PORTRET UMJETNIKA

MILAN BOBIĆ:  SLIKAR MISTIČNE STVARNOSTI

Bavljenje slikarstvom Milana Bobića odredilo je kao prepoznatljiva umjetnika, crtača i slikara u tehnikama kolora. Čiste ideje, proživljene i duboko motivirane snagom prirode i unutarnjeg njegova svijeta, iskazane bojama, potezom, odišu mirom, dubinom, mističnom realnošću…

Milan Bobić u kreativnoj situaciji

Kako to kaže i moto izložbe iz rujna prošle godine, ono što Milan Bobić slika sve je nešto – oko vode:  priroda, ptice, silni valovi, oluje… Pa tako i akademska slikarica Vesna Šantak navodi u katalogu njegove treće samostalne izložbe: „U slikama (Milana Bobića) prepoznajemo i povezanost autora s određenim krajolicima u kojima kroz boje, tonove, kompoziciju i simboliku govori o svojem unutrašnjem svijetu. Također je svojim slikama prizvao sjećanja na davno izgubljena vremena kada je čovjek živio u skladu s prirodom, u skladu s  elementima prirode, diveći se ljepoti.“

                   Hommage Leonardu, ulje 

Istina, Milan Bobić je proživio djetinjstvo uz prirodu, u svom rodnom Dabru kod Otočca, što se, izvjesno, ucrtalo u njegove osnovne emocije. Premda se poslije školovao u Zagrebu, gdje je došao 1975. godine  (rođen je u Dabru 1960.), pa onda stalno mjesto boravka našao u Mičevcu kod Velike Gorice, pečat na njegovu umjetničkom radu ostavila je lička priroda, njena divlja, snažna komponenta. Pjesnik bi, kad bi tumačio njegove slike, rekao da se bojao tamne, moćne strane prirode, no slikar u njemu pokazuje pak divljenje prema jakim pojavama poput golemih valova, olujnih prizora, kao na slikama „Jugo“ ili „Zeleni val“ (izloženim na trećoj izložbi).

Crni pas, tuš

Uzburkano kretanje i dodirivanje dviju elementarnih kataklizmičnih sila prirode – one morske, vodene, i nebeske, zračne, umjetnik dodatno potpiruje nijansama boje užegloga zalaska sunca. Sukob vode, vatre i zraka predstavljen je gustim nijansama boja, koje sve ratuju jedna s drugom, ali zato doživljaj borbe biva očit, sukob prirodnih sila razvidan. U tu neveru prirode umjetnik se i sam umiješao, upravo koloritom podstičući jačinu borbenosti. I na stanovit način, zamrznuvši to u sliku, kao da sve kontrolira. Potreba za kontrolom kod umjetnika se vidi i u načinu kako predstavlja očito omiljene životinje, psa, tigra, konja. Sve one „uhvaćene“ su u trenutku opreza, mogućega straha, umjetnik taj njihov trenutak bilježi poput kakvoga kroničara iznenađenja.

Međutim, baš se na tim slikama spoznaje kako djeluje njegovo oko profesionalnoga fotografa: realistične situacije uhvaćene u najnapetijem trenutku, izuzetno nabijene erosom, koji inače kod Bobića curi iz svih slika. Kako umjetnik može zaustaviti silinu velikoga vala u burno predvečerje?

Potezom kista, kontrastom boja, izlaskom iz sfere realnoga… E, to čini Milan Bobić. Jer, još prije nego je postao fotograf, Milan je slikao, od ranih školskih dana.  Lovac s kopljem                                                 Onda ga  je preuzeo zanat fotografiranja, pa se u svojim dvadesetima opet „ponudio“ slikarstvu, pa kasnije postao i član Udruge likovnih umjetnika Ama Artem. Kao član te udruge 2014. godine sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi (“Most Slavena” u Bratislavi; “Europske metropole’ (Galerija Vladimir Horvat), “Na pola godine” (Galerija Kristofor Stanković); “Čovjek” (KUC Travno); na likovnoj koloniji Grabovača, Perušić 2014.godine). A uslijedile su i tri samostalne izložbe: u rujnu 2014. „People are strange“ u KUC-u Travno i druga u ožujku 2015. pod nazivom „11 sretnih i jedna nesretna“, u knjižnici “Dugave”. Treća izložba održana je u knjižnici „Vjekoslava Majera“ u Zapruđu.

Lopoči, ulje

Činjenica je da se slikarstvom bavi još od kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća, no svoje umjetničke vještine upotpunjuje naročito zadnjih pet, šest godina, pod vodstvom  mentora Zdravka Đereka, Jadranke Mlinar i Ane Tomljanović. Svoj iznimni talent kao slikar mekog superrealizma pokazat će na slikama poput „Nogometaševa žena“ (ulje), „Klizačica“ (ulje), „Homage to Leonardo“ (ulje), „Homage to Vermeer“ (akril), a kao crtač to će iskazati na radovima s tušem („Lovac s kopljem“, „Crni pas“).  „Balerina“ je, međutim, suština njegova talenta: crtačka vještina, perspektiva i borba (opet borba!) svjetla i mračnoga. Nema ustvari niti jedne Bobićeve kolorne slike a da se ne pokaže napetost između svjetla i zamračenoga, između guste boje i light nijansi.

Kritičari bi, zalazeći u analizu umjetnikove osobne prirode, možda rekli kako je riječ o njegovu unutarnjem previranju, borbi između dobra i zla, ili – profesionalno – svjetla i tame. Svašta bi tu još kritičari umjetnosti rekli… No, umjetnost, kako biva, jest težnja vrhuncu jenostavnosti, do kojeg se dolazi lakšim i težim putem. Za Bobića bi se pak moglo reći da je pronašao svoj pomalo mistični put: slikajući, naprimjer, konje, tigra, zadržava pravo umjetnika da naglasi onu komponentu koju je on osobno zavolio – snagu. Riječju, sve njegove slike na stanovit način predstavljaju zamrznutu, zaustavljenu snažnu, moćnu silu, fizičku (u životinja i u prirodi) ili duhovnu (klizačica, balerina). Sve to upotpunjava stanovita doza umjetnikova narcizma, koja mu pomaže da superrealistički „vidi“ psa koji vreba, tigra u zasjedi, konja koji se pa pjeni, na skok napetoga zmaja. Istina, svaki umjetnik to može vidjeti, ali Bobić to umije naslikati, taj nervni pomak u životinja, naslikanih u svoj njihovoj ljepoti, ali s dodanom crtom njihova iskonskoga karaktera.

 

Tako je i s motivima iz prirode. Da se Milan Bobić divi prirodi, kazuju i njegove slike koje, u svojoj mekoj sureprealističnoj maniri, slika s primjesom mističnoga, dodajući ono što se prostim okom i ne vidi – izopačene nijanse kontrastne boje, detalje koji u prirodi ne proizvode takav nered. Međutim, proizvodi ga njegov umjetnički nerv, njegovo neko sjećanje na prirodu kakvu ju je vidio okom djeteta, potom prosanjao okom umjetnika. Njegove prirode nisu mlake, statične, obojane isključivo godišnjim dobom, već Bobić sam dodaje svojoj prirodi doba godine koje treba njegovoj dinamičnoj mašti. I – ondje se baš, na slikama prirode, vidi kako slikar  u sebi pobjeđuje fotografa. Ne može fotograf snimiti pejsaž u kojem je voda proljetna, bistra, priroda kasnoljetna, jesenska, a situacija olujna… to može samo dobar i vješt slikar.

Fotografije: Jelena Bobić 

Pratite nas