JOSIP BENJAK: IZMEĐU SJEĆANJA I NEDOVRŠENIH SVJETOVA
U svim vremenima postoji prepoznatljiv osjećaj kako je uloga ili veličina nekoga umjetnika veća od drugih. Drugorazredni će umjetnici, koje ustvari čini govorljivo mnošto, reći kako je cilj umjetnosti neka vrsta apstrakcije tobože istančanije od stvarnosti: gombat će se teorijama, stvarati nestvarne slike… E, nije to neka umjetnost. Pogotovo nije takva umjetnost Josipa Benjaka, slikara sa zagrebačkom adresom, koji cijeli svoj život posvećuje slikarstvu, vizualizaciji „dvaju svjetova“, na kojima su temeljene gotovo sve njegove brojne izložbe. No, što su i koji su to ustvari Benjakovi umjetnički svjetovi?
Bilo da je riječ o „paralelnim“, „mikro-makro“, „novim“, „nevidljivim“ ili samo „dvama svjetovima“, Josip Benjak pronalazi, pa potom i prikazuje nepoznata prostranstva iz naslućenoga svijeta, koji omeđuje bojama i na taj način uistinu stvara nove mikro svjetove. Nema dvojbe da umjetnik ima u potki svoje umjetnosti barem dva onostranstva: jedan vidljiv, koji dočarava služeći se klasičnim metodama slikanja, a drugi intuitivni, vidjiv njemu-umjetniku, koji opisuje istom tehnikom, ali stvarajući vlastite premosnice prema dubokoj jezgri toga naslućenoga svijeta.
Naslovna slika s izložbe Mikro-makro kosmos
Slikar nedovršene stvarnosti: Slikar kozmos dočarava kao jezgru bivanja, suštinu ljudskoga nastanka, ali i kao motive iz sfere egzistencijalističkoga propitivanja. Josip Benjak napravio je nekoliko izložbi o tim dvospolnim i zavodljivim fizičkim prostranstvima rođenim iz umjetnikova uma, a nama ponudio iskustvo putovanja u dubinu tih zamaštnih prostora. John Ruskin, viktorijanski preteča komunikacije o umjetnosti, težio je jednostavnijem jeziku umjetnosti, arhitekture, slikarstva, pa davno još navodi kako je likovna umjetnost, umjetnost općenito, ustvari nedovršena slika stvarnosti. Ruskin nije poznavao naše doba, pa nije mogao ni komunicirati na koji način tu nedovršenu stvarnost – s kakvom se nosi i Josip Benjak – zakočiti, dovršiti. Ipak, to na stanoviti način uspijeva Josipu Benjaku, koji čistim slikarskim jezikom, bojom i svjetlom, na pomno izabranim formatima, smiruje iskričavi kozmos kako bi i nama omogućio „uvid“ u onu drugu realnost. Umjetnik se pritom obilato služi tradicionalnim umjetničkim alatima, za što bi možda genijalni mislilac umjetnosti, filantrop i konzervativac, John Ruskin rekao da je to ustvari – jednostavno. No, da li je baš tako jednostavno „organizirati“ paučinasti smisao svemira, slikom objasniti i opravdati „nedovršenu stvarnost“?
Iz ciklusa Paralelni svijet
Obojani silazak u druge svjetove: Promatrajući radove Josipa Benjak, i njega samoga, nije teško zapaziti svojevrstan scenarij kojim se umjetnik služi kako bi bojama i kistom ispričao svoju verziju realnosti: naime, svaka je njegova slika ustvari priča, u kojoj ne zazire od poetiziranja, a to čini izborom boja, dovodeći nijanse do ruba. O tome, primjerice, Verica Jadanec lijepo primjećuje: „Slikar je opsjednut rađanjem života, koji se simbolički pretvara u nepoznatu površinu vrtložnoga kretanja iz središta u kojem caruje svjetlost. Čiste boje omekšane su tonovima i rastvorene kružnom ili ovalnom kretnjom, dozivajući spiralu. Snažni crveni tonovi odaju snagu nekog tek stvorenoga svijeta ili onoga na zalazu. „
Fascinacija krugovima, katkada preciznim kao u majstora Giotta, spiralni „silazak“ u metafizičku nutrinu nevidljivoga svijeta , ostavlja dojam kako je umjetnik, putujući slikom kroz vrijeme, ustvari otvorio sebi novi put u potrazi za srećom. Jednostavnije rečeno, svoje nezadovoljstvo bilo čime, pa i groznim prošlim ratom, kojega je sudionik i koji ga je obilježio, rješava kistom. Zvuči možda kao stih o slikanju! Ali, tako to čine umjetnici, a Josip Benjak jest umjetnik, stvaratelj začudnih kompozicija o svojim paralelnim svjetovima, kojima se sam prepušta, vidno s veseljem.
