MODERNI KLASIČARI – PEJZAŽNA ARHITEKTURA

                  PIETRO PORCINAI EKOLOG, VRTLAR  I  LANDSCAPER

Ravnoteža biljnih oblika, odnosi svjetla i sjena, gledišta otvorenog krajolika, esencijalnost prirodnih vrsta i prostora – koncepti su vrtova što ih je dizajnirao Pietro Porcinai, najpoznatiji landscaper talijanske arhitektonske scene,  prije svega majstor vrtlar,  arhitekt krajobraza i referentni lik stila talijanskog vrta dvadesetog stoljeća…

Vrt s bazenom uz Villu Marfareth, Corciano Perugia (1969-1978).

Vjerojatno pod utjecajem kulturne matrice koja ga je uzdigla,  a to je toskanski krajolik i vrt, Pietro Porcinai (191 – 1986)  u potpunosti je upio toskansku jezgru koja je sadržana u najpoznatijim i autoritativnijim primjerima povijesnih vrtova iz 16. i 17. stoljeća. Sin je glavnoga vrtlara parka Gamberaia i vlasnika važnog rasadnika,  rođen u Settignanu  kraj Firenze, 20. 12. 1910., u kući pripojenoj povijesnoj vili rumunjske princeze Katarine Jeanne Ghyka, koja je od 1898. do 1900. pretvorila prostor ispred vile  iz 18. stoljeća  u “vodeni vrt”. Ondje je često boravio s majkom i bratom Giuliom dok mu je otac bio u ratu.

Villa Reale, Lecce, oaza zelenila kako ju je vidio Porcinai

Uspjeh u umjetničkom i krajobraznom okruženju

Firentinsko okruženje je početkom 20. stoljeća bilo osjetljivo na pejzažnu tematiku: ponovno se javlja zanimanje za oblike i geometrije talijanskoga vrta, nakon što je dobrim dijelom 19. stoljeća vladala romantična moda engleskih vrtova. Velika izložba, postavljena u Palazzo Vecchio u Firenci 1931. godine, svjedočila je ovom preporodu, kojem je 1924. godine prethodilo objavljivanje ilustriranog sveska Talijanski vrt, umjetničkog kritičara Luigija Damija (objavila ga je ugledna umjetnička izdavačka kuća Bestetti & Tumminelli u Milanu). Porcinai je odrastao u tom okruženju, kultiviran i rafiniran, vrlo specijaliziran, a bavio se sektorom dizajna koji ima drevne korijene u Italiji. Nakon što je stekao diplomu poljoprivrednog stručnjaka, 1928. godine krenuo je na dugo putovanje motociklima koje je imalo svoje konačno odredište -Veliku Britaniju, dom umjetnosti vrtova, moglo bi se reći prirodno odredište za takvoga zanesenjaka. U dvije godine (1928/1929) ograničio se na proučavanje dviju faza umjetnosti vrtlarenja, onoga u Belgiji i u Njemačkoj, gdje je radio s vrtlarima koji su bili dio mreže znanja njegova oca. Prakticirao je tehnike kultivacije i botaniku, primjenjivu u modernom uređenju okoliša. Konkretno, iz belgijske škole naučio je teoriju izgrađenog vrta, koja se temeljila na integraciji kuće i njezina otvorenog prostora, u skladu s geometrijama i volumetrijskim artikulacijama proizašlim iz majstorstva velike barokne tradicije Andréa Le Nôtrea. U Njemačkoj je stupio u kontakt s načelima ekologije i fitosociologije, koji su pak bili u osnovi rada njemačkih krajobraznih arhitekata. Među prvima je otkrio ulogu zelenog sustava namijenjenog borbi protiv industrijskog onečišćenja.

 

Pietro Porcinai obilježio je krajobraznu arhitekturu 20. stoljeća. Njegovo nasljeđe i danas pokreće mnoge suvremene arhitekte i ekologe u postupanju prema prirodi i krajobrazu.

Buntovnik, zanesenjak i umjetnik

Možda je baš rođenje na tako privilegiranom mjestu odredilo njegovu sudbinu arhitekta vrtova. No, nije želio završiti svoje arhitektonske studije zbog drugačijeg pogleda na stvari. Naime, Villa Gamberaia predstavlja jedno od svetišta povijesti umjetnosti u talijanskim vrtovima, a njega je zarobio upravo taj vrt u dolini Arna. Savršenost oblika, klasična zelena eksedra koja se otvara između guste živice na okolnom krajoliku, u talijanskom stilu četverostranog oblika, geometrijskog u parternom dijelu koji se potom dijeli. Zelena krila, upotreba živica općenito, sastoje se od zimzelenih grmlja poput šimšira, badnjaka i topiarnih filija.

