MINA PETRA PETRIČEC: DIZAJNERICA KOJA VRAĆA VRIJEME
Gotovo četiri desetljeća Mina Petra živi u zasebnoj dimenziji umjetnosti, zasnovanoj na izvornoj matrici koju je ponijela iz rodnoga našićkoga kraja, iz Osijeka i Slavonije. Prvo smo upoznali njene predratne Petrine pletilje, uz pomoć kojih nas je učila što trebamo nositi, a danas nam Mina Petra, pomoću svojih prelijepih suvenira, pred očima vraća vrijeme…
Znate li što povezuje dizajnericu i etno umjetnicu Minu Petru Petričec i Njegovo Carsko Veličanstvo, japanskoga princa? Obična šarana slavonska tikvica, hrvatski suvenir na izdisaju!
Teško je bilo predvidjeti da će jednoj carskoj glavi u Hrvatskoj kući zapeti za oko rukom rađene šare na tikvicama u kakvima su nekoć slavonski čuvari stoke nosili vodu, izbacivši iz njih sjeme, te ih rezbarili kako bi utukli vrijeme. No, tikvice su se ondje našle zahvaljujući Mini Petri Petričec i njenom biranom ukusu za izvorne tradicijske i baštinske artefakte. A zbog njezine elegantne diplomatičnosti, kojom je, nakon što je iskazao divljenje prema suhoj slavonskoj tikvici, japanskoga princa darovala paketom šaranih tikvica i sjemenja, sa diskretno iskazanom željom da se to sjeme rijetke vrste slavonske tikvice iskoristi u carskome vrtu, ono je uistinu ondje i zasađeno.
PRVE PETRINE PLETILJE: No, ovo je samo jedna od Mininih etno priča, izgrađenih na njenoj neodoljivoj želji da se očuvaju tradicijske posebnosti i baština. Gotovo četiri desetljeća Mina Petra živi u zasebnoj dimenziji umjetnosti, zasnovanoj na izvornoj matrici koju je ponijela iz rodnoga našićkoga kraja, pa Osijeka i Slavonije. Prvo smo upoznali predratne Petrine pletilje, koje je udružila, obučila i angažirala kako bi, po njenim dizajnerskim skicama, utemeljenim na autohtonim slavonskim motivima, stvorile pletene kolekcije iz kojih je, osamdesetih godina prošloga stoljeća, imati jedan komad značilo biti prestižno odjeven i modno osviješten. Rat je, međutim, mnogo toga promijenio, pletilje su otišle, velik dio nasljeđa je nestao ili uništen. No, Mina Petra je odlučila ponovno okupiti ljude od znanja, posebno žene, koje naziva i „narodnim učiteljicama“, te im dati da dalje prenose selska znanja i vještine koja su preostala, neka samo u sjećanju. Jer, kaže, „sve će se inače zaboraviti…“
I da, kako sve ne bi ostalo samo u prošlosti, Mina Petra oformila je prije više godina Hrvatsku kuću, u Preradovićevoj ulici 31, u Zagrebu, gdje organizira etno-radionice u kojima se polaznice uče tradicijskom načinu ručnoga tkanja lanenog platna, vezenju, pletenju vunenih modela; uče se izradi lepoglavske čipke, nakita, licitara, lončarskih proizvoda i izvornih suvenira. Ondje, u Hrvatskoj kući, pod jakim podnazivom – Materina priča, održavaju se izložbe, predavanja, uspostavlja se međuregionalna i međunarodna suradnja, zajednički se obilježavaju veliki blagdani, a sve to dio je neprofitnoga projekta Udruge Petrine pletilje, koja izradom izvornih rukotvorina i suvenira promiče tradicijsko bogatstvo Hrvatske. Do sada je Hrvatska kuća primila desetine tisuća gostiju, uglednika iz zemlje i svijeta i sve ih otpravila uvjerene u veliku i bogatu hrvatsku baštinu.
Udruga Petrine pletilje danas temelji svoj rad na bogatstvu i ljepoti običaja, tradicijskih zanata, vještina, a nadahnuće i poticaj za stvaranje uvijek su im izvorni proizvodi i suveniri uporabne vrijednosti. Koristeći se poznatim uzorima, starinskim materijalima i ručnom izradom, nastaju proizvodi sa značajkama određenoga prostora. Takav uporabni predmet – suvenir – znak je istodobno kulturnog identiteta određenog kraja Hrvatske.
