ZAGONETNA POVIJEST CVIJEĆA

 

  BOŽUR – CARSKI CVIJET ILI RUŽA BEZ TRNJA

Za ljubitelje legendi i drevnih ili egzotičnih kultura otkrivamo kako je božur kroz stoljeća isklesao mjesto za sebe u povijesti medicine, književnosti i umjetnosti, jednako na Istoku kao i na Zapadu. Ukratko, božur je biljka koja jednostavno očarava svojim spektakularnim cvjetanjem, nikoga ne ostavlja ravnodušnim i oko kojeg je u povijest utkano tisuću legendi… 

Moglo bi se reći da je sve počelo u Kini, gdje je božur smatran carskim cvijetom i gdje je stoljećima uživao carsku zaštitu…

Zanimljivo je kako su božuri, biljke s krhkim stabljikama, i danas najpopularnije u našim vrtovima. Svojim velikim mirisnim cvjetovima i neobičnim bojama (žuta, boja breskve, ljubičasta itd.) privlače i kolekcionare koji su za njih spremni platiti visoke cijene. Legenda kaže da mu naziv dolazi od Peona, učenika grčkoga boga medicine Eskulapa. Također prema legendi, Peon je pronašao korijen koji može smanjiti bol ženama tijekom porođaja. To je Eskulapa toliko razljutilo da je želio ubiti svog učenika. Međutim, zaštitio ga je sam bog Zeus, koji je Peona pretvorio u biljku koju je otkrio – u peoniju, božur.

Ružičasti božur uživa veliku naklonost ljubitelja cvijeća 

No, božur u stvarnosti pripada rodu od 33 vrste Paeonia, uglavnom podrijetlom iz Europe i Azije, a dvije se „izgubljene“ vrste nalaze u Sjevernoj Americi (Paeonia Brownii je porijeklom iz Kanade, gdje se proširila iz Britanske Kolumbije). Jedini je to rod u obitelji Paeoniaceae i nema bliske rodbine. Kako bilo, od zore vremena paeonia se najprije smatrala ljekovitom biljkom, i u Europi i u Aziji, gdje se čak uzimala kao panaceja (čudotvorni lijek, op.) koji liječi tumore, infekcije, neurološke probleme itd. Osim toga, božur je i jestiv, posebno njegovi cvjetovi. Kineska predaja tako kaže da je Konfucije (551–479. godine prije Krista) bio veliki ljubitelj umaka od božura!

Žuta, ružičasta i crvena boja božura su osnovne  boje toga divnog cvijeća, iz kojih se križanjem ili hibridizacijom dobivaju brojne nove ukrasne vrste

Ukrasna biljka iz Kine

U Kini, za vrijeme dinastije Tang (7. stoljeće), počelo se brati divlje božurice, ali ih i uzgajati. U to se vrijeme ništa nije znalo o hibridizaciji, pa čak ni da se pelud koristi za oplodnju cvijeća. Unatoč tome, a zahvaljujući uzgoju različitih sorti usporedno, dogodila su se spontana križanja, što je biljkama davalo atraktivnije cvijeće. Tako je božur  prvi put uočen kao ukrasna biljka, zbog čega je cvjetnim amblemom Kine bio sve do 1949. godine, kada je odnos prema tom cvijeću promijenila Komunistička partija Kine, zanemarujući tradiciju.

Antikni božur  divnih blijeoružičastih nijansi

Kineski božur, izravni predak naših vrtnih božura, stigao je u Europu tek u 18. stoljeću. Tada su ga nazvali Paeonia lactiflora, bijeli božur (lactiflora znači “s mliječnim cvjetovima”), jer je prva poznata sorta bila upravo te, mliječno-bijele boje.  No, zlatno doba božura bilo je od 1850. do 1917. u Francuskoj. Ondje su različiti hibridičari, uključujući Victora Lemoinea i Françoisa Félixa Croussea, uveli više od 400 novih sorti. To je cvijeće bilo namijenjeno industriji rezanoga cvijeća i moralo se uzgajati u stakleniku jer stabljike nisu bile dovoljno jake da izdrže vjetar i kišu. I danas se većina božura na svijetu uzgaja u staklenicima iz istih razloga.

