djeluje kao upozorenje. Naziv zapravo potječe od keltskog: u tom drevnom jeziku “ar” znači “trpko, kiselo”, dok je “unedo” skraćena verzija triju latinskih izraza, “unu tantum edo”, ili “jedem samo jedan”. Jasna referenca na činjenicu da se s ovom delicijom preporučuje ne pretjerivati!
Ciceron, koji je bio ogorčeni neprijatelj Sardinaca, tijekom govora na rimskom forumu, braneći pretora koji se ogriješio o sicilijanska pravila, izjavio je da je “sve što Sardinci proizvode loše, čak im je i med gorak ” – gdje se očito misli na med od planike, glavni proizvod na tom otoku. No, vjerojatno sjajni govornik nije bio svjestan nevjerojatnih i beskrajno korisnih svojstava toga prirodnog proizvoda koji, unatoč oštrom i snažnom okusu, u tijelu daje osjećaj vrlo slatke dobrobiti. Lijek koji nam nude cvjetovi planike u stoljetnoj tradiciji podignut je na rang pravog prirodnog antibiotika.
Čarobni gorki med
Med od planike u kolektivnoj se mašti smatrao primjerom slatkoće par excellence. Ipak, priroda nam nudi nekoliko primjera koji obrću to pravilo, preokrećući ga u njegovu suprotnost. Taj med je gorkastog okusa, vjerojatno najjači od svih medova, toliko da je neugodan za nepca koja nisu navikla na određene okuse. Ipak, ovaj dragocjeni dar pčela, osim što je ugodno otkriće za one koji ga znaju cijeniti, ima i blagotvorne karakteristike. Taj se neobični med dobiva iz cvijeta planike, sa zimzelenog grma koji raste spontano i robusno je do te mjere da može preživjeti i petsto godina lošeg vremena, pretvarajući se u stablo s debelom krošnjom. Med je tamne boje, teži tamnim tonovima jantara u tekućoj fazi i nježnijim nijansama lješnjaka nakon kristalizacije, koja se općenito događa prilično brzo. Miris mu podsjeća na mljevenu kavu.
Glavna ljekovita svojstva meda od planike su pročišćavajući, antispazmodični, adstrigentni, diuretički, antiseptički za mokraćne kanale i protuupalno. Može se smatrati pravim lijekom za one koji pate od bronhijalne astme, upale grla i čestih upala crijeva. Slučajna kombinacija visoke razine glukoze zajedno s kiselinskim pH osigurava antibakterijsko djelovanje, također zahvaljujući enzimu glukoza-oksidaza koji proizvodi glukonsku kiselinu i vodikov peroksid za pospješivanje probave. Zahvaljujući antistresnom djelovanju, može se koristiti kao induktor spavanja, ako se daje na kraju dana. Međutim, pretjerana upotreba meda od planike može stvoriti neka nepoželjna i neugodna iznenađenja, uzrokujući zatvor i mučninu.
Sporost sazrijevanja plodova najzanimljiviji je aspekt ove biljke: potrebna je puna godina strpljenja da narastu. Tijekom toga dugog procesa plodovi nekoliko puta mijenjaju boju zadržavajući uglavnom svijetle tonove. Možda ih nikada niste kušali (ili čak vidjeli na tržnici), ali prava je šteta. Nažalost, to je malo poznato voće koje je često teško pronaći čak i ako bi ga, posebno u jesen, u sezoni u kojoj sazrijeva, zbog zanimljivih svojstava trebalo češće iznositi na stol. Voće se jede svježe, kora i korijenje moraju se sušiti na suncu. Zreli su plodovi jestivi, jer izazivaju probavne smetnje ne preporuča ih se jesti u većoj količini.
Plod stabla planike – maginje – nudi razne dobrobiti, ali također lišće, cvjetovi i korijenje imaju zanimljiva ljekovita svojstva. Stoga je biljka koja se u nekoliko navrata u cjelini ispostavi kao dobar prirodni lijek. Stabla se koriste u biljnoj medicini, ali sadrže mnogo tanina koji mogu biti iritantni. Tanin se dobiva iz lišća i korijenja i koristi se u industriji boja. Fermentirano pak voće maginja nudi izvrsno vino sa svojstvima izvrsnim za probavu.
Zaboravljeni izvor zdravlja
Ljekovita svojstva planike uglavnom se nalaze u lišću, bogatom taninima i fenolima, dok se voće može pohvaliti značajnim sadržajem pektina, šećera i vitamina, a bere se zrelim između studenoga i prosinca. U fitoterapiji se lišće planike u obliku infuzije koristi u slučaju bolesti mokraćnog sustava, bubrega, ali i u slučaju vrućice i proljeva. Izvarak pak koristiti se kao adstrigentni tonik za lice. Planika daje dobru dozu vitamina i prirodnih antioksidansa. Nutritivni sastav čini maginje, a i biljku općenito, dobrim protuupalnim lijekom, posebno za crijeva i jetru. Plod, ali i posebno infuzija na bazi lišća planike, ima veliku diuretsku moć, stoga je korisna za uklanjanje viška tekućine i iscrpljivanje tijela. Lišće planike koristi se u biljnoj medicini za stvaranje prikladnih lijekova za borbu protiv cistitisa. Može se koristiti samostalno ili u kombinaciji s drugim biljkama. Maginje, kao i ekstrakti biljke, imaju adstrigentnu snagu. Stoga se preporučuje u slučaju proljeva. Posebno lišće planike potiče rad jetre i žuči. Planika pomaže u regulaciji visokog krvnog tlaka. Infuzija na bazi ove biljke također pomaže poboljšati cirkulaciju.
Med od maginja djeluje kao snažan balzamik i antiseptik. Mnogo se dosad razgovaralo o terapijskim svojstvima drva planike, ali prvi put se pretpostavlja da može biti valjani saveznik protiv raka.
Ljekovita svojstva uglavnom nalaze u lišću planike, bogatom taninima i fenolima, dok se maginja, voće od planike, može pohvaliti značajnim sadržajem pektina, šećera i vitamina.