FESTIVAL LAVANDE ILI SVETKOVINA USPOMENA

Iseljavanje, turizam i požari dobrano su davno već narušili ravnotežu života na otoku Hvaru. No, nitko ne poriče činjenicu da je, unatoč svemu, otok  posljednje gotovo cijelo stoljeće obilježila samo jedna biljka malog ljubičastog cvijeta – lavanda…  

Članovi i gosti udruge Pjover na levandištu Velog Grablja

Kada padnu posljednje „suze svetega Lovrinca“(Perzeide!), divnom je cvijetu hvarske lavande – kraj. Moglo bi se reći da tada cijeli otok, posebice njegov zapadni dio, mijenja i miris i boju. Sredina je tada kolovoza i cijeli se život otoka postupno usporava: s otoka odlaze furešti, opijeni mirisima, a domaći se prepuštaju dobro poznatom  mediteranskom čekanju (nečega što bi se moglo dogoditi, jer na otoku se uvijek nešto događa!). Ili, kako je to već rekla Hvaranka Tonka Alujević, poetski parafrazirajući slavnoga indijanskoga poglavicu koji je docirao američkim vlastima:„Mi znamo da Europljanin ne razumi naš život. Jedan dil mora njemu je isti ka i drugi jer on je stranac koji dođe od noći i uzima sve šta oće. More nije njegov brat, nego njegov neprijatej i kad ga pokori, on ide daje. On iza sebe ostavja grobove i nije ga briga. On otima bogatstvo mora od svoje dice i nije ga briga. Odnosi se prema moru ka prema stvari koja se more opljačkat i prodat ka sjajni nakit. Njegov apetit prožderat će more i ostavit pustoš. Ne znan. Naš način je drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči dalmatinskoga čovika. A možda je to zato jer je dalmatinski čovik divji i ne razumi.“   

 

Škola suhozida ili edukacija kako spašavati korisno tlo od vododerina i klizanja sastavni je dio rada Pjovera

Iseljavanje, turizam i požari dobrano su davno već narušili ravnotežu otočkoga života, no nitko ne taji činjenicu da je, unatoč svemu, otok  posljednje gotovo cijelo stoljeće obilježila samo jedna biljka malog ljubičastog cvijeta – lavanda. Nakon teške bolesti loze, filoksere, i velikoga iseljavanja, krajem dvadesetih godina prošloga stoljeća, nadu je otočanima donio Grabljanin Bartul Tomičić (1869-1953.), koji je prvi započeo uzgoj lavande (ili levande, kako to kažu rođeni otočani). Pučka legenda kaže da je prvu sadnicu, odnosno rukovet, Bartul Tomičić donio s Visa. Već nakon tri godine skupio je nekoliko vreća cvijeta  lavande, pa ih destilirao u parnom kotlu (lambiku), u kojem se dotad destilirao ružmarin. Za oko tri litre ulja lavande dobio je 300 tadašnjih dinara po kilogramu. Legenda također kaže da su sadnju lavande, osim Grabljana, ubrzo prihvatili i Brušani, pa i stanovnici istočnoga Hvara, odnosno Plama.

Pioniri sadnje lavande na Hvaru

No, prava je istina o lavandi na Hvaru i to da je stanoviti Adamović, službenik Ministarstva poljoprivrede u Beču, za austro-ugarskog cara Franje Josipa, već 1909. radio studije o bilju koje daje eterična ulja za potrebe carevine, da bi se izbjegao uvoz iz Francuske. Kako je procijenjeno da Vis u to doba ima klimu nalik na onu u Provansi, već 1910.  dr. J. Giaconi zasadio je prvi hektar lavande  upravo  na Visu. Dvadeset godina poslije, nakon što je filoksera poharala lozu i profesor Bradanović s Visa u Velom Grablju održao predavanje o uzgoju lavande, Bartul Tomičić,  kriomice je, kako ga ljudi ne bi ismijavali, navodno sa samo tri sadnice, započeo ono što se danas na Hvaru smatra poviješću. Rasadio je potom postojeći grm lavande (odnosno hibrida lavande) iz svojega vrta, te posadio jednu „motiku“ lavande (436 kvadrata) na kamenjaru opustošenom nakon propadanja vinove loze. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 1947.  godine, na otoku je već 31 hektar kamenjara bio pod lavandom.  Kad je Bartul Tomičić umro, Slobodna Dalmacija je objavila tekst pod naslovom  –  Smrt pionira sadnje lavande.  U to doba već je bilo zasađeno oko 800 hektara, s proizvodnjom od oko 60.000 kg eteričnog ulja lavande na godinu, a kaskadne suhozidine s nasadima levande postale su zaštitnim znakom  otoka.