Skica koju je landscaper ostavio precizno pokazuju njegovo viđenje i odnos prema prirodi: jednostavnost, prirodnost, ali i geometrijske linije.

Uz to, njegovo vrijeme obilježili su njemački, engleski, belgijski krajobrazni arhitekti poput Karla Förstera, Gustava Lüttgea, Russella Pagea, Geoffreya Jellicoea, René Pechèrea, Gerde Gollwitzer i stručnih botaničara koji stvaraju hibride za izgradnju vrtova (poput Fritza Enchkea, dobro poznatog u okruženju vrtnih dizajnera već u prvoj polovici 20. stoljeća) postali su referencom za Porcinaia. S druge strane, u Italiji je bilo malo uglednih krajobraznih dizajnera: Raffaele De Vico, također diplomirani poljoprivredni stručnjak, poznat prije svega po širenju zoološkog vrta i uređenju različitih povijesnih parkova u Rimu; Maria Teresa Parpagliolo, koja je ocijenjena kao nepodobna na mjestu krajobraznog arhitekta zato što je žena, ali je imala sjajnu karijeru pejzažnog arhitekta u Engleskoj.

Rukom crtana skica projekta vrta, kako je Porcinai najčešće radio

Rani radovi Pietra Porcinaia, uglavnom privatni vrtovi, opisani su i objavljeni u monografijama o njegovu djelu, pa danas predstavljaju klasičnu literaturu za landscapere.  Tijekom prvog razdoblja aktivnosti osposobljavao se radeći, od 1932. godine, kratko vrijeme, s mentorom Martinom Bianchijem. Iste je godine pohađao umjetničku školu u Firenci (maturirao 1935. godine), da bi 1941. upisao Kraljevski viši institut za arhitekturu u Firenci, koji je definitivno napustio 1945. bez diplome, ušavši u polemiku s institucijom koja, prema njegovu mišljenju, nije bila u stanju igrati društvenu ulogu obuke u spoznaji ljepote i obrazovanja u kreativnosti i umjetnosti, čiji je osnovni model – priroda.

Slika vrta u gotovom obliku doima se poput kubističkoga platna.

Godine 1937. godine započela je njegova zrelija druga faza, popraćena povremenom suradnjom s arhitektonskim časopisom Domus, u vrijeme kad ga je vodio arhitekt i dizajner Gio Ponti. Godine1938. osnovao je studio u Lungarno Corsiniju, koji je ubrzo postao živa referentna točka firentinskoga kulturnog života i prema kojoj su se okrenule važne obitelji talijanskih i stranih poduzetnika, kao i kultivirana klijentela. Četrdesetih godina je osnovao neke profesionalne tvrtke povezane međusobno u raznim područjima Italije, kako bi imao usluge i proizvode koji bi najbolje mogli zadovoljiti potrebe zelenog dizajna: s Ugom Bagnijem i Brunom Marchesiem osnovao je 1940. Društvo za vrtove, specijalizirano za izgradnju i održavanje parkova i vrtova; 1947. s Tempestinijem i Baronijem osmislio je OP (Profesionalne organizacije za sintezu rada). Konkretno, tvrtka Il Giardino postala je koncesionar za Italiju na području sustava za pročišćavanje i sterilizaciju vode iz bazena, koji je isključivao upotrebu klora; 1948. je bio među osnivačima IFLA-e (Međunarodne federacije pejzažnih arhitekata) na Jesus Collegeu u Cambridgeu. Sklopivši partnerstvo s Baronijem i Tempestinijem; 1957. godine je preselio svoj atelje u Villu Rondinelli – imanje  što je bilo dio Ville Medici iz Fiesole, koje je obnovio i dovršio, odnosno nadopunio svijetlim staklenicima-studijima.

Porcinai je u Triveru pokazao svoj odnos prema vtnoj umjetnosti i prirodi. Njegov osnovni moto je da kromatika u vrtu mora podražavati prirodu.