Utjecaj rata na umjetnikovo slikarstvo: Milun Garčević pak podupire tu poetizaciju Benjakova rada: „Josip misli i slika drugačije – on je iznad dobra i zla, u onostranosti. Zalijeće se kistom na platno, slika i ne pripada nikakvim strujama…“ No, Garčević dalje ističe kako je važna karika u Benjakovu slikanju „Mila Kumbatović“, autorica geometrijski pojednostavnjenih krajolika i arhitektonskih cjelina s otoka Krka, životna partnerica Otona Glihe. „Ona je“, navodi Garčević, „u jednome trenutku svoga slikarskoga opusa načela onu drugu realnost, ali je brzo odustala. Josip je od Mile sublimirao najbolje i poslije počeo ponirati u onostrani svijet.“
No, da li bismo posve razumjeli Josipa Benjaka da nam nije ponudio „iz svog komfornoga prostora apstraktnoga slikarstva“, kako to piše Željko Đerek, i misaonoga slikara svoja „Sjećanja“? Naime, ciklus slika pod zajedničkim nazivom „Logoraši“ ne nudi više filmiziranu istinu o njegovoj viziji paralelnih ili novih svjetova, stvorenih na spirali boja i svjetla, na pomalo luckastoj ideji da prodre u smisao onoga što dubinski osjeća. Nije to više „putnik u prostorima mašte i nade“, što reče Stanko Špoljarić, prije je u ovom slučaju riječ o umjetniku patniku, koji u svom životopisu ima gorkih trenutaka, koji je bio svjedokom mržnje i stradanja. Taj njegov ciklus, međutim, sugerira pravu „nedovršenu istinu“ o njemu samome, o tomu da se iz toga izvukao jednako snažan, ali tiši, i sve to iskustvo pretočio u dvije himnički iznimno bogate struje svoje umjetnosti, nastale na tradiciji fugurativnog i konkretnoga slikarstva. Ukratko, bez suvišnih detalja, vanjskih efekata, karikiranja, nadoslikavanja, Josip Benjak, potaknut događanjima u Vukovaru, izložio je sjenama prošlosti svoje stečeno slikarsko veselje u ciklusima ovakvih i onakvih svjetova, da harmonično, estetski i poučno, u maniri žongliranja bojama i razlijevanja oblika, obradi anatomiju ratnoga zla, i to jezikom razumljivim za ljubitelje umjetnosti, ali i za početnike u razumijevanju umjetničkih djela.
Stvaranje života II, ciklus Mikro-makro kozmos
Slikanje kao poziv na reakciju: Kakva bi to bila Benjakova umjetnost koja pogoduje nekom novom izričaju, ovaj put figurativnom? Prije svega – posjeduje osobitosti velike umjetnosti, jer unosi u izričaj veliku količinu istine, veliku harmoniju. Upravo to, harmoniju, donosi Josip Benjak u ciklus o logorašima Domovinskoga rata, gdje, perpetuirane ritmično i harmonično, niže svojim umjetničkim nervom repeticije rata, oku ne baš dopadljive, jer to ne mogu ni biti. Autor je, kako to tvrdi i Željko Đerek, preuzeo na sebe još jedan rizik – da se njegove slike ne dopadnu. Ali, učinio je to posve svjestan kako nikoga neće ostaviti ni ravnodušnim. Odaslao je, dakle, poruku! To ujedno znači da nije htio samo „ugoditi“ oku, kao što prava umjetnost ni inače nema tu svrhu, već prikazati ozbiljnu namjeru slika. Zanimljiv je stoga i način na koji je autor prikazao ratne, logoraške motive: naprosto se zavukao u introspekciju – inače vladar dubokih, snažnih svjetova, praskavih od unutarnje energije, otkriva ranjivijeg sebe kroz drugačije motive, gustom bojom i deformiranim oblicima, te se dovodi u osobnu vezu s depersonaliziranim figurama sa svojih slika.
Slobodno se možemo upitati je li to isti umjetnik… Da, jest! Slikar je to prodorne ekspresije, slojevito građene kompozicije, kako bi dohvatio te nove paralelne svjetove i sažeo ih, omeđio i zaključao među boje i jake svjetlosne rubove, ulazio i izlazio iz njih po vlastitom raspoloženju, u njegovoj umjetnosti složenom po bojama (crvene i žute nijanse povišenih te plave, sive i razblažene niskih razina raspoloženja); oštrih formi vrtloga, odnosno figura. Sve to pokazat će i na Logorašima: ograničeni kolori, hladne pozadine, deformirani oblici, mnogo deformiraniji od onih koje koristi na slikama neraspoloženih svjetova. Ono što u prethodnim fazama eruptira kao mikro ili makro svemir, kao prapočetak života i veselja, kao krug u vrtnji, sada se usporilo u koloni logoraša, zadočilo u munchovskom kriku, razlilo u neprepoznatljive sjene, koje pobuđuju strah, užas, patnju.
Slojevit je rad Josipa Benjaka: maštovito nagovještavanje plemenitoga povoda za lijepa i plemenita osjećanja, ali i onih negativnih. O autoru samome ionako sve možemo saznati iz priča, dokumenata, iz njegova nastojanja da što više pomaže umjetnicima, da umjetnost približi javnosti.
I da, svaka zamisao umjetnika cijeni se po sposobnosti da maštom, svojom intelektualnim moći, otkriva ono što sadržava najveću opću istinu , služeći se prodornim jezikom uma koji će prodrijeti i ispitati tu i takvu srž. Ono što nema istine, principa, srži, ne može ni otvoriti put do našega srca, ne može nam prenijeti poruku.
E, to se Josipu Benjaku ne može dogoditi: svi njegovi ciklusi zajedno pokazali su sinkronizirani umjetnički jezik, ali i ostavili poučak kako je velika stvar slikom slati poruku, pobuditi sposobnost u ljudima za inteligentnom osjećajnom reakcijom.
- Slika autorovih radova iz ciklusa Logoraši, s izložbe u POU Ivanić-Grad, otvorene 4.studenoga 2019., pod nazivom Pad Vukovara, uoči Dana sjećanja na žrtve Vukovara 1991. Na izložbi, osim Josipa Benjaka, sudjeluje i slikarica, Vukovarka Vlatka Bauer.
- Izložba je otvorena do 20. studenoga 2019.