CEKER ZA SJEĆANJE: Takvo što jest i najnoviji etno-dizajnerski proizvod Mine Petre – ceker (torbica) od komušine (suhoga lišća) kukuruza. Duga se tradicija očuvala, posebno u onim krajevima gdje se na većim površinama uzgaja kukuruz, najviše u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Strpljivim, minucioznim, gotovo filigramskim ručnim radom ondje žene, najčešće starije, ugrađuju sve znanje svoga baštinskoga miraza u cekere različitih oblika i veličina, koristeći se ekološkim, prirodnim materijalom – komušinom. Zamisao Mine Petre jest organizirati žene i obučiti ih vještini pletenja cekera uzduž toka rijeke Save te, u suradnji s turističkim zajednicama, ponuditi cekere turističkom tržištu. Ove će godine tako obučavati žene oko Jakuševca, jer u tom kraju ima polja kukuruza, a i posla, budući da kukuruz treba brati, ambalažirati i obraditi.
Pravi poticaj za ozbiljan rad na cekeru bila je Prva nagrada na izložbi SUVENIR 2004. godine, u Etnografskom muzeju u Zagrebu, koju je organizirala Turistička zajednice Grada Zagreba. Nagradu je osvojila članica Udruge Petrine Pletilje, slikarica Tatjana Pompe, za suvenir pod nazivom Zagrebački ceker, oslikani ceker od rogožine, koji se brižljivo čuva u etno zbirci Hrvatske kuće.
“Aktualni model Zagrebačkog cekera dizajniran je u želji da se obogati turistička ponuda Grada Zagreba, pa taj suvenir, osim estetske, ekološke i uporabne vrijednosti, ima i obilježja izvornosti i kulturne baštine Zagreba i njegove okolice.”
Ipak, ne može se reći da je Zagrebački ceker tek suvenir, plod je to višegodišnjega rada na kreiranju i osmišljavanju uporabnih predmeta i suvenira, a predstavlja nastavak uspješnog proizvoda, Cekera za laptop, koji je, između ostalih, osvojio priznanja kao što je Zlatna medalja, na Prvom salonu inovacija u Bjelovaru, te Prvu nagradu i Grand prix, na izložbi KVARNER EXPO u Opatiji. Moglo bi se reći da proizvod Ceker, pa tako i Zagrebački ceker, u aktivnostima Hrvatske kuće i autorice znači mnogo više u promicateljskom i edukacijskom smislu, budući da se velika pozornost pridaje osposobljavanju i stjecanju vještina izrade, kako bi se stvorili uvjeti za razvoj maloga ženskog i socijalnog poduzetništva.
UMJETNOST IZ KOMUŠINE: Komušina za izradu cekera pribavlja se uglavnom volonterskim radom, branjem za vrijeme berbe kukuruza na površinama opegeova na području gdje se kukuruz i uzgaja. Prikuplja se ručnim branjem i ljuštenjem, tako da se od klipa odvajaju i sačuvaju, po mogućnosti što ljepši i kvalitetniji listovi, svijetli i mekani. Ukratko, ceker se plete od komušine, tako da narodna majstorica, pletilja, drži kalup u krilu i namače lišće u vodu, kako bi omekšalo. Za to joj treba još željezno šilo. Spretnije pletilje mogu izraditi jedan do dva cekera na dan, ali je dosta dodatnoga vremena i rada potrebno kako bi se ceker dotjerao, ukrasio, obložio iznutra lanenom tkaninom. Na kraju se dodaju kožnate ručke, ukrasi od tekstilnoga veza ili čipke, lutkice od komušine, crteži s motivima narodnih nošnji itd. Osim pletilje koja izrađuje osnovni oblik proizvoda, na doradi je angažirano više suradnica i umjetnica ( krojačica, remenar, slikarica, umjetnica koja izrađuje cvjetne ukrase ili lutkice). Za ceker je potrebno najprije izraditi drveni kalup, a čekićem i kliještima pribijaju se čavlići oko kojih se potom ispliću trake od komušine, dok se metalnom kukicom provlače i prepliću.
Sav taj posao, sav trud – sve je to da bi se, po zamisli dizajnerice i autorice Mine Petre, u malom cekeru od biorazgradive komušine od zaborava otelo baštinjeno vrijeme.
HRVATSKA KUĆA – MATERINA PRIČA, Tel. 4683 664, Mob. 098 847 705, Mob. 098 481 200