Ivan Zaninović Grande, utemeljitelj i predsjednik Udruge Pjover

Neke činjenice o lavandi

Lavanda, levanda, kako radije kažu otočani, despik, odnosno despij (prema latinskome nazivu Lavandula spica), ili tarma (od tal. tarma – moljac, koristi se više na Visu i u Splitu), odnosno špičinada – kako se naziva u jednoj staroj samostanskoj ljekaruši iz 16. stoljeća, pronađenoj na Krku, prije Tomičićeve poljoprivredne avanture nije bila nepoznata. Spominjanje u ljekaruši potvrdilo je kako je lavanda često uzgajana biljka, a negdje i obvezna, kao kod redovnika sv.  Antuna. Njome su se posebno koristili pustinjačke redovničke skupine, ali i – što je posebno zanimljivo – trgovci putnici, koji su se lavandom uspavljivali i umirivali od napornih putovanja.

Lavanda je danas na Hvaru samo sjena onoga što je nekad bila, pa čak i do prije dvadeset i nešto godina, kada su veliki požari devedesetih godina prošloga stoljeća sažegli lavandina polja, koja se obnoviti mogu, za razliku od šuma,  samo novom sadnjom. Posljednjih godina, nekolicina otočkih entuzijasta započela je obnovu nasada, i to sadeći budrovku, vrstu poznatu kao hvarska lavanda, koja je hibrid prave lavande (Lavande angustifolia) i širokolisne (Lavanda latifolia). „Svi hibridni lavandini daju više ulja od prave lavande, i to do sedam puta, ali je ono slabije kvalitete, pa zato i slabije plaćeno“, objašnjava na jednom mjestu Grgo Lučić iz Zastražišća, jedan od onih modernih Hvarana koji budućnost vidi u provjerenim otočkim kulturama i koji ubrzano obnavlja nasade lavande, plantažirajući je na moderan, kultiviran način. Hvarska lavanda, zbog razlike u kemijskom sastavu ulja, ne djeluje smirujuće kao prava lavanda, ali zato ima izvrsne analgetske mogućnosti „ Na Hvaru je suho“, reći će Grgo Lučić, „ kiše padne taman koliko treba i to lavandinu paše. Kad je jako vruće, on ispušta eterično ulje, stvarajući nevidljivu izmaglicu uz pomoć koje štiti sebe i korijenski sustav. Tome ustvari služi eterično ulje u lavandi.“

Udruga Pjover njeguje i tradicionalne plesove 

Lavanda i suhozidi 

Gotovo da i nema turista ili znatiželjnog novinara putnika koji se, prolazeći  starom cestom od Starog Grada prema Hvaru, nije zaustavio očaran paukovom mrežom suhozida, ostataka iz vremena kada je uzgoj lavande bio izvor prihoda brojnih domaćinstava zapadnog dijela otoka. No, suhozid nije ondje napravljen slučajno: kultura suhozida na Hvar je prenesena s Brača, gdje su davni Parani donijeli „školu suhozida“. Kako su u neposrednoj blizini živjeli i radili bračko- paranski kopači kamena, berući kamen u uvalama oko Staroga Grada, gdje se i danas nalaze ostaci kamenih rudnika, bračka je škola pomogla domaćem stanovništvu ukrotiti komadiće korisne plodne zemlje. Više od dvije tisuće godina nakon što je znanje suhozidanja stiglo na Hvar, to je memorirano iskustvo u narodu pomoglo izgraditi terasaste plantaže plavoljubičaste lavande. Na vrhuncu uzgoja, od pedesetih godina do kraja osamdesetih prošloga stoljeća od prodaje lavandinog ulja izgrađene su mnoge kuće i školovane generacije otočana.