U Japan je, po legendi, božur stigao iz Kine, pa i ondje dostigao slavu najljepšeg cvijeta Istoka

Izvorno su postojale dvije kategorije božura: zeljasti i grmoliki, s drvenastom stabljikom. Smatralo se da ih je nemoguće spojiti. Međutim, 1948. godine to je uspjelo japanskom botaničaru Toichiju Itohi, nakon 1.200 neuspjelih pokušaja. Nije živio dovoljno dugo da vidi kako ovaj novi intersekcijski božur dospijeva na tržište, ali je zato počašćen tako što je jedna vrsta hibrida nazvana njegovim imenom –  Itoh Paeonies. 

Hibridni ili križani božuri dans se uzgajaju uglavnom zbog ukrasa, premda je prvotna uloga božura bila – ljekovitost…

Mjesto božura u povijesti

Božur dolazi u tri glavne obitelji: grmljezeljaste biljke i hibridi. I u tisućama sorti. Za razliku od ruža, božur se u Europi praktički ne koristi kao vrtno cvijeće sve do 18. stoljeća, kada su neki avanturisti koji su se vraćali s Dalekog istoka počeli govoriti o cvijetu sličnom divovskoj ruži. Cvjetovi koje su na Istoku vidjeli bili su  – božuri iz Kine: sigurni povijesni dokumenti prate njihov uzgoj i uporabu u vrtu barem do drugog ili trećeg stoljeća prije Krista.

Ružičasti božur je tzv. lipanjski božur, omiljen kao ukras na ceremonijama, slavljima, vjenčanjima.

Do 7. stoljeća božur je postao toliko cijenjen cvijet, u pravom smislu riječi – kralj cvijeća, pa je na Zapad stigao pod nazivom carski cvijet. Taj naziv, međutim, sugerira i mogućnost da potječe od Mutanga, imena cara cvijeća iz kineske mitologije. No, zahvaljujući upravo carskoj naklonosti, božur je postao i glavni dekorativni motiv kineskoga porculana, posebno iz razdoblja dinastija Ching i Ming (14. do 19. stoljeće).  U cijeloj kineskoj povijesti božur je bio toliko prisutan i važan da je 1903. godine proglašen državnim cvijetom.

U Europu su božur iz Kine donijeli pustolovni znanstvenici. Budući da su najbrojniji bili engleski botaničari, u Velikoj Britaniji je božur postao najspominjanijim cvijetom. Uz to se našao na svim mogućim mjestima – od vrtova do slikarija i motiva na keramici, odjeći itd.

Jedna pak od carskih legendi kaže kako je zla carica Wu Zetian, iz dinastije Tang, naredila cvjetanje sveg cvijeća u njenom vrtu jedne zimske noći 691. godine. Ujutro, samo božur nije cvjetao. Ponižena, carica je protjerala sve božure i poslala ih u Luoyang, u provinciji Henan, gdje će se za stvarno uzgojiti prvi božuri i koji će kasnije postati glavnim gradom ovoga cvijeta, a ondje se i danas svake godine tradicionalno održava, u rano proljeće, festival božura. Parkove krasi oko 1.200 postojećih sorti ovog kineskog amblema, a tisuće posjetitelja kreću na put kako bi se divili „carskome cvijetu“ i njegovim bojama.

Žuti božur meta je svjetskih kolekcionara, koji su spremni izdvojiti velik novac za sjeme nekih vrsta

Kao ikonografska slika raširen je na Istoku, gdje je poprimio eksplicitnije erotsko značenje nego na Zapadu; crveni božur zapravo je zamišljen kao metafora za ženske spolne organe i smatra se da osigurava spokojan sentimentalni i seksualni život. U Kini je tako i danas rasprostranjeno vjerovanje kako slika koja prikazuje božur, obješena u spavaćoj sobi, može poboljšati erotsko razumijevanje partnera, ali se ne preporučuje u slučaju braka starijih osoba, jer bi to moglo natjerati supružnike da traže mlađe partnere.

Duchesse de Nemours, cvjeta u kasnoj / srednjoj sezoni. Cvijet Duchesse De Nemours dvostruk je, ima snažan slatki miris, biljka daje mnoge stabljike. Foto: Pepper Atelier.

Tradicionalni simbol orijentalne cvjetne umjetnosti, božur je u kineskoj umjetnosti predstavio svoju životnu snagu na slikama, porculanu, vezenoj odjeći, slikanim ekranima i tapiserijama; u suvremeno se vrijeme često kombinira s prikazima ptica i bambusa. U prikazima cvijet bijelog božura simbolizira djevičansku čistoću djevojčica, dok je crveni više simbolizira  žensku erotičnost.