Inspiracija suvremenicima i potomcima

Porcinaijevo djelo, osim javnih i privatnih parkova i vrtova, bazena i sportskih terena na cijelom talijanskom teritoriju, na francuskoj rivijeri i u najvažnijim međunarodnim hotelskim strukturama, karakterizira i suradnja s nekim od najvažnijih arhitekata, umjetnika, inženjera njegova razdoblja. Marco Zanuso, primjerice, koji je od Nacionalne zaklade Carlo Collodi naručio za projektiranje i izgradnju „Zemlje igračaka“ (1963–1964) na površini većoj od jednog hektara, koja graniči s već postojećim parkom spomenika Pinocchio u Collodiju, zatražio ga je dizajn i izbor nasada, omogućivši mu da ostvari mnoga opća  krajobrazna rješenja.

Podigao je park u sjedištu Mondadori u Segrateu, izgrađen 1970-1975., koji je dizajnirao Brazilac Oscar Niemeyer. Prostor oko zgrade podsjeća na poljoprivredni krajolik lombardske ‘marcite’, a karakteriziran je regulacijom vode na obodu obrađenih polja. Porcinai je bio i savjetnik za uređenje terasa Centra Pompidou, Renza Pianoa i Richarda Rogersa (Pariz, 1973-1975) i parka grobnice Carla Scarpe (groblje San Vito di Altivole, u provinciji Treviso, 1974-1976).

Na međunarodnoj razini ilustrativno je Porcinaijevo djelo – projekt parka Hansaviertel u Berlinu (1956); značajno za krajobraznu arhitekturu bilo je njegovo savjetovanje za projekt UNESCO-a za prijenos hramova Abu Simbel u Egipat (1963–1971), zatim projekt za parkove Abha, Medina i Taif u Saudijskoj Arabiji (1975–1976), a surađivao je i u projektu izrađenom za natječaj izgradnje zoološkog parka Abidjan, na Obali Bjelokosti (1979), i za park  La Villette u Parizu (1982). Međutim, izgubljene su, nepovratno izmijenjene ili uništene brojne skice Porcinaija, uključujući one za uređenje Piazze S. Maria Novella, vrta Il Martello u Fiesoleu, javnih vrtova Kupe u Perugi…

Za razliku od izgrađene arhitekture, dizajniranje vrtova i krajolika ima još promjenjiviju prirodu, podložnu normalnoj evoluciji tijekom vremena, ali i izloženu katastrofalnom djelovanju metereologije i prirodnih nepogoda, kao što je to bila poplava 1966. godine u Firenci.

Villa Fiorita s bazenom, Saronno.

Nagrade i  priznanja

Porcinai je 1971. godine u Fontainebleauu sudjelovao na Prvom međunarodnom kolokviju o očuvanju i restauraciji povijesnih vrtova u organizaciji Međunarodnog vijeća za spomenike i nalazišta. U tom je kontekstu promicao zajedničku komisiju. Rad ove komisije završio je u prosincu 1982. godine u Firenci, izradom “Talijanske povelje povijesnih vrtova”, koja je svojevrsni dekalog za sve intervencije na povijesnom zelenilu.

Među nagradama za svoj rad Porcinai je dobio nagradu IN / ARCH (Nacionalni institut za arhitekturu) 1960. i nagradu za zaslugu u očuvanju okoliša  Sveučilišta Georgia. Bio je prvi nenjemački dobitnik koji je 8. lipnja 1979. od Bavarske akademije likovnih umjetnosti nagrađen prstenom Friedricha Ludwiga von Sckella.

Porcinai je svoj trag ostavio na mnogim mjestima diljem Italije. Na slici su njegovi radovi u Comu na Lago di Como.

Karakteristike Porcinaijevih vrtova

Vrtovi Porcinai idalan su model za razumijevanje prikladne i mudre uporabe ukrasnih vrsta u vrtu, načine njihova sastavljanja kako bi se stvorili prirodni  kromatski efekti i da bismo razumjeli kako jednostavnost oblika nije isključila bogatstvo vrsta i botaničkih sorti. Veličina Porcinaia  bilo je i usklađivanje učenja tradicije talijanskog povijesnog vrta (počevši od humanizma) s potrebama modernosti, najraznovrsnijeg i često prosvijetljenog klijenta. Neke od ključnih točaka njegove filozofije dizajna, koja sadrže djela koja je stvorio svakako su – integracija djela s okolnim krajolikom (Park Oasi Zegna u Pijemontu, koji predstavlja jedinstveno djelo u Italiji, pokazuje kako pejzažni arhitekt može upravljati oblikovanjem brda, velikog teritorija, stvarajući naturalistički efekat savršene integracije između prethodno postojećih i umetanja odgovarajućih egzotičnih botaničkih cjelina); obogaćivanje biološke raznolikosti  mjesta, bez stvaranja antropogenih utjecaja koji nisu ekološki koherentni. Zatim, Porcinai je bio prvi koji se nadahnuo principima fitosociologije biljaka, odnosno proučavanjem prirodnih i sinergijskih udruga biljaka u prostoru s određenim ekološkim karakteristikama (klima, visinska izloženost itd.).