Ipak, Velo Grablje ima posebnu ulogu u stoljeću lavande, zahvaljujući kojoj je Hvar dobio epitet ljubičastog otoka. Još prije desetak godina činilo se da je turizam lavandi zapečatio sudbinu, no zahvaljujući Udruzi „Pjover„ i njenom osnivaču i voditelju Ivanu Zaninoviću (Grande), lavanda u očima domaćina i posjetitelja dobija novu dimenziju. „Udruga je 2006. osnovana za zaštitu i revitalizaciju Velog Grablja“, reći će Grande.“ Nakon osnutka , prigrlili smo projekt „Etno-eko“ selo, jer smo vidjeli da imamo perspektivu za razvoj. Velo Grablje je izvrsno očuvan primjer tipičnog ruralnog otočnog mjesta, izvrsne arhitekture, bogate povijesti i baštine, što nam je bilo sigurno jamstvo da imamo – budućnost.“

Žetva lavande kraj Velog Grablja, šezdesete prošloga stoljeća

Naziv „Pjover“ udruga je dobila po velikom ograđenom i betoniranom prostoru  pod nagibom, „pjoveru“, koji se nalazi iznad Velog Grablja, a po kojem se tijekom kiše skuplja vodu i, zbog nagiba, puni gusternu (bunar). Doći do vode bio je osnovni problem na otoku. No, kako je 2006. došla voda u selo vodovodom s kopna, stvorili su se svi uvjeti za život na selu (struja, voda, internet), a paralelno je Udruga i osnovana. Ubrzo se uloga „Pjovera“ uspješno prometnula u brendiranje  Hvara kao otoka lavande, što vrlo osmišljeno i uspješno rade kroz Festival lavande, koji se tradicionalno odvija krajem lipnja (kada lavanda počinje cvasti). Iznimno, ove godine Festival je, zbog pandemije, održan u srpnju.

Hvar – otok lavande

Predsjednik i osnivač „Pjovera“, Ivan Zaninović, grafički je urednik i dizajner, rođeni otočanin. Majka mu je iz Vrisnika, a otac iz Veloga Grablja, dva hvarska mjesta udaljena od mora, pa je to, kaže, možda odredilo da voli kopno više nego more… Svako ljeto, kada bi s roditeljima došao na Hvar, sve vrijeme provodio je u Velom Grablju ili u Vrisniku, zbog čega je i zavolio selo. Zato, veli, nije „mogao dopustiti da povijest tek tako izblijedi: Festivalom želimo odati počast našim precima, čije plodove i danas uživamo. S Festivalom levande uspjeli smo vratiti živim ime „Hvar – otok levande“, objašnjava Ivan Zaninović, „uspjeli smo sačuvati tradiciju i baštinu naših starih, njihov trud na ovoj škrtoj zemlji otrgnuli smo iz zaborava. Pozicionirali smo Velo Grablje na karti manifestacija što ih u Dalmaciji morate posjetiti i to – predstavljanjem grabaljske 1. Ružmarinske zadruge u Hrvatskoj, koja je davno već imala najmodernije  postrojenje za destilaciju; prvog saditelja levande, Bartula Tomičića; autohtone  sorte levande –  budrovke; „Kralja levande“, Lorenca Tudora; nogometni i boćarski klub „Levanda“; „Dom suhozida“. Za potpuni uspjeh trebat će nam još novih nasada, planski pozicioniranih, da sa suhozidnim ogradama predstavljaju Hvar u pravom svjetlu.“

Rad s umjetničke radionice: magarac od strnjike lavande

U udruzi Pjover, u 14 godina djelovanja, velik broj ljudi, članova, volontera, suradnika, svatko na svoj način, doprinio je razvoju Velog Grablja. Članovi su u najvećem broju porijeklom iz sela, ali i zaljubljenici u Velo Grablje. Svi oni zajednički djeluju na zaštiti kulturne i povijesne baštine. Kroz povijest, Velo Grablje se oduvijek razvijalo u smjeru napretka. „Danas je to“, kaže Ivan Zaninović, ” turizam. No, na nama je kako ga pametno, usmjereno i dozirano koordinirati, da ne budemo (još jedna) njegova žrtva. Dugoročno gledano, najvažnije je da selo ostane očuvano, onako izvorno, jer će time imati veće šanse u budućnosti. Svako narušavanje sklada mjesta – vraća nas unatrag, a mi ovako mali uvelike ovisimo jedan o drugome. Kada govorimo o budućnosti, naš forte je na relaciji poljoprivreda – turizam – ekologija, kulturni turizam, aktivni turizam, koji, za razliku od mnogih drugih, možemo održavati cijelu godinu. Privatni kapital, jamac razvoja, usklađen s potrebama mjesta i mještana, a pod budnim okom mjerodavnih službi zaštite, također je ispravni put“ – objašnjava planove Udruge njezin predsjednik Ivan Zaninović – Grande. „Izdali smo, primjerice, 11 knjiga vezanih uz Velo Grablje, održali niz izložbi i predavanja na temu očuvanja i zaštite mještanske baštine. Što se tiče revitalizacije, plan je obnoviti „staru školu“, koja bi bila multifunkcionalni prostor za sva događanja u selu, pa slijediti projekte „Etno eko selo“, „Zeleno svjetlo“…“