Red Charm,  trajnica s lijepim velikim i dvostrukim tamnorubin crvenim cvjetovima. Cvjeta jednom godišnje i to u prilično kratkom vremenu,  od svibnja do srpnja. Foto: Pepper Atelier.

Legende o europskom božuru

Božur je u Europi poznat kao “ruža bez trnja” i, baš poput ruže, stoljećima se smatrao simbolom ljubavi i strasti. U Europi su božuri prisutni u prirodi kao brojne vrste zeljaste biljke, a bile su poznate u stara vremena prije svega po svojim ljekovitim vrlinama: u grčkoj mitologiji, kaže još jedna legenda o božurima, Peon je, kao doktor bogova i učenik Eskulapa, izliječio Plutona (Had, bog podzemlja) koristeći korijen božura. Da mu zahvali i skloni ga od zavisti svojih kolega, Pluton mu je darovao besmrtnost, pretvarajući ga u cvijet božura.
U Europi se ukrasna vrijednost božura, osobito arborealnih, do tada nepoznatih na našem kontinentu, počela cijeniti od 19. stoljeća, nakon čega je, zahvaljujući  putovanju nekih engleskih i francuskih botaničara, počeo njihovo ciljani uzgoj. Međutim, tek ranih godina 20. stoljeća javnost se počinje diviti dvostrukim cvjetovima žutoga božura, zahvaljujući francuskim botaničarima Louisu Henryu, Maximu Cornùu i Pierreu Lemoineu, odnosno vrstama  Paeonia severuticosa, koja je stoljećima uzgajana u Kini i Japanu, i Paeonia lutea, vrsti sa žutih cvjetovima, koju je prvi put opisao i doveo u Europu opat Delavay krajem 19. stoljeća, zajedno s vrstom što će se poslije po njemu  zvati Paeonia delavayi.

Bijeli božur je simbol sramežljivosti i nježnosti

Doba novih božura

Međutim, prvi hibridi Paeoniae luteae, koje su dobili Francuzi, imali su slabašnu cvjetnu stabljiku i cvijet toliko težak i sklon savijanju prema tlu da je zbog toga imao dekorativne manjkavosti. Kako bi se prevladao taj nedostatak, pedesetih godina prošloga stoljeća u SAD-u je odabrano niz križanaca čiji je cilj bio povećati čvrstoću stabljike i vegetativnu energiju biljke; tako su nastali brojni pojedinačni i dvostruki hibridi, s velikim ukrasnim učinkom, općenito bržega rasta.
Među entuzijastima koji su stvarali „nove božure“ svakako je William Gratwick, ali prije svega Nassos Daphnis, tvorac nekih najneobičnijih i najljepših hibrida luteje koje danas postoje. Novu ljestvicu u hibridizaciji božura postavio je sedamdesetih gosina prošloga stoljeća Japanac Toichi Itoh, koji je uspio križati sortu Paeonia lactiflora s hibridom Paeonia lutea, dobivši biljku koja objedinjuje svojstva zeljastog božura  i arborela.

Japanski božur Shimane Chojoraku

Značenje ruže bez trnja

Božur je jedini rod biljke iz obitelji Paeoniaceae koji uključuje obje višegodišnje zeljaste vrste s gomoljastim korijenjem i listopadnim grmljem. Dvije prevladavajuće vrste koje se koriste kao ukrasne jesu zeljasti božuri, koji imaju cvjetove bijele ili crvene boje, i drvenasti ili arborealni božuri, koji mogu izdržati razdoblja suše. Tijekom proljetnih mjeseci iz gomoljastih korijena razvijaju se dugačke stabljike s velikim lišćem s narezanim rubom, svijetlozelene boje. Cvjetovi božura imaju boje koje variraju između crvene, ružičaste, bijele i bordo. Stabljike tvore okrugle grmove, koji mogu doseći visinu od 90 do 100 cm.

Japanski Taiyo božur

Kao i većina cvjetova, i božur  poprima različita značenja na temelju boje. Bijeli božuri povezani su sa svadbom i uključuju se u kompozicije za ceremoniju ili za mladenkin buket. Predstavljaju žensku čistoću i iskrenost, ali se također odnose na milost i ljepotu žene. Ružičasti božur simbolizira skromnost i sramežljivost, a samim tim i duboke osjećaje; oni svjetlije ružičaste boje predstavljaju živahniju osobu, spremnu za zreliju vezu i podsjećaju na prosperitet, kako u poslu, tako i u svijetu osjećaje. Svijetloružičasti božur također je simbol plemenitosti duše.