Inspiracija za oblike prirode i vrtni projekat za život jest svakako Villa la Terrazza u Firenci, u gradskom prostoru izvan Porta Romane, gdje Porcinai uspijeva stvoriti malu zelenu oazu, uz pomoć bazena za ribnjak ukrašenog elementima u obliku kotača iz morskog mramora iz Verone, koji djeluju kao ukrasni elementi, a prolazi između bazena i ribnjaka s vodenim životinjama su poput vodenih ljiljana i cvjetova lotosa. Inertna materija postaje živa jer se stapa s njom bez podjela, odjeljaka, jasnih razdvajanja: predviđa što će biti kasnije, 40 godina nakon “bio jezera”.

Dizajner namještaja za vanjski prostor

Konačno, Porcinaijevo djelo ukazuje na veliku pozornost koju pridaje osnovnim načelima ekologije: integrira i povezuje biljke koje su već u prirodi dio sustava, područja, dobro čitajući krajolik i njegove transformacije, krećući se između regija. Radio je u Venetu, Umbriji, Toskani, Lombardiji, Pijemontu i mnogim drugim regijama – krajobrazna djela, privatne vrtove, parkove, tvornice… i sve to bilježi u knjizi koju je napravio zajedno s arhitektom Oscarom Niemeyerom.

Veliko Porcinaijevo djelo jest Park Memorijalnog centra Mattei  u Paviji, koji je napravio 1963.

Njegova sklonost putovanjima i vezama dovela ga je do dobrih poznanstava s najvećim umjetnicima i arhitektima širom svijeta. Porcinaijev umjetnički genij bio je toliko sposoban izraziti se i kao arhitekt eksterijera, toliko da je iza njega ostalo mnogo djela koja su ustvari namještaj izrađen od kamena, popločan u šljunku, uređen i dizajniran nepogrešivim osobnim stilom. Srećom, zahvaljujući radu vlasnika vrtova, učenjaka, nasljednika, obožavatelja njegovih djela, sve ovo živi i danas.

U Triveru, ali i Comu (Villa Ratti), Porcinai je pokazao još jednu svoju sposobnost – onu da se pozabavi izgledom puteljaka, stazica, na šljuncima ili uz živice, klupicama. Dizajnirao je vrtni namještaj.

Neosporno je danas da je Piero Porcinai bio najveći talijanski autor pejzaža dvadesetog stoljeća. Tijekom svoje duge karijere osmislio je i stvorio uređenje krajolika goleme vrijednosti, od vrta do urbanog parka, od industrijskog područja do turističkog sela, od autoceste do poljoprivrednog područja. Arhiva djela Pietra Porcinaija sadrži više od 1300 projekata, a čuvaju je nasljednici u Villi Rondinelli, odnosno njegovo četvoro djece (Anna, Giovanni, Paola i Pio Francesco), koje je dobio u braku sa Soniom Danesi. Umro je u Firenci 9. lipnja 1986. Osim bogate ostavštine u pisanom obliku, Porcinai je svijetu krajobraza ostavio i  nekoliko ključnih rečenica, koje uostalom zaokružuju njegov rad: Zbog kukavičluka ili zbog novca većina arhitekata napustila je svijet stvari izgrađenih u skladu s prirodom, omogućujući nastajanje ružnih gradova i strašnih predgrađa. Na krajobraznom arhitektu je, naime, da pronađe lijek za ovu situaciju, jer mora postojati netko tko zna razmišljati prije nego što djeluje … da se na ovom svijetu ne utvrđuje ružnoća, nego da se razvija osjećaj za ljepotu“.

Foto izvori: web i dokumentacija magazina DOM&VRT 

 

 

 

 

 

Pratite nas