Nogometni klub Levanda

Da se postupno ostvaruju njihovi planovi, moglo se primijetiti i na ovogodišnjem Festivalu lavande, kada je tijekom dva dana upriličen tradicionalni sajam proizvoda od levande i otočnih proizvoda, a sudjelovalo je više od 30 izlagača s otoka. Kako se ne bi zaobišao ključni motiv Festivala, drugog dana priređena je i prezentacija destilacije lavandina ulja u “Petroli”. Agrometeorolog Marko Vučetić iz DHMZ-a i viši stručni savjetnik Stanislav Štambuk, iz Uprave za podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva Ministarstva poljoprivrede, održali su predavanja „O toplom i sušnom razdoblju 2019/20.“, „Mitski postanak kralja sušnih područja“ i „Murva – voće koje pada u zaborav“.

Zanimanje za lavandu posebno su privukle radionice – aromaterapije te izrade prirodnih parfema (Maja Mačković). U prostorijama Ružmarinske zadruge (1892.), osim stalnoga postava, organizirana je i izložba “Miris pobjede”, Creskog muzeja, autorica Irene Dlaka i Inge Solis, a posjetitelji su tijekom Festivala mogli razgledati i virtualnu izložbu “50 nijansi zelene”, nastalu tijekom pandemije.

Radni tim Pjovera

Prvog dana manifestacije Ivan Zaninović održao je predavanje o projektu “Etno-eko selo”, a potom je predstavljena platforma za promociju otočnih proizvoda – “O-KUPI OTOK” LAG-a/FLAG-a “Škoji” i LAG-a Brač/LAGUR Brač. Kulturni dio, na temu otoka i otočke baštine, zastupljen je predstavljanjem nove knjige “Hvarski triptih” – parvi dil , Damira Carića, u izdanju dolske udruge “Tartajun”, prikazana je i reportaža “Punte Hvara”, s istraživačkog puta Pelegrin – Sućuraj, Planinarskog društva “Hvar”, “Spoon production” i Kina “Mediteran”, a održana je i radionica za djecu (Katica Borak i Tina Jukić Banjan).

Mnogi koji ne poznaju Hvar i Velo Grablje reći će da je tamošnje stanovnike iz mjesta potjerala baš lavanda: školovali su se i odlazili ili ih je ponio turizam.  No, vremena se mijenjaju, pa Ivan Grande kaže kako je njemu osobno  cilj živjeti u Velom Grablju, te ondje zasnovati obitelj. „Vidim u tome prednosti“, kaže, „jer si ovdje, za razliku od Hvara, u miru, pogotovo u ljetnim mjesecima, a novom cestom, za deset minuta si u centru Hvara. Obnovom kuće imat ću jednake, čak i bolje uvjete za život nego u Hvaru. Sva naša sela imaju dušu… Zato našim akcijama želimo motivirati mlade, one koji imaju djedovinu u selu, ili one koji bi željeli doseliti u mjesto, živjeti i raditi, nevezano za „krvna zrnca“. Inače, svi su dobro došli, pogotovo društveni aktivisti, koji bi svojim novim idejama i angažmanom doprinijeli razvoju sela.!“

Bez njih, sigurni smo, i silnoga entuzijazma članova „Pjovera“,  Festival lavande ne bi bio to što jest, a priča o levandi ne bi bila izvorna…

Fotografije: Udruga Pjover, arhiv, web izvori

Pratite nas