ANITA KROLO U ŽIVOTU MEĐU CVIJEĆEM
Slikarica i prevoditeljica, Anita Krolo, posljednjih tridesetak godina živi doslovce između izložbi i atraktivnih poslova, u središtu kojih je neminovno motiv cvijeća. No, oslikavši cvjetnim motivima namještaj u kući na imanju dodirnula je sam vrh u osmišljavanju shabby stila na domaći način…
Kako bi prostor tvornice hrvatskih kišobrana u Zaprešiću bio ugodniji za boravak i rad, Anita Krolo oslikala ga je u duhu svojih likovnih ideja.
Za Anitu Krolo, samouku slikaricu, po struci pravnicu, nije sve i uvijek bilo cvijeće. Premda su cvjetni motivi uistinu zaštitni znak njezina ukupnoga rada – od slika, slika na svili, tepiha, do kišobrana, ona je posegnula i za još jednim područjem, onim intimnijim: oslikala je shabby namještaj i brojne, usput pronađene predmete, pa im onda namijenila svrhu. Ništa od onoga što na imanju oslikava nije skupo, reći će, ali je svemu tome bilo potebno dati novi štih, znak pripadanja novoj duši.
Nakon velike edicije tepiha, koju je radila za tvornicu Regeneracija i s kojom je ta tvornica doživjela golem uspjeh, Anita se posvetila kreiranju novoga imagea za Hrvatski kišobran… Motivi kojima se izražava na ukrasnim tkaninama (jastučnicama, zavjesama itd.) pojavljuju se i na kišobranima. Riječju, Anita pojedine motive perpetuira na način da ih „preseljava“ s jednoga predmeta na drugi, s jedne teme u drugu.
Kako bi, ustvari, oplemenila svoj životni i radni prostor, u kojem je odlučila nešto mirnije živjeti, nakon odlaska njene kćeri Marte za poslom u Split, naumila je obojati i oslikati stari namještaj, koji je zatekla na imanju ili su joj ga poklonili prijatelji. Gotovo neizbježnom tada se pokazala ideja da sve ocrta cvijećem, na način kako je to činila sve vrijeme otkad se prihvatila kista. Jer, tek u dobi od 32 godine, Anita je odlučila slikati. Njoj, novopečenoj slikarici, bez akademskog umjetničkog obrazovanja, slikanje je značilo novi život, svojevrsno oslobađanje. Nije to bio poriv školovanog slikara, koji se mora potvrditi, već potreba za kreativnošću, otkrivanjem osobnosti, a možda i stanovita vrsta bijega od nakupljenih nevolja, potaknuto iznimno kaotičnom situacijom u društvu i skorim početkom rata, ali i brojnim osobnim premišljanjima. Svoj skok u slikanje Anita objašnjava potrebom da prevlada određene nemire, suočavanjem s posljedicama teškog oštećenja kralješnice, nakon pada s konja za boravka u Americi, ali i pucanjem braka…
Pravnica i umjetnica, Anita se najbolje osjeća u svom radnom prosturu, dok se posvećuje novim “cvjetnim” rješenjima za naručitelje ili samo za svoju dušu…
Studirala je pravo, uz rad u američkom konzulatu, ali nije se mogla više nositi s monotonijom zaposlenja u Siemensu. Nakon povratka s godišnjeg odmora, ne mogavši se ponovno vidjeti na poslu, dala je otkaz i odšetala među slike. Prvu izložbu imala je u Krapinskim Toplicama, gdje je i prodala svoju prvu sliku, za cijenu koja je bila kao dvije plaće. Potom, u Palači Sponza, u Dubrovniku, održala je izložbu, na kojoj je jedan pelješki kapetan kupio cijeli zid slika. S tim je novcima otišla u Austriju kupiti svilu za slikanje – ne znajući ništa o slikanju na svili. Međutim, upravo slikanje na svili dovelo ju je do Petra Jakopeca u Regeneraciji. On joj je ponudio da izrađuje tapiserije, no ona je predložila tepihe. Bio je to golem korak za nju i za Regeneraciju. Na izložbi u MUO, gdje je izlagala zajedno s Ivanom Lackovićem, ponuđen joj je i posao oslikavanja marama za VIS Varaždin. Jedno je vrijeme cijela varaždinska tvornica radila njene slike-marame.
Cvijećem i cvjetnim motivima, koji su već desetljećima njezin zaštitni znak, umjetnica zapuštenim, katkad i odbačenim predmetima ili detaljima, dodaje novi život…
U međuvremenu je imala sedamdesetak samostalnih izložbi, od Beča, Amerike do Ujedinjenih naroda. U Kuvajtu, primjerice, ukrali su joj cijelu izložbu: 150 metara četvornih oslikanih zavjesa, 70 metara četvornih tepiha iz Regeneracije, ulja, slike na svili, izrađene s detaljima od 24-karatnoga zlata…
Iskustvo koje je stekla putujući po svijetu pokazalo se neprocjenjivim u njenom radu: iz svih situacija znala je izaći, s još više ideja. Tako je došla i do „hrvatskoga kišobrana“, ambicioznog start upa iz Zaprešića. Nakon što joj je zec isprljao kišobran, ona ga je oslikala, pa pomislila kako bi to bilo baš lijepo raditi. Javila se u Tabaco i – dobila angažman! No, svoj svijet posut cvijećem ubrzo je počela širiti i na prostor u kojem trenutno živi. Sve oko sebe počela je oslikavati. Motiv je, dakako, uvijek isti – cvijeće. Predmetima s otpada dala je tako novi život, novu funkciju, i s njima se okružila u cijelom svom prostoru: u onom gdje živi i ondje gdje radi. Uistinu rijedak primjer dobrog spoja umjetnosti, ekologije i funkcionalnosti.
Stari ormar, drvene osnove i bogata starinskoga dizajna, bakin iz pedesetih godina prošloga stoljeća, slikarica je oplemenila motivima cvijeća i dodala novi duh starom predmetu, a sve to u maniri rustikalnosti.
Radni kut umjetnice čini spoj shabby stvari, slika, originalne, rukom rađene čipke, obojanog i ocrtanoga stolca. Radni stol je ustvari mali kuhinjski stol.
Cvijeće u prozoru: maštovito i doista umjetničko rješenje slikarice. Unutar praznoga prozorskoga okvira naslikano je cvijeće, cijela livada – dapače. Jedno je to od najoriginalnijih Anitinih rješenja. Kada ne oslikava predmete, tada prostor uljepšava svojim slikama, na kojima joj cvijeće čak preskače okvir postojeće slike. Riječ je o trendu oslikavanja okvira već poznatom u svijetu, ali kod Anite okvir se u potpunosti stapa sa slikom. Okvir je zapravo produžena slika. Ovo je samo jedna od varijanti prozora koje Anita priprema za jesensku izložbu…