Coral Sunset, poseban je zbog svoje blijede boje, koja varira od narančasto-koraljne do ružičasto-mareličaste, meko žute do kremastobijele. Velikih je glavica s gotovo dvostrukim cvjetovima. Deblja i čvrsta biljka dobra je za pupoljke i cvjetove. Ovo je mnogima omiljeni božur. Foto: Pepper Atelier.

Božuri (spontane vrste) potpuno su odsutni na južnoj polutki, ali su rasprostranjeni u gotovo cijeloj sjevernoj hemisferi, iako na različit način od područja do područja: dvije manje vrste uspijevaju u Sjevernoj Americi (i samo prema Tihom oceanu), dvadesetak vrsta s različitim podvrstama u Europi i na Kavkazu, a više desetaka vrsta i podvrsta raste u Kini;  samo u Kini postoje i grmoliki božuri, s drvenastom stabljikom koja ostaje čak i zimi (gube lišće), dok u ostatku svijeta u prirodi postoje samo zeljasti božuri, čiji se nadzemni dio svake jeseni suši i umire, da bi ponovno buknuo iz pupoljaka koji se formiraju na korijenju, nekoliko centimetara pod zemljom (da bi dobro procvjetali, zeljasti peoniji moraju „čuti zvona“, kako kažu vrtlari: odnosno, moraju biti na samo nekoliko centimetara dubina; zimska hladnoća je ključna za proizvodnju sokova koji potiču proljetno cvjetanje).

U svibnju i lipnju nema slavlja koje božur ne može uljepšati, posebice vjenčanja i druge obiteljske zabave 

 Neodoljiva ljepota  japanskoga božura

Drvenasti božuri također su vrlo dugo prisutni u Japanu, kamo su, po legendi,  stigli iz Kine oko 730., u razdoblju Nare. Nazivaju se ondje botanom. Na japanskom arhipelagu postoji mjesto koje je poznato po svojoj kulturi, a nalazi se na malom otoku u jezeru Nakaumi, blizu mjesta Matsue, sjeverozapadno od Osake: botanički vrt Yuushien. Gotovo 300 godina tamo su se uzgajali božuri kojima se carstvo divilo. Neki čak cvjetaju zimi, zaštićeni od snijega malim zaklonom od rižine slame. Krajem travnja i početkom svibnja, svake se godine ponavlja ritual koji se sastoji od postavljanja tisuća cvjetova na površinu ribnjaka. Bajka!  Kao i kod svega drugog, tako su  i s božurima Japanci uveli modifikacije i svoj ukus: dok su u Kini više voljeli velike, uske, cvjetove sa stotinama latica, neke velike i teške koji su zahtijevali potporu, u Japanu su se preferirali otvoreniji cvjetovi, s manje latica, ali središtem punim tankih “petaloida” (samo djelomična transformacija stabljika u latice) koji su tvorili svojevrsnu lavlju grivu, kao kod vrste Gay Paree.

Na Istoku je božur stalan motiv u umjetnosti

Nakon uvođenja u Japan u 18. stoljeću, slike božura pojavile su se na tapiserijama, slikama, porculanskim priborima za jelo, izvezeni na tradicionalnim svilenim kimonima. Mnogo pjesama haikua također je posvećeno božurstvu, najpoznatiji pjesnici i slikari, poput Buson Yosa (1716-1784), koji je posvetio božuru  28 od 3.000 tematskih haikua, i Issa Kobayashijaa (1763-1828), s najmanje 84 pjesme o božuru od 20.000 haikua.

Moderne se dekoracije gotovo i ne mogu zamisliti bez božura, koji je jedno od najvažnijih ukrasnih cvjetova

Mitsko cvijeće u Europi

U početku, sredinom 17. stoljeća, u Europu su prvo stigle glasine o tim divnim  cvjetovima, više nego dvostruko većim od ruža i jednako složenim i mirisnim. Tek sredinom 18. stoljeća, na inicijativu sir Josepha Banksa, velikog prirodoslovca, predsjednika Kraljevskog društva, a samim time i zaduženog za vrtove Kew ( Rosa bankiae nosi njegovo ime), znanstvenici i istraživači poslani su nabaviti primjerke toga mitskoga cvijeća. Tako je, eto, u 18. i 19. stoljeću Velika Britanija postala svjetskim domom cvijeća i vrtova. Prvi su stigli Moutan, grmoliki božuri, posađeni u Kewu, gdje su postigli golem javni uspjeh,  čak se govori o primjercima koji su nakon četrdeset godina dosegli visinu od dva metra, na kojima je rodilo više od 600 cvjetova! Možda u svim tim pričama ima malo pretjerivanja, no činjenica je da danas božur Duchesse de Morny daje sjajne rezultate: ima grm koji može doseći i dva metra visine, ali još je daleko od onih divova opisanih u 19. stoljeću.

Od tih prvih, rijetkih primjeraka uskoro je uslijedila prava “poplava” božura: deseci istraživača, znanstvenika, trgovaca otišli su u Kinu (prvo s mnogim ograničenjima, ali nakon završetka Prvog opijumskog rata 1842. sve slobodnije, ali ne bez ozbiljnih rizika) u potrazi za novim sortama. Ursula K. Duncan, Robert Fortune, William Purdom, Joseph Rock – bili su među onima koji su ušli u kineske planine u potrazi za novim vrstama (Paeonia rockii  nosi ime od Josepha Rocka), donoseći ih u Europu. U Americi su vrste od kojih suvremeni kultivari uglavnom i potječu hibridizirani međusobno i s božurima podrijetlom iz Europe i Kavkaza. Među tim istraživačima bio je i Gian Lupo Osti, talijanski znanstvenik i florist, koji se posvetio božurima: jedan je od rijetkih Zapadnjaka  kojem je tadašnja kineska komunistička vlada dala dozvolu da posjeti unutrašnju Kinu. Ondje je otkrio dotad nepoznatu vrstu božura, koju će poslije kineska vlada nazvati Paeonia ostii u njegovu čast.

Božur u mitologiji

Danas bi se moglo reći kako je između božura i bogova duga priča. Oko 400. godine prije Krista, Hipokrat, grčki liječnik kojem dugujemo čuvenu “zakletvu”, već je biljku koristio za liječenje epilepsijemenstruacije, kao i izbacivanje posteljice nakon poroda. Što se tiče filozofa Teofrasta, božur je smatrao čarobnom biljkom, koja je liječi mnoge tegobe.  Rimljani su božur koristili uglavnom za medicinske svrhe, što je u svojoj Povijesti prirode opisao Plinije Stariji (23-79.). Cvijet  božura također nalazi svoje mjesto u povijesti Francuske: u srednjem vijeku uzgajao se u vrtovima samostana. Ondje su  izrađivali narukvice sa sjemenima kako bi se zaštitili od zlih duhova i bolesti. Sjeme i korijen također su korišteni u pripremi lijekova čija su terapijske indikacije bliske onima iz antike. Nedavna naučna ispitivanja spojeva u božuru pokazuju pak velik napredak u otkrivanju lijeka protiv nakupljanja mastocita, teških infekcija otpornih na antibiotike i upalnih reakcija bez uzroka.

    Božur je i čest motiv u slikarstvu 

No, priča o božurima ne završava se ovdje: svake se godine rađaju nove sorte i novi hibridi, što je rezultat strasti i strpljenja uzgajivača. Da, strast i strpljenje, jer sjemenu (jedini način da se nabavi novi hibrid) treba od šest mjeseci do godinu i pol prije pupoljka, i još šest ili sedam godina prije stvaranja prvoga cvijeta, a tek se onda može vidjeti je li rezultat bio vrijedan čekanja. Moraju proći i duge godine da se vidi je li sorta zdrava i robusna, ima li urođene nedostatke, i tek tada se može ponuditi na prodaju.

Simbolika božura u modernom svijetu

Značenje koje cvijet božura ima odnosi se dijelom i na boje. Postoji, naime, nekoliko boja koje mijenjaju ono što božur znači, a to su:

  • Ružičasta: najromantičnija boja božura – idealna za vjenčane bukete i uređenje stola;
  • Bijela ili svijetloružičasta: prikazuje sramežljivi aspekat značenja, pa može znači žaljenje ili ispriku zbog neke neugodnosti;
  • Jarko crvena: ova boja se najviše cijeni u Kini i Japanu i povezuje se s poštovanjem. Ujedno je i najznačajniji simbol prosperiteta i obilja u tim kulturama. Zbog boje života, ljepote, bogatstva i sjedinjenja, crveni božurov cvijet simbolizira čast i bogatstvo.

 

Pratite nas